Smrt kneza Dobroslava/15
POJAVA III
RADIMIR i DOJMO.
RADIMIR:
Neia g' ovdje, al' će doći. Sjed'mo.
DOJMO:
Dobrilu si pohodio; na što
Sad sastanak i sa njenim ocem?
RADIMIR:
Taj mi treba, treba mi, moj Dojmo.
Kada žicu uhvatih u ruke
Zar do kraja da je ne odsučem?
Ne, Dobrili nije se onako
Pomračio razui, kao što mi
Reče momak; poznala me odmah.
I pruživši obje ruke k meni,
Udarila u plač, pa klonula.
Ona nije iz ludila dakle
Ni svog oca nazvala ubicom;
Sv'jest je onda iz nje govorila.
DOJMO:
Tu ni traga nije bilo sv'jesti
U nje, kao ni u momka, koji
Htjede da ti dostavi taj slučaj.
I sam vidje da u r'ječma njenim
Više smutnja no bistrina vlada.
RADIMIR:
Naš um, Dojmo, kada je i bolan,
Ma da mutno, ipak proiznosi
One samo slike, koje bješe
U bistrini začeo najživlje.
Da li pravo sudim, il' doista
Slučaj bješe što je kći ubicom
Nazivala oca svoga, to će
Sam nam otac odmah razjasniti.
Evo njega. (ustaje) Sada vješto valja
Da strijeljam, a vještije motrim
Kakvu ranu zadaje strijela.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.
|