Sunčareva majka

Bijaše bređa jedna žena, pa usni da svake neđelje po jedan dan ima jednoničiti doklen rodi: ako li to ne uščini, da će se u njoj provrći dijete u što drugo. Ona ovo posluša, ali nehotice zaboravi jedan dan jednoničiti, nego nešto malo izjede, te kad dođe vrijeme do rođenja, rodi struk bosioka mnogo lijep i preko mjere mirisan. Ova je žena gojila ovi struk bosilja, i oglasi se zanj po cijelom svijetu, dok negđe u svijetu čuje sin nekakvoga cara, pa pođe u kuću one žene. Kad carev sin viđe ovi struk bosioka, omilje mu vrlo i zamoli mater njegovu da mu ga daruje ili za dobru platu proda; ali ova ne šćedne nikako govoreći: "Da mi daš polovinu očine carevine zanj, ne bih ti ga dala." Čujući ovo carev sluga, prišapti svome gospodaru, carevu sinu, da ništa ne zbori, da će joj ga on ukrasti, te tako i bude: nekako ga ukrade i carevu sinu odnese a ovi njega dobro daruje i obeseli se, pa zatvori struk bosioka u kamaru, a sjutradan učita veliki objed i sazove mnoge svoje prijatelje na pir da im pokaže ovi struk bosioka. Kad objed bude gotov, pođu sluge te jave gospodaru da je sve gotovo, ali kad se vrate, nađu sve pečenje i varivo iskotrljano kroz kužinu i sve prosuto tamo amo. Kad sluge to vide, jave brže carevu sinu, a on videći zlu i goru, poruči gostima da ne dolaze, nego ih pozove kao sjutra, te tako i bude. Sutradan kad bude sve spravno, i sluge pođu da jave gospodaru, opet nešto sve rasprša u kužini, prospe jela zgotovljena i polomi sudove. Začude se sluge pa i sami carev sin, te naredi da se treći dan treći objed pripravi, i postavi straže da vide kroz vrata ko to radi. Pošto objed bude gotov, izidu svi iz kamare i stanu virjeti ko će doći; kad li tamo šta je! đevojka zlatnijeh kosa, te oni čuvaduri jednak skoče i u kužinu utrče te je uhvate i dozovu careva sina. Kad je carev sin vidi, začudi se i obraduje, pa je zapita otkuda ona u kužinu, a ona se prepade i ispoviđe mu na tajno da je ona oni struk bosioka što ga on goji i u kamari miriše, pa da je mišljela da se on pripravljajući one objede ženi i da joj je žao bilo, jer se nadala da ne će druge nego nju vjenčati. Car čujući to i videći prekolijepu đevojku obraduje se i obeća joj da će je vjenčati, samo ako se po zakonu Hristovu pokrsti, i ona mu se obeća da hoće. U toliko dođe nekaka potreba da carev sin ide na vojsku, i ne mogaše mu se ionako nego da ide. Na polasku prizove svoju milu pa joj reče: "Ja idem na vojsku, i tebe s velikom ranom na srcu ostavljam, nego ti se molim da se ti opet prometneš u struk bosioka dok se ja vratim, i da se nikome ne pokažeš, ako bi ko u ovu moju kamaru dolazio; a evo ovđen ovo malo zvonce, kad se ja, ako bo! da, vratim, i kad u ovo zvonce zakucnem, ti se provrzi kakva si danas." On pođe, i tek što se s njom poljubi, prometnu se ona u bosiok. Dvije careva sina ljubaznice, videći da je carev sin prestao k njima dolaziti, dosjete se jadu, da je kakvu drugu đevojku k sebi dobavio a njih zaboravio, pa se dogovore da navalice pođu u kamaru đe carev sin leži. Kad uljezu, ništa drugo ne vide nego haljine, postelju i još što što careva sina kroz kamaru i ovi struk bosioka; ali se ništa ne dosjete. Obijajući kroz kamaru tamo amo, eda se nije kakva đevojka đe sakrila, ugledaju i ono malo zvonce, te jedna od njih tako ga zlaradičke u ruke uzme, te zvonce zazvoni. Žalosna zlatnokosa misleći da je ono carev sin što zakuca, na jedan put se prometnu đevojkom i među one dvije iznenada stade. Pošto ih viđe, a ove dvije nju, začudiše se, i ove potonje dvije dosjete se, te spopanu jadnicu i zakolju, pa je mrtvu u goru ponesu. U večer sluga careva sina noseći večeru đevojci, ne nađe struk bosioka, nego po kamari strašnu krv; dosjeti se svome zlu i bojeći se, da ga carev sin ne smakne, pobježe iz grada onoga. Prolazeći jedna baba onom gorom naiđe na đevojku bez glave a glava kod nje, pa joj se ražali videći onaku mladicu, te stane brati nekakovijeh trava i oživi je. A ova je baba bila sunčareva majka. Kad ona sirota oživlje i viđe da je u gori, zagrli babu i nikada se od nje odvojiti ne hoćaše. Ali joj baba reče: "Ti, šćerce moja, hajde s Bogom kuda znaš, ja nijesam kadra ni sama sebe hraniti, ja sam siromašna bez nigđe nikoga, a ti si mlada i zelena, pa kako ti Bog da." Odgovori joj ona: "Ne, za Boga tako! ti si mene oživljela, i ja sam tebe dužna do smrti ljubiti, a lasno ćemo življeti: ja ću prodavati moje zlatne kose pa i sebe i tebe hraniti, a kad sve kose prodam, ondar ću travu po gori brati pa tebe hraniti." Na ovo baba pristane, te sjutradan ova đevojka odreže bič kose zlatne i pošlje babu na pazar, govoreći da ga ne da za manje od sto zlatnijeh cekina. Pođe baba u oni isti grad đe je carev sin bio, koji se već s vojske vratio i vas grad u korotu stavio za smrt svoje ljubavnice. Baba tamo amo hodajući, sreća je nanese na careva sina, pa ga upita, hoće li kupiti ovi bič zlatne kose. Kad carev sin vidi, vas umre od čuda, dosjeti se da je ovo kosa njegove drage, pak uhvati babu i upita, otkuda joj ova zlatna kosa. Baba se prepane i kaže sve. Ondar on brže bolje uzjaše na konja a na drugoga uzjaše babu, te s njom u ono selo đe baba živi. Kad tamo, upazi đevojku đe plače i nariče svoga dragoga. On pritrči k njoj te se tu ižljube, pa ondar s njom i s babom doma. Pošto je car upita, i ona pripovjedi sve šta joj se dogodilo, on naredi te one dvije proklete đevojke pogube, a šnjome se po zakonu vjenča, i babu do smrti kao svoju mater drži i po smrti carski ukopa.

Izvor

• Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 258–262.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.