Smrt majke Jevrosime
Što protuži rano u nedjelju,
U nedjelju prije jarkog sunca?
Da l’ zaklikta soko ptica siva?
Da l’ zakuka sinja kukavica?
Da li pišti šarovita guja? 5
Da je sivi soko zakliktao,
On bi bio međ’ gospodom slavnom;
Da je sinja ptica kukavica,
Kukala bi u gori zelenoj;
Da je guja, u st’jenju bi bila, 10
Već to tuži Kraljeviću Marko
U Arapskoj, preko mora sinjeg,
U velikom u Kara-Okanu.
Ako tuži, za nevolju mu je;
Bogom brati mlada tamničara: 15
„Bogom brate, crni Arapine!
„Otvori mi na tamnici pendžer,
„Da pogledam po Kara-Okanu,
„Ne bi’ l’ koga ugledao svoga,
„Ja li kuma, ja li prijatelja, 20
„Ja li Bogom novog pobratima.“
Arapin je za Boga primio,
Pa otvori na tamnici pendžer.
Propinje se Kraljeviću Marko,
Propinje se tamnici na pendžer, 25
Pa on gleda po Kara-Okanu.
Bog mu dade, sreća mu donese,
Namjera ga namjerila bila,
Pa ugleda Tošu knjigonošu,
Desnom rukom na njegaka mahnu: 30
„Hodi k meni, Tošo knjigonošo!“
Kad je Toša u^ledao Marka,
Udari se rukom po koljenu,
Pa besjedi Toša knjigonoša:
„Gospodaru, Kraljeviću Marko, 35
„Evo danas nedjeljica dana,
„Kako pređoh preko mora sinjeg,
„I ja hodim po zemlji Arapskoj,
„Po Arapskoj i Kara-Okanu,
„Koga sretnem, sve za tebe pitam, 40
„Koga stignem, sve za tebe pitam,
„Koga vidim, sve za tebe pitam —
„Nigdje tebe čuti ni vidjeti,
„A čuo sam, kazaše mi ljudi,
„Da si, Marko, dopao tamnice, 45
„Zato idem, te za tebe pitam;
„Žao me te, gospodaru Marko,
„Dosta si me vinom napojio,
„Bijelijem hljebom nahranio.“
Proli suze Kraljeviću Marko, 50
Pa besjedi Toši knjigonoši:
„Ja sam mnogom bio u nevolš,
„A sad za me svi zaboravili.“
Progovara Toša knjigonoša:
„Ne govori tako, gospodaru, 55
„Ne govori, ne griješi duše,
„Jer tako me vjera ne ubila,
„Niko ne zna u Prilipu gradu,
„Gospodaru, gdje si i kako si,
„A i da zna, ne bi ti pomoglo, 60
„Jer ne ima dobroga junaka
„U Prilipu i oko Prilipa,
„Koji bi te sada izbavio:
„Što pomrlo, a što izginulo,
„Nastalo je pošljednje vrijeme; 65
„Ne uzdaj se ni u koga Marko,
„Veće u se i Boga jednoga,
„Niko tebi pomoći ne može,
„Svu su zemlju Turci pritisnuli,
„Pod’jelili zemlju na timare, 70
„Ostala je sirotinja raja,“
Kad to začu Kraljeviću Marko,
Nimalo mu milo ne bijaše,
Pak se maši rukom u džepove,
Te izvadi tri dukata žuta, 75
Pa ih daje Toši knjigonoši:
„Bogom brate, Tošo knjigonošo!
„Evo tebi tri dukata žuta,
„Pa ti idi dolje na čaršiju,
„Donesi mi divit i hartiju, 80
„B’jelo pero, čim se knjiga piše,
„Što ostane, tebi napojnica,
„Da napišem do dv’je do tri r’ječi
„U Prilipa grada bijeloga
„Do starice Jevrosime majke.“ 85
To je Toša za Boga primio,
I on uze tri dukata žuta,
Brže ode dolje na čaršiju,
I on kupi divit i hartiju,
B’jelo pero, čim se knjiga piše, 90
Pa on Marku kroz pendžer dodaje.
Marko piše sitnu knjigu b’jelu,
Desnom rukom na koljenu l’jevom,
Tankim perom po lisnu papiru,
Pa je šalje u Prilipa grada, 95
A pozdravlja svoju staru majku:
„Mila majko, moja slatka hrano!
„Da l’ ne haješ, da l’ ne znadeš za me?
„Evo opet tvoga sina Marka
„U tamnici arapskoj prokletoj, 100
„U Arapskoj, u Kara-Okanu,
„U tamnici arapskoga bana;
„Kad ja bijah u carevoj vojsci,
„A u vojsci cara Bajaziga
„Na arapskoj pokrajini ljutoj, 105
„Na pr’jevari mene uhvatiše.
„Uhvatiše Arapi prokleti,
„Baciše me na dno u tamnicu,
„Gdjeno, majko, voda do koljena
„I junačke kosti do ramena. 110
„Ište bane dvan’est tovar’ blaga,
„Čista srebra i žežena zlata,
„Da me pusti iz tamnice klete;
„Šalji, majko, dvanaest tovara,
„Šalji, majko, te otkupi Marka.“ 115
Savi knjigu, pa kroz pendžer daje
A u ruke Toši knjigonoši,
Pa se maši rukom u džepove,
Pa izvadi dvanaest dukata,
Te ih dade Toši knjigonoši: 120
„Naj ti knjigu, Tošo knjigonošo,
„Nosi knjigu mojoj staroj majci,
„U Prilipa u bijela grada,
„A evo ti dvanaest dukata,
„Te ti kupi na noge opanke 125
„I napij se u mehani vina.“
Toša knjigu u njedarca baci
I on uze dvanaest dukata,
Pa se spremi s Bogom putovati;
Igrajući Kara-Okan prođe, 130
A veselo sinje more pređe.
Kad je bilo na po dana sunce
U subotu u oči nedjelje,
Stara jadna gospođa kraljica
Na studen se kamen naslonila, 135
Studen kamen suzama poliva;
Često stara u sunce pogleda,
Pa besjedi gospođa kraljica;
„Jarko sunce, na visoko ti si,
„Sine Marko, gdje si i kako si? 140
„Jarko sunce hoće skoro zaći,
„Marko majci nikad doći neće;
„Voljela b’ ga očima vidjeti,
„Nego jarko sa nebesa sunce.“
Tek kraljica u r’ječi bijaše, 145
U to doba Toša knjigonoša
Pred dvorove Kraljevića Marka,
Pa joj božju pomoć nazivao:
„Božja pomoć, gospođo starice,
„Čij’ su dvori, čija li si majka? 150
„Za kim kukaš, za kim jadikuješ?“
A besjedi Jevrosima stara:
„Zdravo bio, pošta knjigonoša!
„Kad me pitaš, moje čedo drago,
„Ovo s’ dvori Vukašina kralja, 155
„Ja žalosna gospođa kraljica,
„Pa imadem jednog milog sina,
„Ako s’ čuo, Kraljevića Marka,
„Ima vr’jeme godinica dana,
„Kako pođe u carevu vojsku, 160
„Da krajinu brani od Arapa,
„Ima vr’jeme godinica dana,
„Što ga nisam očima vidjela,
„Nit’ sam štogod za njeg’ razabrala,
„Ja li živu, ja li mrtvu glavu; 165
„Za njim kukam, za njim jadikujem.“
Kad to začu Toša knjigonoša,
On se hvati rukom u njedarca,
Pa izvadi sitnu knjigu b’jelu,
Pa besjedi Jevrosimi staroj: 170
„O, starice, gospođo kraljice!
„Eto tebi sitne knjige b’jele,
„Dobro gledaj, što ti knjiga piše!“
Kad kraljica knjigu prihvatila
I kada je b’jelu otvorila, 175
Staroj oči suze obuzeše,
Pa ne vidi, što joj knjiga piše,
Pa besjedi gospođa kraljica:
„O, Jelice, moja mila snaho,
„Na ti ovu sitnu knjigu b’jelu, 180
„Dobro gledaj, što ti knjiga piše!
„Ja ne mogu, stara, da pogledam,
„Jer mi oči suze obuzeše.“
Kad Jelica knjigu prihvatila,
Na knjigu se grotom nasmijala: 185
„Jevrosima, naša stara majko,
„Evo nama u živogu Marka,
„Tvoga sina, moga gospodara:
„U Arapskoj, preko mora sinja,
„U Arapskoj u Kara-Okanu 190
„U tamnici arapskoga bana,
„Na pr’jevari njega uhvatiše,
„Baciše ga na dno u tamnicu,
„Ište bane dvan’est tovar’ blaga,
„Čista srebra i žežena zlata, 195
„Da ga pusti iz tamnice klete.
„Šalji, majko, dvanaest tovara,
„Šalji, majko, te otkupi Marka.“
Kad to začu Jevrosima majka,
Proli suze niz gospodsko lice: 200
„Jao Marko, moje čedo drago,
„Kako će te otkupiti majka,
„Kad u majke nema tol’ko blaga!
„Što je bilo, razgrabili Turci.“
Skoči stara od zemlje na noge, 205
Ona ide u riznice donje,
Te sakuplja po riznici blago,
Pet tovara sastavila blaga;
Pa riznicu drugu otvorila,
Uze svoje grivne i đerdane, 210
Sastavila sedam tovar’ blaga;
Skida s Jele dvanaest đerdana,
Sastavila devet tovar’ blaga;
Kad deveti tovar napunila,
Onda joj je ponestalo blaga. 215
Kad se, jadna, na nevolji nađe,
Ona šalje slugu Golubana,
Te pozivlje gospodu hrišćansku,
Svu gospodu na savjet sazvala,
Daje knjigu gospođa kraljica, 220
Ide knjiga od ruke do ruke,
Knjigu glede gospoda hrišćanska
Knjigu glede, grozne suze rone,
A kroz suze kraljici govore;
„O, starice, gospođo kraljice! 225
„Evo nama u životu Marka,
„Tvoga sina, našeg gospodara,
„U tamnici arapskoga bana,
„Ište bane dvan’est tovar’ blaga,
„Čista srebra i žežena zlata, 230
„Šalji, gospo, dvanaest tovara,
„Šalji, gospo, te otkupi Marka!
„Ako nemaš, da se revenimo,
„Po družbini porez učinimo,
„Da skupimo dvanaest tovara, 235
„Da pošljemo arapskome banu,
„Iskupimo iz tamnice Marka,
„Da nam Marko ne trune kod bana,
„Tvoj je sinak, a naš gospodine.“
Što rekoše, tako učiniše, 240
Po družbini porez učiniše,
Tri tovara jošte sakupiše,
Dadoše ih gospođi kraljici,
A kraljica Toši knjigonoši:
„Čedo moje, pošta knjigonoša, 245
„Na ti, sine, dvanaest tovara,
„Odnesi ih arapskome banu,
„Nek’ mi pusti moga sina Marka.“
Kad ujutru jutro osvanulo,
Uze Toša dvan’est tovar’ blaga, 250
Pa se diže od Markova dvora,
Igrajući dojezdi do mora,
Pjevajući sinje more pređe,
Tiho Toša kroz Arapsku prođe,
A kad dođe u Kara-Okana, 255
Nosi blago arapskome banu.
To je bane jedva dočekao,
Odmah uze od tamnice ključe,
Pak izvede KraljeviKa Marka,
Odvede ga u dvor za trpezu, 260
Častio ga za nedjelju dana,
Tad se Marko rastade od bana
I on ode svom bijelu dvoru.
Jarko kada na zahodu sunce,
Stara jadna gospođa kraljica 265
Na studen se kamen naslonila,
Često stara u sunce pogleda:
„Jarko sunce, ti ćeš skoro zaći,
„Marko majci nikad doći neće!“
U to doba Kraljeviću Marko: 270
„Božja pomoć, moja slatka majko,
„Evo tebi tvoga sina Marka!“
Kada majka ugledala Marka,
Marko majku u ruku poljubi,
Od žalosti jadna stara majka 275
Sa Markom se živa sastanula,
A od Marka zemlji mrtva pade.
Ljepo Marko sahranio majku
U žalosti i velikoj tuzi.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
