Smrt kneza Dobroslava/19
POJAVA II
RATKO sa svijećom, STANKO, pa otac DOJMO.
RATKO:
Ko, ko mrtav?
STANKO:
Daj svijeću amo,
RATKO (pregledav ga):
Kan' da nikad ni živio nije.
(Stanko otrči.)
Je l' od sebe umro, ili knezom
Bi udavljen? to nek Bog izvidi. —
Meni više nema ovdje stanka.
Svaki dan je grozama označen;
Strah me da se pod gradićem ovim
Najposlije ne provali zemlja,
Pa proguta s krivcem i nevine.
Meni više nema ovdje stanka.
DOJMO (ušav):
Je l' istina?
RATKO:
Eto ga tu, oče:
Hrišćanin je ovaj izdahnuo
Kao kakva životinja; barem
Ti nad mrtvim pomoli se t'jelom.
DOJMO:
Najposlije izbavio se je!
Ako mu je i za kratko vr'jeme
Bilo t'jelo mučeno na zemlji,
Bog mu dao vječni mir na nebu!
RATKO:
Amin. — Oče, hoćeš li još dugo
Među nama boraviti?
DOJMO:
Na što
To pitanje?
RATKO:
Ako s' igda dobra
Učinio, još učini jedno:
Odvedi me sa sobom daleko.
DOJMO:
Zar bi kneza ostavio? njega
Ti odavno služiš.
RATKO:
Ovaj zamak
Da u živom plamenu sav gori,
Ne bih više želio iz njega
Da utečem no što želim.
DOJMO:
Zašto?
RATKO:
Ne pitaj me; i sam vidiš šta se
Ovdje zbiva.
DOJMO:
Ja ću poći, sinko,
Čim privolim kneza Radimira
Na put sa mnom;
A tad ako ushtjedne gospodar
Da te pusti, ja te odbit' neću.
RATKO:
I bez njega sam ću s' otpustiti;
Vrag neka ga služi, ja ne mogu. (odaze)
|