Smrt Rosnića Stefana
Knjigu piše Vrane Latinine,
Posla je pobratimu svome
A na ime od Koritah Limu:
"More ču li, dragi pobratime,
"Jesu li ti u život družina,
"Je l’ ti u život Rosnića Stefane,
"Koji fata vilu po planinah,
"A strijelja orle pod oblake;
"Je l’ ti u život hajduk Radonjica,
"Koji udara na tridest hajdukah?
"Ako su ti u život družina,
"Ti okupi šezdeset hajduka,
"Dovedi ih na Drijenak mali,
"Na Drijenak više Dubrovnika,
"E sam čudan šićar uhodio,
"Evo ide careva mirija
"U Stambolu sedam maskah blaga,
"I pred njima silni Mustaj-bego,
"Na konja je noge prekrstio,
"Na njega je divan-kabanica,
"Pala su pera niz ramena,
"Ona pusta do zelene trave;
"Pod pojas mu sedam samokresah,
"Preko krilah divka pozlaćena,
"U suho je zlato sakovana,
"Valja puška mlogo bez hesana;
"S blagom ide silni Fazli hodža,
"Fazli hodža Carograđanine,
"Oko njega šezdeset Turakah;
Pored blaga Mrkonjića Pero,
"Za njim ide trideset hajdukah,
"Te čuvaju blago od dušmanah,
"I pred njima stotinu Bošnjakah.
"Dovodi mi šezdeset hajdukah,
"Ja ću dovest stotinu Latinah."
Kad je Lima knjiga dopanula,
On hajduke brzo pokupio,
Povede ih Vranu na bjelegu.
A kad Limo na Drijenak dođe,
Tu Vrana s Latinima nađe,
Ruke šire, u lica se ljube.
Tu čekaše tri bijela dana,
Kad četvrti oko podne bilo,
Ali ide careva mirija.
Kada viđe Vrane Latinine,
On družini svojoj govorio:
"O za Boga, braćo i družino,
"Skrite se u list i u travu,
"Ne smijemo njima udariti."
Tade reče Rosniću Stefane:
"A ne, Vrane, ako Boga znadeš,
"Što smo se kupili zaludu?
"Svi vi, braćo, mene poslušajte,
"Zapanite u list i u travu,
"Gađi, Limo, bega na labuda,
"Ja ću hodžu Carograđanina,
"A ti, Vrane, Mrkonjića Pera,
"Ti udari, hajduk Radonjica,
"Ti udari na tridest hajdukah,
"Vi udrite stotina Latinah,
"Te udrite stotinu hrišćanah,
"A mi ćemo šezdeset hajdukah,
"Gađaćemo stotinu Turakah,
"Nama naša vjera ne podnosi,
"Da hrišćanin bije hrišćanina."
Kako rekli, tako zapanuli,
I na sebe Turke napuštili.
Pali Limo sjajna džeferdara,
No mu pusti vatru ne privata;
Pali Stefan bijelu latinku,
Te pogodi Carograđanina,
Mrtva ga je zemlja dočekala;
Vrane pali tanka paraguna,
Te pogodi Mrkonjića Pera,
Zemljom ga je junak sastavio.
Pa keisa stotina Latina,
Posjekoše stotinu hrišćanah;
No keisa hajduk Radonjica,
Udara na trides hajduka,
Petnaest pod sablju metnuo,
Petnaest gorom utekoše;
A udari šezdeset hajdukah,
Posjekoše stotinu Turakah,
No uteče bego Mustaj bego,
A ćera ga Rosniću Stefane,
Đe ga stiže, tu mu glavu diže,
I uze mu konja i oružje.
Sva se vojska bješe iskupila,
Donesoše blago i oružje,
Pa dogovor zgodni učiniše;
Za oružje, što je ko uzeo,
A u blago vrgli đeladžije:
Ne dijele brojem ni esapom,
No kalpakom Rosnića Stefana,
Prima kapa puno sedam okah,
Po kapu na svakoga druga,
Vranu jednu starešine dali.
No da reče Vrane Latinine:
"O tako ti, Rosniću Stefane,
"Proda’ mene dilku pozlaćenu,
"Proda’ mi je, ne žali mi blago.
"Da se s njome po Brdima dikam,
"Po Brdima i po Gori Crnoj."
Stade Stefan esapiti blago,
No mu ne da hajduk Radonjica:
"Ne, Stefane, ako Boga znadeš,
"Nemo prodat’ dilku pozlaćenu,
"No da se s njom po hajdukah dikaš."
To žao bi Vranu Latininu,
Često pašče pušku zagleduje,
I on pušci živi oganj daje,
Te pogodi Rosnića Stefana,
Pade Stefan na zelenu travu,
Jednom reče: lele njemu, majko!
Drugom reče: udri, Radonjica!
U to skoči šezdeset hajdukah,
U Latine sablju unesoše.
Da ti je stati pa gledati,
Ka ajdučke sablje sijevahu,
A latinske glave zijevahu.
Posjekoše stotinu Latina,
Pa Stefana brata ukopaše,
I puštiše krvcu od obrazah,
I uzeše blago i oružje,
I ojdoše zelenom planinom.
I to je bilo kad se činilo,
A sad zdravo, braćo i družino!
