Smrt cara Šćepana i cara Uroša

* * *


5

Smrt cara Šćepana i cara Uroša

Bože mili, na svemu ti fala,
Što je zemlju pritisnula tama
U Prizrenu srpskom Carigradu,
Prifatila župu i planinu,
Spušćala se od neba do tala
A u tami posanula trava.
Bože mili, na svemu ti fala,
Čemu l’ ona tama odgovara,
Čemu tama, a čemu li trava?
Što je tama Prizren ufatila,
To boluje srpski car Šćepane.
Što u travi posa'nula trava,
To će zemlja cara izgubiti.
I bez cara narod ostanuti.
Car bolova za sedam neđelja,
A kad bješe na Vaskrsenije,
Bijaše se caru razabralo;
Kod njega se narod iskupio,
To svakome vrlo milo bilo,
Misli narod car će preboljeti,
Al’ se caru pred smrt razabralo.
Pogleduje care oko sebe.
Kod njega su svi zemlje glavari,
Svi kneževi i banovi redom.
Tri su kralja i dva patrijara
I četiri velike vladike
I sve sluge cara čestitoga.
Vojvode su caru uz koljeno,
Jer vojvole care milovaše,
Tim priznaje da mu carstvo brane.
Progovara slavni car Šćepane:
»Slušajte me, moja đeco draga,
»Vama care preboljeti neće.« 
Svakom care blagoslova daje:
»Jer ću, đeco, brzo umrijeti,
»Moje će se t’jelo posvetiti.
»Nosite me u Dečane crkvu,
»Sama će vam zvona udariti
»I same se crkve otvoriti.
»Kada moje t’jelo ponesete,
»Same će se vode rastupiti
»I sama se zemlja izravnati.«
Pa ovako care sjetovaše:
»Đeco moja, prokleti ne bili,
»Na samrti cara poslušajte
»Biće vaše dovijeka carstvo.
»Nemojte se među se svađatc,
»Nemojte mi kavgi zametati.
»Sada nemam grčkijeh vezira
»Ni grčkijeh niti bugarskijeh
»Da vam svađu među carstvo daju,
»A ja nemam od srca evlada
»Sjem Uroša sina jedinoga,
»Moje ide na Uroša carstvo,
»Držite mi carstvo i Uroša
»I gledajte zemlji sirotinju.
»A da biste svađu zaturili,
»Dušmani će jedva dočekati
»I vi ćete carstvo izgubiti.« >
Još ovako care govoraše:
»Neka znate naručiću carstvo
»Na vojvodu Kraljevića Marka
»I Miloša, prvoga do Marka;
»Nek’ vojvode pričuvaju carstvo,
»Jer su momci od sebe junaci,
»A pameti mogu carovati,
»Jer su momci kod careva bili
»I velike knjige izučili;
»Učili su u zemlji Rusiji,
»Marko znade sve sedam jezika,
»A Obilić dvanaest jezika.
»Još se boji Miloša i Marka
»Što je Šana i što je Medine,
»Što je Grčke i što je Bugarske.
»Na njih daću sve careve znake,
»Na Miloša ručite fermane
»A na Marka starocarigradske:
»Đe caruje kruna Nemanjića,
»Da mi Marko Carigrada čuva,
»A Obilić da po zemlji ’oda,
»Da mi zemlje od zuluma čuva,
»Da ne idu zemlje u komade
»Da s’ ne diže narod pod oružje.«
Koliko je caru žao bilo
Da mu Srbi ne izgube carstvo,
Nit’ kazuje zemlje ni gradove
Nit’ kazuje dokle mu je carstvo,
Veće slavni care sjetovaše
Pošlje njega da ne bude kavge:
»Jer da biste zametnuli kavgu,
»Carske će se zemlje odmetnuti
»Dignuće se pod osijek carstvo,
»Svaki za se carevati poći,
»Pa će Srbi izgubiti carstvo.«
A što care vojvodama daje
Da pridrže Uroševo carstvo,
Znade care da izdati neće
A kraljevi carevaće za se.
Vas se narod caru poklokio,
Svi rekoše cara poslušati.
Još im reče srpski car Šćepane:
»Držite se roda Nemanjića,
»Biće srpsko do vijeka carstvo.« 
To izusti, laku dušu pusti.
Bože mili, na svemu ti fala,
Zazvoniše velike zvonare,
Bijele se otvoriše crkve,
A zazivlje narod oko cara.
Žali narod cara velikoga
Kog ne bješe zemlja dočekala,
Među se su riječ govorili:
»Eto tama što nam odgovara,
»Izgubi nam zemlja gospodara!« 
Lijepo su cara sahranili
Kako carski valja i trebuje
I kako im care naredio.
Pođe Miloš čuvat’ carevinu
A Kraljević carevu stolicu.
Svi hoćahu cara poslušati
Da u carstvu ne zameću kavgu,
Da Uroša carem nazivaju;
A prokleta tri Mrljavčevića,
Sva trojica zavadiše carstvo.
Kralj Vukašin ratovati pođe,
Jera misli i govori kralje
Da na njega pada carovanje,
Zavadi se sa svojijem sinom,
A sa sinom Kraljevićem Markom,
Šćaše Marku osijeći glavu
Da caruje umjesto Uroša;
A Marku je vrlo mučno bilo,
Zlo se biti, s babom ratovati,
A još gore carstvo ostaviti.
U sebi se promislio Marko:
Grehota je krvcu proljevati,
Pošlje cara svađu učiniti
I zakletvu carsku pogaziti.
Istom se je care prestavio,
Istupi se od Prizrena Marko,
A da znade, posjek’o bi baba;
Kralj Vukašin u carstvu zavlada,
Od Miloša oduze fermane;
A Miloš se caru zatjecao
Da će čuvat’ dovijeka carstvo,
I tako je Miloš učinio,
Čuva Miloš srpsku carevinu
Od samrti srcskog car Šćepana
Do Kosova, do pošljednjeg dana,
I učuva careve države;
Zato narod zavblje Miloša,
Te mu slavno ime spominjaju.
Al’ osvađe učuvat’ ne more,
Jer mu kralje oduze fermane.
Fermani su zemlji kalauzi.
Kralj zavadi carevinu slavnu,
Pa se poče zemlja odmetati
I diže se narod pod oružje,
Odmeće se pod osijek carstvo,
Pođe svaki za se carovati,
Sve onako kako care kaza.
Osili se Vukašine kralju,
Zulum radi u čestitom carstvu,
Pa poskida i srmu i zlato,
A obuče u čohu junake;
Ko nosaše od čohe haljine,
Obuče se u bijelo sukno.
Koju zemlju pod ruku okrenu,
Tu procvilje narod sirotinja,
A koje se zemlje odmetnuše,
Ratovahu kom nevolja bješe,
Kome nije, ni abera nema.
Sastade se gospoda rišćanska
U Dečanu kod bijele crkve
Pa procvilje sirotinja ljuta
Uz koljeno carice Rosande.
Neće narod da kralje caruje
Veće hoće careva Uroša.
Poče zemlja s kraljem ratovati,
Banovine i sve knjaževine,
Da zacare nejakog Uroša.
Narod sudi, gospoda ne sudi,
Pa Uroša carem učiniše,
Obukoše krunu Nemanjića.
Dijete je ludo i nejako,
Nema njemu neg’ dvanes’ godina,
Bože mili, na svemu ti fala,
Kada zasja kruna Nemanjića
Na Urošu kod bijele crkve.
Koliko se narod veselio,
Roni narod suze niz obraze
Od veselja cara gledajući:
»Blago nama u čestitom carstvu
»Kad nam Uroš carovati pođe!«
Vas mu narod čestituje carstvo,
Poklanja se caru velikome.
Poglavari caru pristupiše,
Lijepo se njemu pokloniše
I koji se odmetiuli bili,
Čestitom se caru zavjeriše
Da će zemlju pušćiti pod ruku
A Urošu sinu carevome,
Na zakletvu srpskog car Šćepana.
To Urošu vrlo milo bilo
Pa odlaže i srcem i dušom
Da za narod i svoj život daje.
Tako Uroš carovati pođe.
Gle prokletog Vukašina kralja,
Kad se srpsko umirilo carstvo,
Poglavari na stanicam bili,
Ide kralje srpskom Carigradu,
Udvara se caru i carici
Da Urošu uz koljeno hoda,
Zaklinje se carici Rosandi
Da Uroša uči carovanju,
A sve gleda Vukašine kralje
Kako li će do’akat’ Urošu —
U kralja su ručiti fermani, — .
Pa govori carici Rosandi:
»Spremi sa mnom dijete Uroša
»Da mu kažem dokle mu je carstvo.« 
Kako kralje tako govoraše
Dok počeše izlazit’ prilike,
Zatvori se na istoku sunce
Za tri dana tri bijela sata,
Ne bi li se narod osjetio,
Ne bi l’ narod cara očuvao.
Ne zna narod okle žeže munja,
Od koga će cara očuvati.
Kad četvrto jutro osvanulo,
Opet idu po nebu prilike,
Pa izlaze krstate zvijezde,
U zvijezdam’ krvavi barjaci,
Ne bi li se narod osjetio
Ne bi l’ narod cara očuvao.
Al’ se narod jadu osjetio
Da će zemlja cara izgubiti
A ne znaju okle gine carstvo.
Kad je sedmo jutro osvanulo,
Izađoše po nebu prilike,
Izađoše krvavi oblaci,
Po oblacim’ krvavi barjaci
I krvava rosa propadaše,
Ne bi li se narod osjetio
Da očuva cara velikoga.
Al’ se narod osjetit’ ne more
Okle će im care poginuti.
A gle kralja, da ga Bog ubije,
On izmami u carice sina
Da kazuje careve države.
Pa se Uroš opremati pođe
A sluge mu spremaju Goluba,
A Goluba srpskog car Šćepana.
Lijepo ga opremaju sluge,
Udariše carevu opravu,
Svo je sedlo od suvoga zlata,
Četiri su jabuke od zlata,
Dvije bjahu do grive Golubu,
U njima su dva kamena draga
Pa se sjaje k’o da grije sunce,
Dvije bjahu konju na sapima
I tu bjahu dva draga kamena,
Ševak daje na četiri strane
Usred noći kao usred dana.
Kuda sluge navedu Goluba,
Sjaje mu se zlato i kamenje
Usred noći k’o da grije sunce.
Prekriše ga zlatkom abaijom
Što terzije šile na godine
I đevojke na godine vezle,
Na sve strane razvodile grane,
Pa se sjaje zlatna abaija,
Po njoj biser i drago kamenje.
Abaija pala do koljena,
Iz krajeva zlatne kite vise
Do kopita careva Goluba.
Ploče su mu od srme bijele,
Udaraju ploče o kamenje,
Srma zveči, a kamenje ječi;
Zauzdaše uzdom okićenom,
Po njoj zlatne kite sa biserom,
Uz vilice pletene kajase,
Uz kajase ruski marijaši
Od čistoga rusinskoga zlata.
Na uzdi je kita pet stotina,
Zlatne kite pale po Golubu.
Na prsima selembeta zlatna
Iz njiha su zlatne tetreike,
Blistaju se po konju Golubu
K’o da lete sitni lepirići.
Nasred prsa dva draga kamena
Što valjaju dva grada careva,
Su tim Golub vidi putovati
I u noći kao usred dana.
Vode konja ispod kule sluge
A carica Uroša oprema,
Ne oblači odijelo carsko,
Jer dijete ludo i nejako.
Donesoše careve haljine:
Što je caru do koljena bilo
Za đetetom dva aršina s’ vuče,
Oblači se u zlatne haljine,
Ne vidi se iz suvoga zlata.
Što gođ bješe u carice sluga
Carici se smjerno pokloniše
I ovako njojzi govoriše:
»O carice, ako Boga znadeš
»Kuda spremaš cara velikoga?
»Ja vidiš li, ako Boga znadeš,
»Đe izlaze po nebu prilike?« 
Baš carici nije milo bilo
Da joj Uroš gleda carevinu,
Al’ je moli dijete Uroše,
Drago mu je da pregleda carstvo,
Da mu nije u zemlji zuluma.
Kad viđela carica Rosanda,
Skida njemu krunu Nemanjića,
Da Uroša narod ne poznaje
I ovako sina sjetovaše:
»Dobro pazi i čuvaj se, sine,
»Kada pođeš s kraljem putovati.
»Što gođ ima na strani dušmana,
»Svak će tvome zaviđati carstvu.
»Nije lako putovati, sine,
»Putovati zemlji gospodarim!« 
Pođe Uroš iz careva dvora,
Sve se sjaju srčali čardaci
Od čistoga na Urošu zlata.
Dvanes’ sluga pod kulom bijaše
Što držahu konja Uroševa.
Sastade se prizrenska gospoda
Sve pratiti cara velikoga.
To narodu milo ne bijaše
Što mu care Prizren ostavljaše.
Ja kad Uroš sjede na Goluba,
Na Goluba konja visokoga,
Sluge su ga na konja hitile,
Malo ga se iz sedla viđaše.
Ja kad Golub viđe gospodara,
A na sebi cara velikoga,
Hajvan bješe ali znadijaše
Da on cara na sebi nosaše,
Stade cika careva Goluba,
Jera davno nije izlazio
Ni nosio cara gospodara.
To narodu milo ne bijaše
E procvilje parip pod Urošem,
Jer to dobri ne bijahu znaci.
Otale je Uroš odlazio,
Sa milom se majkom rastavio.
Kuda prođe prizrenskom čaršijom,
Redom care narod blagosilja,
Vas se narod caru poklanjaše.
Otale su polazili bili,
U široko polje zagaziše,
Kralj Vukašin caru uz koljeno,
Oko cara sluge nekolike.
Fatiše se visoke planine,
A gle kralja, da ga Bog ubije,
On ne ide kud carici kaže,
Već on ide smaknuti Uroša,
Zavede ga u planine ljute
Kuda junak proći ne mogaše,
Oklena se vratit’ ne mogaše,
Kuda konji hodit’ ne mogahu.
Sve tri jadne izostale sluge,
Procvilješe u zelenu granju,
A kralj grabi u gore planiie,
Oba su im konja vilovita.
Kada viđe Vukašine kralje
Da će sluge do Prizrena saći,
Povrati se pa isječe sluge,
Al’ ne viđe carević Uroše.
Dođe kralje do Uroša blizu,
Ali Uroš ljuto ožednio,
Pa pogleda očim oko sebe,
Hoće l’ viđet’ svoje sluge v’jerne.
Šćeše care da za vodu pita,
Ali nema sluge ni jednoga,
Grdno mu je žeđa dodijala
Pa se jadan Uroš promislio
Da odjaše konja visokoga
Pa da nađe vrelo u gorici,
Al’ ne znade što će i kako će,
Kako bi se na konja hitio,
Na visoka careva Goluba,
Pa od kralja vodu zamolio.
Al’ je tako od Boga suđeno
Da izgube Srbi carovanje.
Misli kralje bi l’ ga pogubio,
Jer se boji velike grehote,
A kad Uroš vodu zaiskao,
Ovako mu kralje odgovara:
»Sjedi, more, carević Uroše,
»Ni baba ti nijesam slušao!«
Pa poteže perna buzdovana,
Samo ga je jednom udario,
Iz zlatna ga sedla izbacio,
Sa crnom ga zemljom sastavio.
Uroš pade za zelenu jelu,
Kako pade, Bogu dušu dade.
Kako ga je kralje udario,
Na Golubu sedlo nakrivio.
I Goluba ufatiti šćaše,
Al’ se Golub jadu osjetio,
Stade cika careva Goluba,
Čivtom dade pa bježati stade, —
A planina gusta straovita, —
Sve preskače jele i omore,
Pušćala se četiri dizgina
I četiri od zlata julara,
Na Golubu sedlo nakrivljeno,
Vuku mu se četiri kolana
I četiri kraja od julara
Pa pobježe ka Prizrenu gradu.
Kada viđe Vukašine kralje
Da će parip haber donijeti
I da će se zemlja osjetiti,
On pobježe Skadru bijelome.
Bože mili na svemu ti fala,
Ja kad Golub do Prizrena sađe,
Cvili Golub ljuto jadovito,
Jer on žali cara gospodara.
Uzbuni se prizrenska čaršija
A procvšve narod po čaršiji.
Golub nosi sedlo nakrivljeno,
Vuku mu se četiri kolana
I četiri kraja od julara.
O sedlu je sablja Uroševa.
Haber dođe carici Rosandi,
A narod se jadu osjetio
Što su išle po nebu prilike.
Kad viđela carica Rosanda,
Procviljela kao guja ljuta
Pa doziva po konaku sluge:
»Prifatite careva Goluba
»Brzo da ste u planinu pustu
»Kud je kralje odveo Uroša
»I pitajte prokletoga kralja
»Šta je meni od Uroša bilo.« 
Haber ode na četiri strane
Sva se diže prizrenska čaršija
I gospoda od četiri strane.
Ko gođ doču da su jadi bili,
Digoše se tražiti Uroša.
Svijet traži na četiri strane
A carici sitna knjiga dođe
Od prokletog Vukašina kralja
Vako njojzi u knjizi govori:
»O gospojo, carice Rosanda,
»Kad se junak dobroj sreći nada,
»Potrefi se čemu se ne nada.
»Kad ja s carom putovati pođoh,
»Trefiše nas u gori hajduci,
»Sve tri su nam pogubili sluge,
»A ne znadoh šta je s cara bilo,
»I ja evo ranjen pobjegao,
»Ne mogu se s mjesta pomaknuti.« 
Kad viđela carica Rosanda,
Voga mi se jadu osjetila
Da je kralje cara pogubio,
Al’ šta će mu, da ga Bog ubije!
Veće traži careva Uroša,
Tražiše ga za petnaest dana
I nađoše isječene sluge,
Ali cara naći ne mogoše,
Pa sa kraljem Srbi zaratiše
I opet se zavadilo carstvo,
Jer je zemlja cara izgubila.
Trgoše se kralji i boljari
Ko će mjesto cara carovati,
Al’ to narod ni slušati neće
Već se diže zemlji pod oružje,
Narod sudi, kraljevi ne sude,
Pa se pišu po zemlji fermani,
Ne pišu se crnim murećefom
Već se pišu krvavi fermani
A šalju se carici Rosandi:
Traži narod ko će carevati.
Ljuto cvili carica Rosanda,
Sprema knjige na sve banovine,
Pa sve redom zemlje poglavare,
Da se skupe u Dečane crkvi
I da čine vijeću među se
Na koga će osuditi caretvo.
Tako malo prolazilo vr’jeme,
Pokupi se carevina slavna
Od svih strana, sa svijeh zemalja,
Kod Dečana, kod careve crkve;
Što gođ bješe roda Nemanjića,
Sastala se butum porodica,
Među njima Nemanjić Lazare
Koga bješe care oženio
Od velikog Juga bogatoga
A Milicom Bogdznovom šćerkom,
Tu gospoda vijeću činila
Ko će nosit’ krunu Nemanjća;
Odrediše kralja velikoga
Koji bješe roda Nemanjića,
Ali narod pristanuti neće
Već ovako narod progovara:
»Viđeli smo i kraljevo carstvo,
»Sa carem je u posvađi bio,
»Mi hoćemo roda Nemanjića
»Koga nam je i car milovao.
»Donesite srpsku krunu zlatnu
»Nemanjića cara velikoga,
»Bacite je nebu i oblaku
»Na kog pane kruna Nemanjića,
»Neka bude na njemu i carstvo!« 
Tako narod bješe učinio,
Pa bacaju krunu Nemanjića
U visine nebu i oblaku.
Al’ da vidiš čuda velikoga,
Kruna pade na kog se ne nada,
Na sirotu Nemanjića Lazu.
Al’ gospoda k’o da ne viđaše.
Narod pođe čestitati carstvo.
Tom se svako nije svjedočio,
Opet ide kruna u oblake,
Opet kruna pada na Lazara,
Tri puta je u nebo bacali,
Sva tri puta pada na Lazara.
Vas se narod tome svjedočio
I počeše čestitati carstvo:
»Car Lazare, čestito ti carstvo!« 
Osta slavna kruna Nemanjića
Na Lazaru roda Nemanjića.
Prozvaše ga slavnijem Lazarom.
Tako care carovati pođe,
Namjesti se u svome Kruševcu.
A car Lazar dobra srca bješe,
Određuje i život i dušu
Za svoj narod i svoje junake,
Zato cara narod zavolio.
Koliko jim dobra postavio,
Sve se zemlje povratiše carske,
Sve s obuče u srmu i zlato.
Ko nosaše suknene haljine,
Obuče se u skerlet kadifu.
Vas se narod poče veseliti:
Čije danas bolje caroeanje
Već Srbina Nemanjića Laze,
Što je dobra, tog svega imade.
Đe gođ bješe bolje đeisije,
To bijaše u njegovu carstvu;
Đe gođ bješe boljijeh paripa,
To bijaše u njegovu carstvu;
Što gođ bješe po izbor junaka,
To bijaše u njegovu carstvu.
Tako Srbi produžiše carstvo.
Al’ da vidiš čuda velikoga,
Vas se Prizren u jad obukao,
Tom se narod iščudit’ ne more
Što bijaše na hiljade stado,
Izdadoše visoke planine,
Pa se stado ’raniti ne more.
Što bijaše župa i poljana,
Izdadoše vinom i šenicom.
Zacvilješe u polju težaci,
Po planini mlađani čobani,
Popiska im u planini stado.
Ja kad pusta zima dolazila,
Ufatila velike planine,
Zaledila vodu i jezera,
Niđe vode ni zelene trave.
Stoji piska mladijeh čobana,
Pred njima je Pero čobanine
Pa ovako govoriti pođe:
»Ej čobani, moja braćo draga,
»Zemlja nam je cara izgubila,
»Zulumćari zulum učiniše.
»Sad nam zulum i od Boga sama,
»Sasu nam se na kamare stado.
»Proturite velike ovnove
»Na kojim su zvona i čaktari,
»Da idemo niz planinu pustu,
»Da bježimo moru debelome,
»Da prođemo kroz prizrenske župe
»Ne bismo li stado održali.«
Tad čobani najaviše stado.
Niz planinu snijeg na smetove
O Jovanju danu bijelome,
Planine se u ledu oblile
A zemlja se snijegom zasula.
Neće pusto niz planinu stado,
Jer se stado nije naučilo.
Stoji piska mladijeh čobana,
A zalazi Pero čobanine
Pa iskuplja izokola stado.
Kad se njemu dade pogledati,
Usred leda za zelenom jelom
Procvjetao stručak bosioka
A po gori miris udario.
Al’ se Pero čudu začudio
Otkud miris u gorici pustoj
Da je trava, trave ne imade,
Da je gora, nema joj behara,
Otkud cv’jeće u ledu studenu?
Pa se momak bliže primaknuo
I od leda cvijet otrgnuo,
Pa ga meće sebi na čelenku
I pojavi niz planinu stado.
Siđe stado niz prizrenske župe
Pa kroz Prizren najaviše ovce.
Bože mili, na svemu ti fala,
Izišlo je malo i veliko,
Seir čini stado i čobana,
Sva gospoda na demir pendžeru
I carica na čardaku svome,
Gleda stado pa suze proljeva.
Dok eto ti Pere čobanina,
Za čelenkom stručak bosioka;
To se redom gospoda čudila.
Kad carica očima viđela,
Vrlo joj se srcu dopanuo,
Za cvijetom gospa uzdahnula,
Brže sluge pred čobane sprema:
»Upitajte mlada čobanina
»Hoće l’ cvijet biti na otkupe!
»Il’ zov’te ga meni u čardake
»Da ga pitam otkud mu cvijeće!«
A još cvijet čudo mirisaše,
Sva miriši prizrenska čaršija,
Brže gospu sluge poslušaše,
Pred caricom momka dovedoše.
Pero joj se smjerno poklonio
I carici pristupio ruci.
Pita njega carica Rosanda:
»O čobane, k’o rođeni sine,
»Hoće l’ biti cvijet na otkupe?
»I kaži mi đe si ustrgnuo,
»Išći sine, što je tebi drago!« 
Sve joj čoban po istini kaže.
Kad to čula carica Rosanda,
Veliku se jadu dosjetila,
Proli suze niz bijelo lice,
Tu je kralje cara pogubio,
Tog cvijeta u planini nema
Ni u ljeto o svetom Iliji, '
Kamo l’ sada o Jovanju danu
Usred leda, studena snijega.
»Znaš, čobane, ako Boga znadeš,
»Đe si ovaj cvijet otrgnuo?« 
»Znadem, gospo, života mi moga!« 
»E aferim, mlađani čobane!
»Gospa ćete sretnim ostaviti,
»Daće tebi gospodstvo u ruke.
»Od našega cara velikoga
»Ako nađem svog sina Uroša.«
Pa carica ’aber učinila
Na vladike i na patrijare,
Na prvence i na poglavare,
Na vojvode i na svoje sluge,
Da se narod u planinu sprema,
Da potraži svetoga Uroša.
Pođe narod u Šaru planinu,
Pred narodom Pero čobanine.
Ja kad narod u planinu zađe,
Kada pođe gora mirisati!
Kad se bliže primaknuli bili,
Dođe čoban do zelene jele,
Bože mili, na svemu ti fala,
Đe je momak cvijet otrgnuo,
Drugi onđe cvijet procvatio.
Vas se narod redom okupio
I gledaše čuda velikoga,
Pa od zemlje snijeg pomaknuli:
C’jelo sveto na zemljici t’jelo
Od Uroša cara velikoga.
Kad je narod očima vidio,
To je svakom vrlo milo bilo,
K’o da cara živoga viđeše.
Sve po zemlji narod popadao,
Pristupiše čistu svetu t’jelu,
Cjelivaše sveto srnsko t’jelo,
Primiše ga na gospodske ruke,
Pa se narod nagrag povratio.
’Aber ode do Prizrena grada
Da su našli cara posvećena,
Na muštuluk narod poletio,
A carici Uroševoj majci.
Suze roni carica Rosanda
I dariva žute madžarije
Ko god njojzi na muštuluk dođe.
U ta doba narod dolazio,
Od radosti narod proplakao.
Kako plače narod na zemljici,
To je teško, do Boga se čuje,
Vijaju se po nebu oblaci,
Dijele se na četiri strane;
Razbiše se na nebu oblaci
Viš’ Prizrena đe stolica bješe,
Te se vedro nebo ukazalo.
Donesoše svetoga Uroša
U Dečane slavnu manastiru,
Te mu zlatan ćivot sakovaše,
U Dečane postaviše crkvu.
To narodu vrlo milo bješe
Što su slavna cara sa’ranili,
Neka znade đe je i kako je,
Đe počiva slavno sveto t’jelo.
Što bijahu dva cara na zemlji
Koji bjehu život odredili
Radi zemlje i radi naroda,
Da im narod u slavi uživa,
To car Uroš i care Lazare,
Al’ obadva cara pogiboše,
Car Uroše u svojemu carstvu,
A car Lazar u polju Kosovu.
Svete zv’jezde u pošljednje vr’jeme,
Car Uroše i care Lazare,
Obadva se cara posvetila;
To su srpski poglavari bili
Što su slavan spomen ostavili
Pošlje sebe i svojega carstva,
Pa ih narod i pjeva i priča.
I tako će i dalje ostati
Dokle teče ljudi i svijeta
I dok traje srpskoga koljena.
To je bilo kad su carovali,
A mi sada da ih spominjemo.

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg


Reference

Izvor

Narodne pjesme iz zbirke Nikole T. Kašikovića, Svjetlost, Sarajevo, 1951, str. 33-55.