Od najljepših bića želimo mladine
Da ljepote ruža s njom ne umre nikad,
Nego, kad zreliji s vremenom premine,
Nježan baštinik da njemu bude dika.
Ali ti, za svoje sjajne oči vjeren,
Svojim uljem hraniš svoje svijeće plam,
Tvoreć pravu glad gdje obilje se stere,
Sam svoj dušman, grozan milom sebi sam.
Ti koji si sada svijetu ures svježi
I jedini glasnik gizdavu proljeću,
Rasipan u tvrdičenju, škrče nježni,
U pupoljku svom pokapaš svoju sreću.
Sažali se na svijet, ili budi lakom:
Svijetu dug da gutaš, i sobom i rakom.
