Susret (Aleksa Šantić)
U ranom dobu, kada s čežnja tajnih
Treperi duša, s njome sam se srio
Na izvorima gora zavičajnih.
U njenoj ruci pun je kondir bio
Sunce... Ja klekoh... I dokle me grije
Njen pogled, ja sam žedan sunca pio
U duši začuh slatke melodije,
I sve mi sjajem čudesnim zablista,
Milo i toplo, kao nigda prije.
Zavjesa spade... I ljepota čista
Ukaza mi se na svome oltaru,
Pod spletovima lovorova lista.
I ja zatreptah u sreći i žaru.
I vidjeh gdje se gore uzdrhtane
Oblače tiho u duginu šaru.
Pune rubina poviše se grane,
I kô da širok jedan veo sjajni
Pokri visoke grebene i strane...
U ranom dobu, kada s čežnja tajnih
Treperi duša, s njome sam se srio
Na izvorima gora zavičajnih.
Od onog časa njezin korak mio
Ja svuda čujem, i sve mislim na nju,
I s njom u srcu nosim svijet cio...
Noću, kad mjesec topi se po granju,
Ona mi dođe na doksat kô neki
Šum tajni. Mirno, u čudnom treptanju,
Uza me sjedne, i njen veo meki
Šušti uz moje bokore doksatne,
Kô srebrn šušanj zvijezda daleki'.
Puna dobrote tihe, blagodatne,
Pruži mi ruku i kô sestra prava
Priča mi svoje pripovjesti zlatne...
Znaš li zvuk harfe kada podrhtava
Od slatke čežnje? Tako dršćem i ja
Na svaki glas joj do razdanka plava...
U zoru ode. Tamo gdje se svija
Sa makovima crvenim raž zdrela,
I zvoni pozdrav ranih melodija:
Stane i motri na uboga sela,
Na kolibice, gdje magla blijeda
Pokriva suha radenička čela.
Pošlje je vidim: penje se i sjeda
Na hladni greben i gori, s vrhunca,
Očima suznim moju zemlju gleda.
Odem li tamo gdje pod granjem bunca
Srebrni izvor, nađem je gdje bdije
Nad ljiljanima punim zlatna sunca.
Siđem li doli, jezeru, gdje vije
Miris jasmina i ljubica skori',
Vidim gdje naga rukom pljeska, bije,
I kao rana zora kada zori,
Njezino tijelo od sunca i rose
U srebrnijem talasima gori...
O, kako milo šušte njene kose
Pod oreolom, i meni se čini
Nagdje na zlatnu planetu me nose...
Gledam i strepim... Šumore jasmini,
Svilene ptice sleću iz gnijezda;
I moja duša nad njom, u visini,
Leprša - puna duga i zvijezda.