Stojan Janković i ljuba Igrovića

* * *



Stojan Janković i ljuba Igrovića

Knjigu piše Janković Stojane,
A na ruke Vida Igrovića:
„Boga tebi, Vide Igroviću,
„Koja prva neđeljica dođe,
„Dođi k meni i dovedi ljubu!" 5
Al' govori Igrovića majka:
„Moje djete, Vide Igroviću,
„Ti ne vodi Anđelije ljube,
„Jer je ljuba ljeca i preljepa!
„Na nju bi se smijali oblaci, 10
„Odkud ne bi pijani junaci!"
Toga Vide ništa i ne sluša,
Već govori ljubi Anđeliji:
„Anđelija, vjerna moja ljubo,
„Ti mi idi u donje podrume, 15
„I izvedi dva dobra konjica;
„Tebi vilu, meni lastavicu,
„Da idemo pobratimu mome,
„Pobratimu Janković Stojanu,
„Janković nas na gozbu pozivlje!“ 20
Kad to čula ljuba Anđelija,
Ona ide u donje podrume,
I izvodi dva dobra konjica,
Sebi vilu, Vidu lastavicu,
Te mi jezde pro tog polja ravna. 25
Daleko ih Stole ugledao,
Iz daljega njih je susretao.
Konje vodi u podrume donje,
A junaka u gornje čardake.
Za bogatu sovru posjedoše, 30
Pruži čašu Janković Stojane,
Pruži čašu vidu Igroviću,
Popi čašu Vide Igroviću,
Popi čašu žalosna mu majka!
Pruži drugu Anđeliji ljubi, 35
Al' govori Anđelija ljuba:
„Boga tebi, Janković Stojane,
Ovo ti je vino otrovato!“
Tada reče Vide Igroviću:
„Anđelija, vjerna moja ljubo, 40
„Ti mi vodi dva dobra konjica,
„Tebi vilu, meni lastavicu,
„Da idemo dvoru bijelome!"
Ona ode u donje podrume,
Te izvodi dva dobra konjica, 45
Sebi vilu, Vidu lastavicu,
Pa mi jezde pro tog polja ravna.
Kad su bili na sred gore crne,
Onda reče Vide Igroviću:
„Anđelija, vjerna moja ljubo, 50
„Skini mene s dobra konja moga,
„Da ti jadan na konju ne umrem!“
To mu ljuba za Boga primila,
Odsjede ga sa dobra konjica,
Pa ga sebi meće na krioce, 55
Al' joj junak na krilu izdanu.
Buzdovanom raku iskopala,
A nadžakom drvce[1] sagradila,
Ukopala g' pod jelu zelenu.
Kukala je crna kukavica, 60
U prologu na jeli zelenoj!
Al' besjedi ljuba Anđelija:
„Kukavice, moja drugarice,
„Ti ne kukaj na jeli zelenoj,
„Ovđe jesam Vida zakopala, 65
„Njega ljepšom oženila ljubom,
„A od mene i većom i ljepšom,
„Nemoj meni Vida probuditi,
„Jer mi ga je naučila majka,
„Kasno leći, rano ustajati!“ 70
Pa mi ide dvoru bijelome,
Konje vodi u donje podrume,
Onda ide ostareloj majci.
Al' govori Igrovića majka:
„Oj Boga ti, Anđelija ljubo, 75
„Đe je tebi Vide Igroviću?“
Al' govori Anđelija ljuba:
„Ne pitaj me, moja stara majko,
„Jesam Vida lijepo oženila,
„Ukopala pod zelenu jelu, 80
„Buzdovanom raku iskopala,
„A nadžakom drvce sagradila!“
Za to čuo Janković Stojane,
Knjigu piše Janković Stojane,
A na ruke ljubi Igrovića: 85
„Bogom tebi, Igrovića ljubo,
„Oćeš meni za ljubovcu biti?"
- „Oću, oću Jankoviću Stole!“
Prsten čini Janković Stojane,
Prsten čini svadbu ugovara, 90
Nek je svadba do petnajest dana.
Kupi svate Janković Stojane,
Kupi svata, što-god više može,
Od stotine više ni jednoga,
Od stotine manje ni jednoga, 95
Kupi svate Janković Stojane,
Pa mi ide ljubi Igrovića,
Ljepo ljuba svate dočekala,
Svakoga je darivala darom,
Za najviše Janković Stojana! 100
„Pruži ruku, Janković Stojane,
„Da i tebe ja darujem darom,
„Da t' darujem sablju Igrovića!“
Pruži ruku Janković Stojane,
Pruži ruku žalosna mu majka, 105
Manu sabljom ljuba Igrovića,
Manu sabljom osječe mu ruku,
Osječe mu ruku do ramena,
Manu sabnjom osječemu glavu!
„Ajde tamo za Vidom moijem, 110
„Nit' se sreli, nit' oč’ma vidili!“
Ni brat brata osvetio nije,
Kak' je ljuba — Vida Igrovića!


Reference

  1. Krst.


Izvor

Nikolić A. Grigorije: Srpske narodne pesme iz Srema, Like i Banije, U Novom Sadu, Srpska knjižara i štamparija Braće M. Popovića, 1889., str. 77-80.