Smrt Omera i Mejrime
Dvoje su se zamilili mladi:
Omer momče, Mejrima djevojka,
u proljeće kad im cvjeta cvijeće,
kad im cvjeta zumbul i karanfil;
Upazi ih jedna mala straža, 5
mala straža Omerova majka;
pa besjedi Omerova majka:
— Oj Omere, moje milo perje!
hajd Omere, rano materina,
hajde rano, da te ženi majka; 10
ti se mani Mejrime djevojke,
ljepšom će te oženiti majka,
lijepom Fatom, Atlagića zlatom;
i ljepša je i viša od Mejre,
i bjelja je i rumenija je; 15
nije vidla sunca ni mjeseca,
niti znađe na čem žito raste,
na čem žito, na čemu li trava;
niti znade šta je muška glava;
Još je Fata od roda bogata, 20
i tebe će potpomoći blagom. —
Al’ besjedi Omer momče mlado:
— Prođi me se, moja mila majko!
neću Fate za života moga,
već ja hoću Mejrimu djevojku: 25
nije blago ni srebro ni zlato,
već je blago, što je srcu drago. —
To ne sluša Omerova majka,
već na silu oženila sina,
i na silu dovela djevojku. 30
Kad je bilo večer o večeri,
večeraše kićeni svatovi,
i svedoše dvoje mladenaca.
Sam je sobom Omer besjedio:
Sad će meni moja Mejra reći, 35
da djevojki svilen kaftan skidam;
Nisam, dušo, života mi moga!
života mi i moga i tvoga!
Sad će meni reći moja Mejra:
— Sad moj Omer legao s djevojkom, 40
pak djevojki bijelo lice ljubi! —
Nisam, dušo, života mi moga!
života mi i moga i tvoga!
i našega prvog milovanja!
Pa govori Fatimi djevojki: 45
— Ao, Fato, ala ti si lijepa!
Moja Mejra nije tako lijepa!
al’ je Mejra mome srcu draga. —
Oj, boga ti, Fatima djevojko,
donesi mi divit i hartije, 50
da napišem do dv’je do tri r’ječi,
da te moja ne ob’jedi majka.
Ne pust glasa do bijelog dana,
dok se braća piva ne napiju
i sestrice kola naigraju, 55
stara majka pjesme ne napjeva. —
Pa on piše storoj majci svojoj:
— Načini mi sanduk od šimšira,
kupajte me đulom rumenijem,
obuc’te mi tananu košulju, 60
što j’ Mejrima u milosti dala;
vežite mi vezenu mahramu,
što j’ Mejrima u milosti vezla;
kitite me cvijećem svakojakim,
ponajviše cv’jećem karanfiljem, 65
čim je mene Mejrima kitila;
skupi meni, moja mila majko!
skupi meni mlađe nosioce,
nosioce momke neženjene,
pratioce djeve neudate. 70
Nos’te mene kraj Mejrina dvora:
nek me vidi Mejrima djevojka,
nek me vidi i nek me cjeliva,
kad me nije živog cjelivala. —
To napisa pa se rasta s dušom. 75
Kad ujutru bijel dan osvanu,
visoko je oskodilo sunce,
čudila se Omerova majka,
da joj Omer ne dolazi dole;
Ona ide gore na čardake, 80
nosi kitu sitnoga bosiljka,
da probudi dvoje mladenaca,
pa udara pašmagom u vrata:
— Ustaj gore, Omer-beže sine!
visoko je oskočilo sunce! 85
Nisi li se naljubio lica
l’jepe Fate sestre Atlagića? —
Kad djevojka otvorila vrata,
suze roni niz bijelo lice;
Al’ govori Omerova majka: 90
— Što, Omere, željela te majka!
što djevojka grozne suze roni? —
Al’ govori Fatima djevojka:
— Ne kuni ga, draga majko moja!
jošte si ga sinoć poželjela, 95
kako si ga silom oženila. —
Pa joj daje b’jelu knjigu čitat.
Čita r’ječi Omerova majka,
čita r’ječi, grozne suze roni.
Što je reko Omer momče mlado, 100
što je reko to su učinili:
načinili sanduk od šimšira;
kupali ga đulom rumenijem;
obukli mu tananu košulju,
što j’ Mejrima u milosti dala; 105
vezali mu vezenu mahramu,
što j’ Mejrima u milosti vezla;
kitili ga cv’jećem svakojakim,
ponajviše cv’jećem karanfiljem,
čim je njega Mejrima kitila. 110
Skupili mu mlađe nosioce,
nosioce momke neženjene,
pratioce djeve neudate.
Nosili ga kraj Mejrina dvora.
Vezak vezla Mejrima djevojka 115
na pendžeru na debelom hlatku;
za glavom joj dva rumena đula.
Al’ besjedi Mejrima djevojka:
— Đul miriše, moja mila majko,
đul miriše oko našeg dvora, 120
čini mi se Omerova duša. —
Al’ besjedi l’jepe Mejre majka:
— Muč ne luduj, Mejrima djevojko!
sad tvoj Omer drugu dragu ljubi,
a za tebe mladu i ne mari. — 125
Al’ besjedi Mejrima djevojka:
— Đul miriše, moja mila majko,
đul miriše, Omerova duša. —
K njoj dolazi najmlađa snašica,
al’ besjedi Mejrima djevojka: 130
— Bogom tebi, mila snaho moja!
dva mi đula na đerđef padoše,
bog bi dao, da bi dobro bilo!
Vrlo miri cv’jeće karanfilje,
a još većma zamirisa kosa, 135
čini mi se mog milog Omera. —
Al’ govori mila snaha njena:
— Da boga ti mila zaovice!
zar ti ne znaš za Omera tvoga?
Omer ti se drugom oženio, 140
baš Fatimom lijepom djevojkom;
sade Omer za te i ne znade,
već on ljubi Atlagića zlato. —
Ražljuti se Mejrima djevoika,
od ljutine sva je prebledjela, 145
od žestine malo potamnila,
a od tuge veće izumrla;
vezuć prebi iglu od biljura,
i zamrsi šest pasama zlata,
pa oblači na noge pašmage, 150
ona hoće avliji na vrata;
Al’ joj snaha mila govorila:
— Ne ljuti se, mila zaovice!
Omer ti se jeste oženio,
al’ je jadan noćas izdahnuo 155
od žalosti za tobom djevojkom;
Sada mrtva Omera ti nose. —
Briznu plakat Mejrima djevojka,
pa istrča pred bijele dvore,
al’ Omera nose na nosila; 160
Ona tuži kao kukavica:
— Nosioci, braćo nerođena!
nerođena kao i rođena!
spustite ga na zemljicu čarnu,
da ga jadna ja mrtva cjelivam, 165
kad ga nisam živoga ljubila! —
To su oni za dobro primili,
mrtvo t’jelo na zemlju spustiše.
K njemu Mejra živa primaknula,
mrtva Mejra crnoj zemlji pala. 170
Dok Omeru raku iskopaše,
dotle sanduk Mejrimi stesaše,
u jednu ih raku sahraniše,
kroz sanduke ruke sastaviše,
a u ruke rumenu jabuku, 175
nek se znade da su dragi bili.
Malo vrijeme zatim postojalo,
iz Omera zelen bor nikao,
iz Mejrime zelena borika;
Borika se oko bora vila, 180
kako svila oko kite smilja,
ko dievojka momku oko vrata:
čemerika oko obadvoga.
