Sreća usamljenosti
Sreća usamljenosti Pisac: Svetislav Stefanović |
Bez krova ostah, kô beskućnik pravi
Po gradu idem pustom, zaspalome.
I nigde nikog na tom putu mome,
Ni žive duše da mi se pojave.
Prazno je sve do zvezda sitni’, bledi’.
Usamljen, prezren, gonjen, bez svog gnezda,
Bludim pod sjajem sitnih, bledih zvezda,
Što sjaju i kad niko ih ne gledi.
I dokle one sjaju sa svog trona,
Tiho i nemo i bez osećanja,
Dira me ta osamnost miliona
Njinih, i shvaćam sreću tihu, svetu
Što ja i za njih imam osećanja
Dok nosim dušu na krst razapetu.
Izvor uredi
- Petrović, B. 1971. Srpska književnost u sto knjiga, knjiga 57: Pesnici 1. Novi Sad: Matica srpska, Srpska književna zadruga. str. 184.