Smrt Uroša Petoga/8

ČIN PRVI

POJAVA VIII

POJAVA VIII
Vukašin i Rimski poslanik.

POSLANIK:
Sv'jetli kralju! Hristovi ljubimče!
VUKAŠIN:
Hodi, časni oče. Ako danas
Sastanak nam odveć kratak bude
Krivi samo srijemskoga kneza,
Što vojujuć' sramotnim oružjem
Spletke, mita i kletog izdajstva,
Nameće mi mnogo više posla
No što bi ga drugačije bilo.
Eto kako smetnja iza smetnje
Neprestano na nas nalećući,
Ne daju nam pristuapti djelu
Svetim ocem mudro namišljenu.
POSLANIK:
A među tim polumjesec raste!
VUKAŠIN:
O moj oče, i sve napr'ijed leti;
To mi pokoj svakog časa muti.
Dvije vojske, dvije hrabre vojske
Što bih mog'o voditi na Islam,
Sad na Sr'jemca izaslati moram.
Grom u njega!
POSLANIK:
A doista je li
Neophodan nastavak te vojne?
VUKAŠIN:
Neophodan, čim sam ja pob'jeđen.
Zar pod stidom čije nadmoćnosti
Da ostanem? barem ti, moj oče,
To mi nećeš, mislim, svjetovati.
POSLANIK:
Izdajom si pob'jeđen, ne silom;
Tu uzroka nema no te stidu,
Al' mišljenju ima ga, moj kralju.
VUKAŠIN:
Poimam te: ta izdaja raška
Ne plaši me, već na protiv hrabri:
Njom ta oblast bar je očišćena;
Što ostade, to mi je sve vjerno.
POSLANIK:
Bog bi dao! nu ja dobro čujem
Žubor što ti pod prestolom zuji,
A do tebe odveć uzvišena
Ne dopire.
VUKAŠIN:
Toga uv'jek ima.
POSLANIK:
Ali sada više no ikada.
Onom vojnom svaki je vlastelin
Uznemiren i za svoju sudbu.
VUKAŠIN:
Zašto?... To je meni zagonetka!
(pretvorno)
Razjasni je.
POSLANIK:
Svaka riJeč njina
Uvrjedljivo zveči... ne bih htio...
VUKAŠIN:
Al' ni pošto, sve slobodno kaži
K'o prijatelj dobrom prijatelju.
POSLANIK:
U svoj zemlja jedan glas se čuje:
Nepravo je napadnut knez Lazar
U oblasti svojoj. Nas vlastelu
Kralj svaljuje jednog po jednoga,
Dok ne svali redom svekolike,
Da ostane samcat i svemoćan
Na razvalam' naše veličine.
VUKAŠIN:
To li vele? a ma je li možno?
(Već ta stoka mnogo vidi. Zlo je.)
POSLANIK (Sad pogodih gdje trebaše. Dalje.)
Ne daj, kralju, toj otrovnoj misli
Da se širi, jer ta jedna može
Bujicu ti izliti na glavu;
Rastjeraj je odmah u začetku
Mir dajući tom Lazaru, komu
Odziva se iz vlastele ljubav.
VUKAŠIN:
Tak' o meni misle? nepravde!
Što sam satro neke bujne glave
Koje šćahu mjeriti se s carskom,
Da l' osilih njinim pl'jenom sebe?
Sve drugima razdadoh za koje,
Bjeh uveren da će, pored mene,
Bolje čuvat' od raspa nam carstvo.
Ni ta mi se spasonosna mis'o
Ne priznaje!... Zlo je, o moj oče,
Zlo vrijeme u kome živimo.
POSLANIK:
Pa je s toga i oprezeost nužna.
VUKAŠIN:
Sjed'mo malo. Ja s' odzivam uv'jek
Na iskrenost iskrenošću punom.
Počuj, pa me ti najbolje sudi,
I zla usta svakomu zaklopi.
Na tu vojnu nikad i ne mišljah,
Već pristadoh na nju preko srca
Popustivši tajnim navalama
Samog cara, knezom uvr'jeđena.
Ja napadač uprav' i nijesam,
Već Uglješa. Ali sada, oče,
Kad je ovom iz desnice pala
Kraljevska mi zastava u blato,
Sam je moram hitno pouzdići
Dok je nije taj knez pregazio,
Pa doš'o mi pod Prištinu samu
Da i carski možda plašt zaište.
To, istina, tek je sjenka samo
Opasnosti, i daleka sjenka;
Al' i taka čim na zrenik stupi,
Rastjerat' je moram ispred cara.
I da nije toga jednog, vjeruj,
Započetu preko srca vojnu
Od srca bih mahom prekinuo.
POSLANIK:
Al' od kneza kada ne bi bilo
Bojati se toga?
VUKAŠIN:
Ko mi jemči?
POSLANIK:
Ja te pitai, kada ne bi bilo
Bojati se toga?
VUKAŠIN:
Tad i dalje
Na miru bih njega ostavio
Da upravlja svojim oblastima.
POSLANIK:
Nu i odmah da povede s tobom
Na Turčina zajedničku silu.
VUKAŠIN:
To bi bio najpreči mi uslov.
POSLANIK:
Sve riječi svedimo na dvije.
Kralju, vjere imaš li u mene?
VUKAŠIN:
Ja? potpuno.
POSLANIK:
Uz uslove gornje
Bi l' se miru dojsta priklonio?
VUKAŠIN (Već dolazi kamo šćah da dođe):
Na što ideš?
POSLANIK:
Molim za odgovor.
VUKAŠIN:
I pravo ću dati odgovorim:
Za vojnu je razum, za mir srce.
POSLANIK:
Ti obratno htjede reći, mislim;
Svjetuje ti razum mir, a srce
Odvlači te k vojni.
VUKAŠIN:
Kako hoćeš;
Neću s tobom da s' nadmećem r'ječma.
POSLANIK:
A u kralja Vukašina uv'jek
Zdrav je razum srce nadjačao.
VUKAŠIN:
Pa ja prvi da ponudim mirom
Toga kneza? Nikad, oče, nikad.
POSLANIK:
Ja od sebe da ga na nj privolim.
Znam ga dobro; pristaće, ne sumnjam.
VUKAŠIN:
A neće li svijet pomisliti
Da te licem kralj poslao k njemu?
POSLANIK:
Svijetu ću reći: da što prije
Do pobožne svoje svrhe dođem
Sam se moram i ovdje i tamo
Upinjati da se mir povrati.
To bar sv'jet će lako razumjeti.
VUKAŠIN:
To do duše stoji... Pa nek bude.
Dobio si, oče; predajem se,
A najviše svetoj svrsi tvojoj.
POSLANIK:
Hristoljubni kralju!
VUKAŠIN:
Idi dakle
S uslovima kakve postavismo,
I mir s knezom shodno ugovaraj;
Al' od sebe, dobro znaj, od sebe.
N'jesi kraljev no poslanik rimski,
K'o što uprav' tvoj i jest sav pos'o.
Ako usp'ješ, te predlog o miru
Povoljan mi od kneza doneseš,
Primiću ga; ne sumnjaj o tome;
Nu znaj, ako zaluđen hudobom,
On odbije namjere ti blage,
Satrću ga bez milosti svake.
Za to vojsku svakako ću dići;
Ta čekaće u oblasti raškoj
Na svršetak tvojih pregovora.
POSLANIK:
Zbogom, kralju; svetim poslom idem;
Bog, nadam se, biće m' u pomoći. (Odlazi)
VUKAŠIN:
Šta mi reče o klasteli! Već su
Sve namjere moje otkrivene!
Ona preza, i to sva!... Ne valja,
To ne valja... A Jelena sama
Da joj hitro ne otvara oči,
Kako bi je na me ustrmila?...
Ne, ne smije ona dotle ići.
Pletkam' će me sitnim ometati,
K'o i do sad, to je sve. Sam sebe
Ja obnažih pohodom na kneza. —
Šćah miru samo prošalit' se,
A gotovo bolje da ga sklopim
Dok duhove opet ne uspavam. —
Promisliću: a među tim braća
Neka odmah otidu po vojsku,
Kao što će i Dejan u Zetu. (Odlazi)

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.