Smrt kneza Dobroslava/10
POJAVA III
Gradina u zamku Dobrosavljevom. — DOBRILA dolazi oslonjena na mater za njima CVJETKO.
MARIJA:
Stoj, Dobrilo, ne idimo dalje.
Sama vidiš, odviše si slaba;
Sjed'mo ovdje.
DOBRILA:
Kako hoćeš; sjed'mo. —
Je l' to Mirko što dolazi amo?
On je, vjerni mog Mil'jenka sluga.
Šta sad stade? Avaj! opaziv me
Ide na trag. I on, i on dakle!
Svi od mene svi se uklanjaju;
Ja svakomu već nesnosna postah.
MARIJA:
Ti nesnosna! za što misliš tako?
DOBRILA:
To uviđam; ali jošte malo
Pa svakomu skinuti ću breme.
MARIJA:
Oh Dobrilo, Dobrilo!
DOBRILA:
Ne misli
Da za tebe ovo tužna velim,
Ne, ne velim za te, slatka majko,
Jer bih onda sagr'ješila Bogu.
U blaženoj tvojoj duši samo
Strpljivost je duga, neiscrpna;
Nu svi drugi ... eto sama vidiš:
Stari Radmir ni jedanput barem
Da obiđe svoju tužnu snahu;
Sam moj otac s namrštenim licem
Na me gleda, i daleko stoji.
MARIJA:
Samo prizor tvoje ljute b'jede
Nesnosan je njemu i svakomu.
To je d'jete, to jedini uzrok,
A na drugi ni poiišljat' nemoj.
DOBRILA:
To je uzrok! otud oko mene
Ovaka je usamljenost sada,
Otud neki podmukli mi ukor
Iz svačijeg lica...
Sve to, majko, ja opažam dobro.
Avaj? komu skrivila sam štogod?
Ti to znadeš, ti najbolje znadeš.
(Obara glavu u majčino naručje.)
MARIJA:
Nemoj, d'jete, da mi kidaš srce.
Ti skrivila! o jadnice moja,
Tako nevin a dotle ucv'jeljen
Ne bi niko kao ti na sv'jetu.
DOBRILA:
To jedino još me malo tješi.
Ja ničemu ne bih kriva, ničem:
Ne može me ni Mil'jenkov otac
Proklinjati; ah, ah? moje srce
Skršeno je kao i njegovo.
Što mu ljubljah nesrećnoga sina,
Vaj! nijesam predvidjeti mogla
Da će mu se iz ljubavi moje
Smrt izleći. — Al' je tebi težak
Ovaj govor; o drugome čemu
Besjedimo. — Kako li je krasno
Ovo jutro! po tihome moru
Čistu svjetlost razlijeva sunce,
A cvrkuću na lipama ptice.
Ja nekada po ovakom danu
Skakala sam kao leptir laka
Po travici mekoj ovog vrta,
I pjevala, i cvijeće brala,
Pa vijenac tebi donosila.
Sjećaš li se, majko?
MARIJA:
I opet ćeš
I opet ćeš tako.
DOBRILA:
Nikad više,
Sad me mrzi što god mi je nekad
Bilo milo: i tišina sama,
I sva ova prirode ljepota
Na žalost me samo pobuđuju.
MARIJA:
Žalosti se opirati treba;
To, Dobrilo moja, jedini je
Tvomu zdravlju uslov.
DOBRILA:
Momu zdravlju?
Tužna majko, i još mu se nadaš!
(Cvjetko joj donosi kitu cvijeća.)
Hvala, Cvjetko. Zbilja, sad se sjećam
Mojih ruža. Šta je s njima bilo?...
Oh! nikomu nije na um palo
Da po gdjekad zalije ih vodom.
Svojom ih je usadio rukom
Moj Mil'jenko, jer znaše da cv'jeće
Zabava mi bješe najmilija.
Et' i ruže nestadoše sa njim!
(Baci kitu.)
Kad još i ja umrem, sva korovom
Obrastiće ta gradina pusta.
MARIJA:
Kćeri moja, ne muči me tako.
DOBRILA:
Prosti, prosti; iz srca mi same
Izlijeću žalostive r'ječi.
Oh, što prije nestalo i mene,
Da ti žalost svaki čas ne dražim.
MARIJA:
I uvijek misli te o smrti?
Na predmete veselije nećeš
Da obratiš pamet; r'ješila si
Da s' ubiješ tim načinom sama.
DOBRILA:
Mila majko, čuj me: hoću da ti
Jednom kažem svu istinu gorku.
I onako nije već za tajnu;
Pa kada se ispunila bude,
Bar te neće nepripravnu naći.
Majko moja, valja već da svikneš
Pomisao moje skore smrti;
U duši je svojoj ja osjećam.
Ljekarovom laskanju ne vjeruj,
Jer upravo ni umr'jeti neću
Od tjelesne zadate mi rane;
Rana velja, sšrtna rana, ta je
Ovdje, u mom srcu; ovu, majko,
Preboljeti nikako ne mogu.
Oh! plakati nemoj; nemoj, molim,
Plakat' tako, da na ovom mjestu,
Gledajuć' te, ne ispustim dušu. —
(Kako mi je otežala glava!) —
Smrt koja se meni približava
Zašto bi ti žalost zadavala?
Ona će me od nesnosnih patnja
Izbaviti. Da u srce moje
Samo malo zagledati možeš,
Vidjela bi kako je u njemu
Sve ledeno, sve užasno, mračno;
I ti koja toliko me ljubiš,
Ti bi prva molila se Bogu
Da što prije svemu kraj učini.
MARIJA:
Svaka ti je riječ oštra str'jela
Što probija nemilosno grudi.
Kad bih sa svim tvojoj hudoj slutnji
Vjerovala, ovoga bih časa
Potražila konac u dnu mora,
Koje leži pokraj našeg zamka.
Nu još u tvoj život tvrdo s' uzdam.
Dobrilo, dakle moje molbe
Već u tebe ni malo ne vr'jede?
Koliko te moljah da turobnu
Svaku mis'o odbijaš od sebv,
Jadu svomu da u zaboravu
Tražiš l'jeka. Ali sve zaludu
Tom u vatoč ti postuvaš. Ava,
Za što tako, milo čedo moje?
DOBRILA:
Neću više, r'ječ ti tvrdu dajem
Dobrilu ćeš vidjeti od jako
Gdje sv sama na veselje nudi. —
Donesi mi tamburicu, Cvjetko.
Beć odavno na njoj ja nijesam
Udarala. — Glava mi se muti,
Kao da me u njoj nešto steže!
MARIJA:
Možda t' ovaj svježi vazduh šteti,
Udaraćeš drugi put po volji,
A sada se sklonimo u zamak.
DOBRILA:
Pusti m' ovdje još za nalo časa.
Eto Cvjetka. Daj tamburu amo,
(Mili zveče mojih srećnih dana.
Uz tvoj romon koliko je puta
I glas njegov meni romonio!
Kol'ko puta ove žice koje
Sada drhte pod prstima mojim,
Drhtale su pod njegovim!)... 3
Ja ne mogu, nestaje mi snage.
Cvjetko, ti je uzmi, i lagašno
Otpjevaj mi onu tužnu pjesmu
Koju često pred vjenčanjem meni
On pjevaše tol' uiilnim glasom.
Sjećaš li se? ja obično ovdje
Sjedila sam gdje i sada sjedim,
A on prema meni, tu upravo
Gdje ti stojiš. Sjedi pa j' otpjevaj.
CVJETKO:
Mlada Jelka ljubi Janka
Kao život svoj;
Ma i tajno, što ne dođeš
Meni, Janko moj? —
„Već nikako, tužna Jelko.
Ne mogu ti doć';
Na zidinam' straže bdiju
Svu božiju noć.“ —
„Straže oca mog nemilog
Zavaraću ja;
Niko neće probudit' ih
Iz duboka sna;
„Samo dođi, moj Janko,
Samo dođi ti;
Ja inače od žalosti
Umrijeću ti.“ —
„Dosta, dosta, kad se bude
Dolovila noć
Lagahno ću ja u čunku
Pod zamak ti doć'.“
„Doći ću ti, bilo straža
Il' ne bilo njih,
Izmeđ' noža i pušaka
Doć' ću njihovih."
„I pučina da uzavri
Iz ponorna dna
Jednako me, Jelko, čekaj,
Doći ću ti ja." —
DOBRILA:
I on tako govoraše meni,
Isto tako. O moj Milijenko!
Nikad više, nikad doći nećeš.
MARIJA:
Prestan' odmah s tom zlokobnom pjesmom
Kćeri moja, idimo odavdje.
DOBRILA:
Pokorno te molnm da do kraja
Čujem pjesmu njegovu još jednom.
Pjevaj, Cvjetko. (Avaj moja glava!)
CVJETKO:
Kad ponoći bilo, Janko
Morem veslaše,
I zamku se tiho, tiho
Približavaše.
A Jelka je do prozora
Sjetna sjedila,
I niz more s uzdrhtalim
Srcem gledala.
U gustome mraku oluj
B'jesno huktaše,
A Jelka se uzdišući
Bogu moljaše.
Čekala ga i čekala
Svu tu dugu noć;
On mi reče da će doći,
Doista će doć'!
O bijeloj zori nada
Iščezla joj već;
Nu i svoju održao
Vjerni Janko r'ječ.
Pod zamak joj s čunom došo,
I još stoji tu;
Nu na pr'sma nož sred grdne
Rane zabit mu.
DOBRILA:
Bi ubijen, ču li ? bi ubijen...
(ustaje van sebe) Tajno, noću, k'o i moj Mil'jenko!
A nesrećna Jelka! svrši, svrši.
Sad da čuješ i smrt njenu, majko.
MARIJA:
Već ni glasa da pustio n'jesi.
DOBRILA:
Kazaću ti to i sama: Jelka
Tog je časa svijest izgubila;
Je li Cvjetko? sv'jest je izgubila;
Pa iz skoro nađeše je mrtvu
Na istome mjestu gdje bi nađen
I njen... Je li tako? važi, momče?
Jadnica je svijest izgubila,
Jer s' u duši smrkne... Ha! kroz mozak
Meni nešto zuji... ovdje, ovdje...
Vrela šipka projuri i' iz puške
Svroz i skroz! jest dojsta. To je strašno!
Oh, oh! Moja glava, moja glava!
MARIJA:
Vratimo se odmah sobi tvojoj.
DOBRILA:
Znaš? on ubi i Mil'jenka moga.
MARIJA:
Ko? šta veliš?
DOBRILA:
On, on, niko drugi.
Ah okrutnik!.. daj mi nož, i ja ću,
Ja ću njega... daj mi nož.
MARIJA:
Vaj meni!
Vječni Bože, šta je ovo sa njom?
CVJETKO:
Ovako je buncala i noćas;
Al' se brzo povratila sebi.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.
|