Smrt majke Jugovića (II)

* * *


Smrt majke Jugovića (II)

O fala bogu, fala jedinome,
Sad velimo pesmu da brojimo,
A sevap je braćo pomenuti,
Pomenuti stare krajišnice!
Zakukala sinja kukavica, 5
U klisuru više Ludovića,
To ne bila sinja kukavica,
Već to bila majka Jugovića,
U kukanju boga mi moljaše:
„Daj mi bože oči sokolove, 10
Daj mi bože krila labudova,
Da poletim u polje Kosovo,
Da ja vidim devet Jugovića,
Jugovića devet sina mila,
Jesu l’ degođ mene u životu!" 15
Baba se je bogu ražalila,
Bog ju dao krila labudova,
Bog ju dao oči sokolove,
Poletela u polje Kosovo.
Kad je bila u polje Kosovo, 20
Tu da vidiš te bože žalosti,
Tu je našla devet mila sina
I staroga svoga Jug Bogdana,
Svema glave behu otkinute!
Devet koplja behu pobivena, 25
Devet konja za njih zavezani,
A pred njima do devet lafova,
Na sedlima devet sokolova!
Šturni konji kad babu videše,
Zaviskaše devet šturnih konja, 30
Zaurlaše do devet lafova,
Zapiskaše devet sokolova!
A da vidiš Jugovića majka,
Desila se soja junačkoga,
Tek od srca suzu ne pušćaše! 35
Pokupila devet glave njine,
U zobnice konjima turila,
Povrzmala jednog za drugoga,
A jednoga zakročila bila,
Pravo ode Kragujevca grada! 40
Kad je bila blizu svoje kule,
Iskočiše dovet snaha mile,
Iskočiše devet unučića!
Kad videše devet konja šturne,
U zobnice devet glave mrtve, 45
Zakukaše devet udovica,
Zapiskaše devet unučića!
A da vidiš Jugovića majka,
Sve je tako pretrpela bila,
Desila se soja junačkoga, 50
Te od oka suzu ne pušćaše!
Pravo ode ka dvoru bijelu,
U podrumu konje povezala,
Te navali sena i ječmena,
Pa otide na kulu bijelu. 55
Što sedeli to razgovarali,
Pa su ljegli sanak da boravo.
Kad je bilo noći u ponoći,
Ljuto višti Bogdanov Zelenko,
Sva se kula od temelje ljulja! 60
Tad mi viče Bogdanova majka:
„A boga ti Bogdanova ljubo,
A šta mu je Bogdanov Zelenku,
Te on višti noći u ponoći”?
„Svekrvice Bogdanova majko, 65
— A suze je proronila bila —
Kad je šturan naučio bio,
Kad bi bilo noći u ponoći,
Mesto vode vino da on pije,
Mesto zobi oriz on da ije! 70
Zato višti noći u ponoći!"
Po ta’ put su sana boravili.
Kad je jutro bilo osamnulo,
Kad se digla Bogdanova majka,
Mila snaha Bogdanova ljuba, 75
Doleteše dva crna gavrana,
Doniješe Bogdanovu ruku,
U naručje Bogdanovoj majci!
Majka uze u krioce ruku,
Krvava je poznat je ne može! 80
Pa mi viče Bogdanovu ljubu:
„Mila sna’o, Bogdanova ljubo,
Evo ruka mož’ li ju poznati?"
Ona uze pa ju okretaše:
„Svekrvice, Bogdanova majko, 85
Krvava je poznat je ne mogu,
Sal poznajem burmu i ta prsten,
Jer je sa mnom na venčanje bio!”
Tad se majka ražalila bila,
A ljuto je zapiskala bila 90
I tu se je majka preslavila![1]


Reference

  1. Uporedi V. St. Karadžić Srpske narodne pjesme, knj. II, br. 47, „Smrt majke Jugovića", str. 192-194; Ivan Franjo Jukić, „Narodne pjesme bosanske i hercegovačke", sv. I, u Osieku, 1856, br. 6, „Izgibio Jugovićah"

Izvor

  • Tatomir P. Vukanović: Srpske narodne epske pesme, Narodni muzej u Vranju, Vranje, 1972., str. 25-27.