SUDBA
Ja sam video Sudbu: pristupila je ti’o
Mestu gde je naš tajni posledni sastanak bio.
Iz prikrajka je hladno gledala svoje žrtve
I njome oborene nadežde naše mrtve.
Osećala je naš jad u stisku naših ruku
Slušala reči naše i bol u njinom zvuku.
I ćutala je... nama suze su stezale grlo
I težak legao teret na srce obamrlo.
A kad se, najzad, ledne spojiše usnice naše, —
Sa pune, prelivene, stradanja kobne čaše.
U tešku slast poljupca Ona spokojno line
Jednu samrtnu kaplju žalosti i gorčine.