Smrt vojvode Kajice
Podiže se gospodine kralju.
Od prekrasne od Maćedonije
Iz pitoma mesta Smedereva.
Od svojega dvora čestitoga,
S' sobom vodi dvanaest vojvoda;
Podiže se itar lov loviti.
Na Kovinu Dunav prebrodio,
Pa se maši Vlaške zemlje ravne,
Dok se doiti Vršačke planine,
Lov lovio Vršačkom planinom,
Lov lovio letnji dan do podne.
Tako kralju Bog i sreća dala,
Te od lova ništa ne ulovi:
Ni jelena, ni košute brze,
Niti kakva od sitna zverinja,
Dobar kralja kobak sukobio,
Sukobi ga vojvoda Sibinjska,
S' sobom vodi tri stotin'Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,
Kralj mu Božju pomoć nazivao.
"Božja pomoć, vojvodo Sibinjska!
"Vojvoda mu bolje odaziva:
"Zdravo, kralju od Maćedonije!
"Zlatna kruno pod nebom na zemlji,
"Jasna zvezdo na Maćedoniji!
"Zvao bi te, da se napijemo,
"Nemam ovde vina ni rakije,
"A da si me zatekao, kralju"
Kod Nemeša bana Vršačkoga,
"Može biti, da bi se napili;
"Već sam s decom igru zametnuo,
"Odi, kralju, da se poigramo."
Al' besedi gospodine kralju:
"Brate Janko, budalasta glavo!
"Za nas nije vika, ni skakanje,
Već je za nas vino i rakija,
"I gospodstvo, da gospodujemo,
"Mudra pamet, da pametujemo,
"U men' ima i mlađi vojvoda,
"koji bi se radi poigrati,
"Svome kralju obraz osvetlati.
"Raspe kralju svilena šatora,
Zelen šator od zelene svile,
Na njem' zlatni dvanaest krstova,
Trinaesta jabuka od zlata,
U njoj sjaji bescen kamen dragi;
Pod šatorom sede š ti vino.
Posađuje do desna kolena
Elčibašu Dojčetića Vuka,
Pa do Vuka Boška Rajčevića,
Pa Stojana Stepojeva sina,
Pa do njega Jovicu Resavca,
Kučajinska bojna kopljenika.
Od Resave lepe vode ladne;
Pa do njega Golemović-Đuru,
Pa do Đure Orlovića Pavla,
Pa do Pavla Rado-beg-Mijajla,
Do Mijajla Grčića Manojla,
Do Manojla Šajnović-Damnjana,
Do Damnjana Oblačića Rada,
A do Rada Kajicu Radonju;
Kaicom je sovru začelio
Sproć' čestitog lica kraljevoga.
Kakva j'krasna Kaica vojvodo!
U kakvom li gospodskom odelu!
Na pleći mu zelena dolama
Od kadive, izvezena zlatom,
Na dolami toke suva zlata,
A pokraj nji trideset putaca,
Svako mu je od po litre zlata,
A pod grlom litra i po zlata,
Koje mu se na burmu odvija,
Te vojvoda njime pije vino;
Na vojvodi čizme i čakšire,
Čizme su mu srebrom potkovane,
A čakšire od plave kadive;
Po dolami kolasta azdija,
Sva od srebra i od čista zlata;
Na vojvodi kalpak svile bele,
Za kalpakom od srebra čelenka,
O njoj zlatni trista trepetljika,
Svaka valja dva dukata zlatna,
U čelenki dva kamena draga,
vojvodi se vidi putovati,
Kroz krajinu voditi vojvode,
U po noći, kano i u podne;
Oko vrata kolajna od zlata,
Za pojasom dve ubojne strele;
Visok junak, tanak u pojasu,
Bela lica, crni nausnica,
Crn mu perčin pojas premašio;
Preko krila gola sablja britka,
Preko gole sablje pije vino;
Pokraj čizme buzdovan pozlaćen.
Kad se triput obrediše vinom,
Kaica ti na noge ustade,
Pa se svome on poklanja kralju:
"Kralju Đurđu, roditelju krasni!
"Pusti mene međ' Madžare, babo!
"Da se malo poigram s Madžari."
A kralj Đurađ zače besediti:
"O Kaica, moje čedo drago!
"Moj pernati od sunašca štite!
"Diko moja svagda na divanu!
"Sabljo britka svagda na mejdanu!
"A kreposti među vojvodama!
"Pustiću te međ' Madžare,sine!
"Al', tako ti uleve od kralja!
"I tako ti leba carevoga!
"Nemoj, sine, zametati kavge;
"Nas je malo, a mlogo Madžara:
"Što nas ima? dvanaest vojvoda,
"Nije šala tri stotin' Madžara
"I šezdeset dece Karavlaa!"
Al' Kajica besedio kralju:
"Kralju Đurđu, roditelju krasni!
"Ne ću, babo, zametati kavge
"A tako mi uleve kraljeve!
"I tako mi leba carevoga!
"Kralj ga ne sme otpraviti sama,
Već šnjim posla Oblačića Rada;
Obe ljute zmije od krajine,
Vojvode se međ' Madžare šeću,
A Madžari igru započeše,
Prvu igru, trka pešačkoga;
Kad potrča Oblačiću Rade,
On natrča tri stotin' Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,
Madžar:Janka od Erdelj-krajine.
A Madžari igru započeše,
Drugu igru, kola Madžarskoga;
Kad zaigra Kaica Radonja,
On nadigra tri stotin' Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,
Madžar:Janka od Erdelj-krajine.
A Madžari igru započeše,
Treću igru, skoka junačkoga;
A kad skoči Oblačiću Rade,
On natskoči tri stotin' Madžara.
I šezdeset dece Karavlaa,
Madžar:Janka od Erdelj-krajine.
A Madžari igru započeše,
Započeše kamena s ramena;
Kamen dođe Kaici vojvodi,
Kad se baci Kaica vojvoda,
On nadbaci tri stotin' Madžara
I šezdeset dece Karavlaa,Madžar:
Janka od Erdelj-krajine.
Al' besedi vojvoda Sibinjska:
"Mili Bože, da luda kaura!
"Što bi snage, kamenu predade.
"Kad Kaica razumeo reči,
On otima kamen od Madžara,
Da belegu svoju posvedoči:
Kad se baci Kaica vojvoda,
Od belega dalje odbacio.
Rasrdi se vojvoda Sibinjska,
Pa pripasa sablju okovanu,
Pa se kralju pod šatora šeće:
"Kralju Đurđu od Maćedonije!
"Odi kralju, da se promenimo:
"Daj ti meni dvanaest vojvoda,
"Gole, bose, u košulji tankoj,
"Ja ću tebi tri stotin' Madžara
"Sve na konjma pod oružjem svetlim,
"I daću ti šeset Karavlaa,
"I daću ti na svaku godinu
"Za života tri tovara blaga."
Slavan Đurađ zače besediti:
"Brate Janko, budalasta glavo!
"Jesi l' čuo da li zapamtio:
"Da je bila proja za šenicu?
"Da li Madžar za Maćedoniju?
"Da li Srbin za Erdelj-krajinu?
"Ne dam same Kaice vojvode
"Za četiri na krajini bana:
"Za Nemeša bana Vršačkoga,
"Za Geciju bana Titelskoga,
"Za Ištvana bana Slankamenska
"I za Petra bana Varadinskog,
"Sve od Vršca pa do Varadina,
"Za svu zemlju i četiri bana;
"Za to ne dam vojvode Kaice,
"A kamo li ostali vojvoda!"
Rasrdi se vojvoda Sibinjska,
Pa išeta pred šatora svil'na,
Pa doziva vojvodu Kaicu:
"Od' junače, da s' nadstreljujemo!
"Da bijemo nišan Za oblakom.
"Gdi je Madžar okom pogledao,
Tu Kaica strelom udario,
Zla Kaici sreća pristupila,
Te de gleda strele u Madžara,
Već on gleda nišan za oblakom:
Zape strele od Sibinja Janko,
I ustreli vojvodu Kaicu
Na zlo mesto baš pod sisu levu,
Toke razbi, srce mu raseče;
Zemlji pade vojvoda Kajica,
Vrisnu junak, kao soko sivi:
"Kralju Đurđu roditelju krasni!
"Ubi mene Madžar iznenada
"Brez junačkog moga ogledanja
"Moje sablje i desnice ruke!"
Skoči kralju na noge lagane,
Pa Kaicu uzima na krilo,
Pa Kaicu i grli i ljubi:
"Moj pernati od sunašca štite!
"Diko moja svagda na divanu!
"Britka, sabljo svagda na mejdanu!
"A kreposti među vojvodama!
"Možeš li mi preboleti, sine?
"Da te baba na lekare dade?"
"A Kaica jedva izgovara;
"Kralju Đurđu, roditelju krasni!
"Ja ti, babo, preboleti ne ću;
"Jer su strele puste otrovane,
"Na zmijinu jedu nakaljene;
"Ako možeš, osveti me, babo!
"To izreče, pa se s dušom rasta.
Kralj zakuka, kano kukavica:
"J'o Kaica, moj sokole sivi!
"Al' ti babi krila odlomiše
"I obadva oka izvadiše!
"Kako ćete preboleti baba?
"Na Beljacu ostaviti sama,
"Da mi čuvaš brez promene stražu?
"Pa pogleda okom na vojvode,
A vojvode jedan na drugoga,
Pa se dobri doitiše konja,
Bojna koplja zemlji položiše,
Za britke se sablje prevatiše,
Međ' Madžare juriš učiniše,
Pognaše se po polju Beljacu.
Da Je kome stati pogledati,
Šta vojvode od Madžara rade!
Tako kralju Bog i sreća dade.
Od vojvoda niko ne pogibe
Razma glavom Kavca Radonja;
Od Madžara niko ne ostade
Razma glavom od Sibinja Janko,
I on beži Vršcu na krajini.
A vojvode, braća milostiva,
Sa sabljama sanduk otesaše,
Saraniše vojvodu Kaicu
Čelo glave koplje udariše,
Na koplje mu sokola metnuše,
Za koplje mu konja privezaše,
Po grobu mu oružje prostreše;
Od Madžara unku načiniše,
Obgradiše groba Kaičina,
Da Madžari k njemu ne dolaze,
Da mu mrtvu ne pretresu telo.
Kuka kralju, kano kukavica:
"J'o Kaica, moje čedo drago!
"Diko moja svagda na divanu!
"Sabljo britka svagda na mejdanu!
"I kreposti među vojvodama!
"Suva zlata Smederevski ključi!
"Desno krilo od Srpske krajine!
"Kako će te preboleti baba!
"Kako će te ostaviti sama,
"Da mi čuvaš na Beljacu stražu
"Brez promene dokle je krajine?"