Smrt Nikca od Rovina
Knjigu Nikac od Rovinah piše,
šilje knjigu gradu nikšićkome,
a na ruke Hamzi kapetanu:
"Slušaj, Hamza, turski kapetane!
Evo tebe sitnu knjigu pišem,
sve okupi tvoje buljubaše,
pa mi pošlji harač od Nikšićah:
sa tvojijeh sedam buljubašah
na mojijeh sedam arambašah;
tvoje sjajne toke sa ramenah,
toke pošlji mene Nikcu starcu;
druge toke, Hadžimanić Dura,
na mojega Gavrilović Tura;
džeferdara Sukić barjaktara
na sokola Baletića Rada;
sjajne toke Babića Jakšara
na viteza Radulović Sima:
sjajnu brešu Mrke Huseina
na mojega Žutka Lipljanina;
sjajne toke Derve Barjovića
na hajduka Peja Markovića;
pa džeferdan Paripović Zuka
na mojega s Dobre Vode Vuka!
Ako li mi harač poslat nećeš,
hoću dići sedam arambašah,
a za njima mlade Crnogorce,
udariti na bijele ovce,
bijele ti ovce plijeniti
svrh Trepača do dna Dubočakah,
od Trubjele do Spile kamene."
Kada knjiga u Nikšiće dođe,
a na ruke Hamzi kapetanu, -
knjigu uči, od knjige se muči.
Pa je na har age okupio
i ostale gradske buljubaše,
a sitnu im knjigu kaževaše
od sokola Nikca od Rovinah.
Kad nikšićki Turci razumješe,
svi rekoše: "Da mu harač damo!
Bolje ni se s Nikcom pomiriti!"
Ma imaju nepogodna druga,
buljubašu Babića Jakšara,
ovako je Jakšar govorio:
"Ja mu nigda ništa dati neću,
no sam voli junak poginuti
nego Nikcu harač otpraviti.
Već tako mi vjere u koju sam
oću skupit vojsku od Nikšićah,
vodiću je uz Rudine ravne,
a uvesti u Tisovac tvrdi,
udariti na Izvore ravne,
na torinu Nikca od Rovinah.
bijele mu ovce plijeniti
i pozvati Nikca na mejdanu -
kurva bio, ako prevario!"
Kako reče, tako učinio:
skoči Jakšar na noge junačke
pa on kupi po gradu građane,
Arbanase, krvave junake,
sve po pušci i krvavoj ruci -
đe gođ bješe boljega junaka,
povede ih Poljem Nikšićkijem.
Prijeđoše Ploču i Trubjelu
i Nenadu, zelenu planinu,
ulazio u Tisovac tvrdi;
tu Jakšara danak ostavio.
Noću svede u Izvore vojsku
te Nikčeve opkolio ovce.
Ma se čuva Nikac od Rovinah;
on sve stražu na glavicu čuva
dok bijela zora ogranula
i Danica pomolila lice;
tada Nikcu sanak odolio,
- nije sanak, nego sudni danak! -
pa uljeze Nikac u pružinu
te mi leže malo na gunjinu.
Malo stade, ne bi nikoliko,
dok Nikčeve vaške zalajaše;
misli Nikac da nijesu Turci,
nego da su od planine vuci,
i ugrabi sanjiv džeferdara.
Tader Turci njemu udariše
i bijele ovce opkoliše;
ema Jakšar trči na pružinu.
kako se je Turčin zahvalio,
pa povika iz grla bijela:
"Jesi l', stari Nikče, u pružinu
Pozna Nikac Babića Jakšara,
pa povika grlom bijelim:
"Evo Nikca, turska buljubašo,
đe je bio, on se nije krio!"
Trče oni jedan put drugoga.
sretoše se u bijele ovce -
jedanak im pukli džeferdari,
oba mrtvi pali među ovce.
Ma uteče Nikčević Bogdane,
ludo d'jete unese oružje
i zapade u krš nad torinom,
brani svoje ojađele ovce,
a klikuje braću Crnogorce,
al' ga niko čuti ne mogaše.
Pet putah je gađa džeferdarom,
petoricu zgodio Turakah,
tri ubio, a dva obranio;
ma fišeka njemu nestanulo,
te mu Turci ovce odjaviše.
Izdaše ga pogani Spahići,
štono bjehu Nikcu sporednici;
a tri brata, ka tri ženetine,
od njih nigđe ne ostalo traga!
Turci b'jele ovce odjaviše,
a Bogdan se iz poćere vrati
n posječe Babića Jakšara,
a odnese Nikca u Rovine,
ukopa ga i ožalova ga.