Srpske rane
Plavo nebo, visina ti tvoji'
I sunašca što nas žićem poji,
I tako ti one vječne tajne,
I večeri, i zorice sjajne,
De mi reci, ko Srbu pomože,
Da se dosad održati može?
Je li im'o Srbin kakvog brata
Da mu vjerno vjernu ruku hvata,
U nevolji, kad mu propast pr'jeti
Da s njim gine i s njim da se sveti,
Da mu čuje lelek i jauke,
Pa slobodi da raširi ruke?
Nebo ćuti... al' kroz srpske gore
Iz grobova odjeci se hore:
Niko nije Srbinu pomog'o,
I ko može i taj je odmog'o! -
Sunce jarko, i ti s nama zbori,
Šta Srbina tako slavnim stvori?
Sunce prenu, a kroz zrake sjajne
Čujem pjesmu, čujem glase tajne:
"Srpske rane Srbu su pomogle,
One samo održat' ga mogle
A da Srbin bojao se rana
Ne bi im'o ni zore ni dana...
Srpske rane, što se svetit' znaše,
Srpske rane sve Srbinu daše!"
Pa čuj, brate, čuj, Srbine živi,
Nek' i otsad sunce ti se divi:
Ne plaši se krvavijeh rana -
Časnog znaka sa časnog mejdana!