Stari orah
| Stari orah Pisac: Mileta Jakšić |
Davno, ko zna kada iz vranjega kljuna
Pao je na ravno polje jedan ora’ —
Iz njegove ljuske gigant se izlegô,
Buknulo je drvo golemo k’o gora.
Često, u danima ilinskih vrućina,
Umoran mu svraćam sa sunčanih staza.
On putnika mami na goloj ravnici
Kao u pustinji zelena oaza.
Visoko se diže lisnato mu kube,
Pod njime se hlad i polutama širi,
Sunčani se zraci u lišću mu gase —
Tiho šumi kad ga vetar uznemiri.
On šapuće bajke iz mutnih davnina
I duboke tajne prošlosti otkriva
Vetru sa poljana, koji ga obleće, —
A u mojoj duši setu izaziva:
Jednu bolnu misô što veje odozgo
I struji sa lišća, sa stoletna granja:
O ljudskom životu trenutnoga roka
I o čudnoj tajni večnoga trajanja.
Izvor
uredi- Petrović, B. 1971. Srpska književnost u sto knjiga, knjiga 57: Pesnici 1. Novi Sad: Matica srpska, Srpska književna zadruga. str. 142-143.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Mileta Jakšić, umro 1935, pre 89 godina.
|