Sunce sjaše, kiša rominjaše
Sunce sjaše, kiša rominjaše,
Beg Jovan-beg đevojku vođaše.
Do đevojke konja dogonjaše,
Pa đevojci tiho govoraše:
— Uzvij duvak, lijepa ćevojko, 5
Da ti viđu prelijepo lice,
Da ga viđu i da ga poljubim. —
Govori mu sa konja đevojka:
— O, Jovane, da te bog ubije!
Nije lice ni sav rod viđeo, 10
A kamoli svi tvoji svatovi,
Samo majka koja me rodila,
I dadija koja me ljuljala. —
Opet veli beže Jovan-beže:
— Skini duvak, lijepa đevojko, 15
Skini duvak da ti ne pokisne,
Taj je duvak stotinu dukata. —
Al' govori sa konja đevojka:
— Neka kisne, da bi pokisnuo,
I moje je srce pokisnulo 20
Gledajući huda đuvegiju.
Sve se čudim, jadna, i prečuđam,
Šta se žuti u žutu kavadu,
Nema dobru konju do koljena,
Ni junaku dobru do ramena! — 25
Naljuti se jadan đuvegija,
Pa govori kumu i đeveru:
— Odjaš' konja, kume i đevere,
Odjaš’ konja, te vrati đevojku! —
Al' govori lijepa đevojka: 30
— Jaši konja, kume i đevere,
Ni mrtvac se s groblja ne povraća,
A kamoli sa konja đevojka. —
