* * *


Stojko Mitrović

Vino pije trideset ajduka
U gorici pod jelom zelenom
I međ’ njima Mitar arambaša,
Vino služi Stojko Mitroviću.
Svima njima čaše prepunjaše,
Te posiplje svilu i kadifu,
A svom babi čaše ne dopunja.
Tad govori Mitar arambaša:
"O moj sine, Stojko Mitroviću,
"Kakvu pizmu na svom babi imaš,
"Te ti babi čaše ne doljevaš?"
Tad govori Stojko Mitroviću:
"O moj babo, Mitre arambaša,
"Imam, babo, ja na tebe pizmu,
"Što si meni učinio krivdu,
"Što si mene mladog oženio,
"A čim si me oženio, babo,
"Oćera me gori u ajduke.
"Evo ima devet godin’ dana,
"I desete prošlo polovina,
"Od kad idem po gori zelenoj,
"Pa sad sam se zaželio, babo,
"Zaželio krasna zavičaja,
"Još sam željan vidit’ staru majku,
"A i moju vjerenicu ljubu."
Njemu veli Mitar arambaša:
"A moj sine, Stojko Mitroviću,
"Kad je tebe oženio babo,
"Da si, sine, kod dvora ostao,
"Turci bi ti dvore zapalili,
"Još bi tebe mlada pogubili,
"Da ne ima soja Mitrovića.
"Već čuješ li, Stojko drago dete,
"Sad će biti vašar u Olovu,
"U Olovu kod bijele crkve,
"Od velike do male gospoje,
"Pa ti idi u Olovo, sine,
"Te ti vidi tvoju staru majku,
"A i tvoju vjerenicu ljubu."
Malo za tim vreme postojalo,
Dokle dođe velika gospođa,
Tader veli mitar arambaša:
"O moj sine, Stojko Mitroviću,
"Ko što ti je obećao babo,
"Ti se spremi pa id’ u Olovo."
To je Stojko jedva dočekao,
Pa on ide pod zelenu jelu,
Te na sebe oblači od’jelo:
Do seb’ meće tananu košulju,
Po košulji tri đečerme zlatne,
Na njima su krila labudova,
A na kril’ma oči sokolove,
Po đečermi zelenu dolamu,
Na dolamu Stojko toke meće,
Kojeno su od suvoga zlata,
A što ih je Stojko zadobio
U planini od turskog kadije,
Oko sebe Stojko pripasao,
Pripasao dugu palošinu.
Još da vidiš Stojka Mitrovića,
Povr sebe po svome oružju
Meće Stojko bugar-kabanicu,
I još uze pušku pavtaliju,
U kojoj je puno dvaest pedlji,
Pa je vješa Stojko o ramenu,
I on ode te on babu nađe,
Svoga babu poljubi u ruku,
Pa on svome babi progovara:
"S Bogom ostaj, da moj mili babo!"
Onda Mitar Stojku progovara:
"S Bogom pošo, moje drago dete,
"Već čuješ li što će t’ babo kazat’,
"Kada, sine, u Olovo dođeš,
"Tu su, sine, Turci meandžije,
"Nemoj piti na dukate vino,
"Već na groše i na marijaše.
"Ak’ uspiješ na dukate vino,
"Poznaće te, da moj mili sine,
"Da si, sine, soja Mitrovića,
"Pa ćeš, sine, glavu izgubiti."
Još ga jednom Stojko poljubio,
Pa on reče: "Ostaj s Bogom, babo!"
I Stojko se od njega rastavi,
Pa on ide niz goru skačući
Ko jelenče od pola godine.
Kad je Stojko u Olovo došo,
Tu Turčina meandžiju nađe,
Pa Turčinu Stojko progovara:
"Dones’der mi jedan dukat vina,
"Da s’ napijem trudan i umoran."
Donese mu Turčin dukat vina,
Al’ ga Stojko za časak popio,
Pa on ište drugi dukat vina.
Kad i drugi dukat popi vina,
Onda Stojko meandžiju viče:
"Daj, Turčine, treći dukat vina."
A kad Stojko treći dukat svrši,
Pa mu reče Ture meandžija:
"Oj Boga ti, neznani junače,
"Što ti piješ na dukate vino,
"Kad ti nisi soja Mitrovića?"
Tada je se na noge dignuo,
Pa Turčinu Stojko besjedio:
"Čuješ li me, Ture meandžija,
"Pričekaj me vino s veresijom,
"Dok ja odem do bijele crkve,
"Pa kad s’ vratim, da ti vino platim."
Pak on više ne hte govoriti,
Veće hoda do bijele crkve.
Kad do crkve Stojko dolazio,
Uz crkvu je pušku uslonio,
Pa u crkvu Stojko ulazio,
Sve ikone redom celivao,
A i lepo eto darovao,
Na njih dao stotinu dukata.
Kad iz crkve Stojko izlazio,
Susrete ga ostarila majka,
Ruke širi, svoga sina ljubi:
"Blago meni moga sina Stojka!"
Stojko svojoj majci progovara:
"Majko moja, polakše govori,
"Poznaće me Olovljani Turci,
"Pa ću, majko, izgubiti život."
Još se maši rukom u džepove,
Izvadi joj pet stotin’ dukata:
"Naj ti, majko, pet stotin’ dukata,
"Pak ti, idi dvoru bijelome,
"Pak se rani i oda zla brani."
Čim se Stojko od majke odali,
Susrete ga vijernica ljuba,
Ruke širi, pravo Stojku ide:
"Blago meni, gospodara moga,
"Gospodara Stojka Mitrovića."
Tader Stojko ljubi progovara:
"Ćuti, ljubo, ne viči, polako,
"Poznaće me Olovljani Turci,
"Pa ću svoju izgubiti glavu."
I maši se rukom u džepove,
Pa izvadi hiljadu dukata,
Pa ih dade svojoj vjernoj ljubi:
"Naj to, ljubo, hiljadu dukata,
"Što s’ čekala za devet godina,
"Još me čekaj godinu desetu."
Kad s’ od ljube rastavio Stojko,
Na trideset nagazi Turaka,
Đe s’ bacaju kamena s ramena,
A i skoka junačkoga skaču,
A i biju nišan iz pušaka.
Be da vidiš Stojka Mitrovića,
On ne može srcu odoljeti,
Veće uze kamen u desnicu ruku,
Jednom baci, Turcima dobaci,
Drugom baci, Turcima odbaci,
On uzima pušku po sredini,
Pa on kleče na desno koljeno,
Ponajbolje nišan potrefio.
Pa on skače skoka junačkoga,
Jednom skoči, Turcima doskoči,
Drugom skoči, Turcima odskoči.
Al’ đe sreća tu je i nesreća,
Kad je Stojko drugi put skočio,
Tada puče kabanici puce,
Te se ona niza Stojka svali.
Al’ tu sjedi mula i kadija,
Pa na Stojku toke poznadoše,
A kadija iza glasa viče:
"Drž’te, Turci, našeg dušmanina,
"To je glavom Stojko Mitroviću.
"Eto toka pređašnjeg kadije,
"Što ’no ih je Stojko zadobio,
"Kad je našeg kadiju zgubio."
Tad na Stojka jurišiše Turci,
I dok oni savezaše Stojka,
Njih je mrtvi palo sedmorica.
A kad oni savezaše Stojka,
Onda veli mula i kadija:
"Čujete li, sokolovi Turci,
"Vi nemojte tako gubit’ Stojka,
"Jer je Stojko junak od junaka,
"Čim on vidi pred očima gvožđe,
"Na sebi će sveze iskidati,
"Pa će pobjeć’ u goru zelenu.
"Već čujete l’, Turci sokolovi,
Iskopajte jamu poduboku,
"I u jamu njega zakopajte,
"Zakopajte njega do pazuha,
"Pa mu onda glavu ods’jecite."
To kadiju poslušali Turci,
I u rupu zakopali Stojka,
Još nađoše dva dželata mlada,
A da Stojku odsijeku glavu
Kad se Stojko od Turak’ udali,
Tad dželat’ma jeste besjedio:
"Stan’te malo, dva dželata mlada,
"Da ja skinem divno odijelo,
"Pa ću vam ga, braćo, pokloniti,
"I otpušt’te moje b’jele ruke,
"Da odrešim tri meka ćemera,
"Što dukata jesu napunjeni."
Al’ su Turci lakomi na blago,
Te mu b’jele ruke otpustiše.
Kad se Stojko odrešen vidio,
Iz rupe je iskočio Stojko,
Pa povadi paloš od pojasa,
Te pogubi dva dželata mlada,
Pa dotrča muli i kadiji,
I oba ih jeste pogubio,
Pa trčeći Stojko podvikuje:
"Ko je Srbin, uklanjaj se s puta,
"Ko je Turčin, ajde bliže Stojku."
I dosta je počinio jada
Iz Olova dok izišo Stojko,
Pa najposle mehandžiji dođe,
Dozove ga da mu vino plati,
Pa i njemu odsiječe glavu.
Pak otide u goru zelenu,
I kad svoga babu nahodio,
Sve mu pravo po istini kaza,
I još ovo Stojko progovara:
"Bog ubio svakoga mlađega,
"Ko ne sluša svoga starijega."


Izvor