5
Smrt Banovića Ive
(Iz Sarajeva)
Dvorbu dvori Banoviću Ivo
U onoga kralja od Krajine,
Dvorio ga devet godin' dana,
Izdvorio dvore i timare,
Izdvorio konje i sokole,
Izdvorio blago gotovinu;
Al' to Ivi ništa milo nije,
Veće šćaše izdvorit' mu šćercu,
Al' mu šćeri izdvorit' ne more.
Onda Ivo Mari govorio:
„A Marušo, lijepa đevojko!
„Dvorih kralja devet godin' dana
„I izdvorih dvore i timare
„I ostalo blago gotovinu;
„Al' to meni ništa nije milo,
„Kad ja tebe izdvorit' ne mogoh:
„Ja ću prodat' dvore i timare
„I prodaću konje i sokole,
„Sasipaću blago u ćemere,
„Ja ću ići s glavom po svijetu,
„Svud ću ići, tebe ću žaliti.“
Govorila plemenita Mara:
„A bora ti, Banoviću Ivo!
„Ne moj junak ići po svijetu,
„Već ti hajde tamo u magaze,
„Pa ti uzmi kićenu bukliju.
„Natoči je vina crvenoga,
„Dok ja skuvam bijele kolače,
„Pa ti hajde u zemlju Rusiju
„Mom amidži kralju Aleksiji,
„Te mi prosi dilber-Anđeliju,
„Od mene je i viša i ljepša.“
To je Ivo Maru poslušao,
Pak on ode dolje u magazu,
Te uzima kićenu bukliju,
Natoči je vina crvenoga,
Dok mu Mara pokuva kolače.
Lijepo se Ivo opremio,
Pa pojaha konja velikoga
I on ode u zemlju Rusiju,
U Rusiju kralju Aleksiju.
Kad je doš'o kralju rusijskome,
Zaprosi mu dilber-Anđeliju,
Ivo prosi a kralj mu je daje,
Pak je njemu kralje govorio:
„A moj zete, Ivo Banoviću!
„Ti pokupi hiljadu svatova,
„A sve konje vrane ne kovane,
„Ne kovane, jako potkovane,
„A junake mlade ne ženjene,
„Ne ženjene i skoro ženjene.“
Otle pođe Ivo svome dvoru,
On sakupi hiljadu svatova,
Sve junake mlade ne ženjene,
Ne ženjene i skoro ženjene
A i konje jako potkovane.
Kad je Ivo svate sakupio,
On iziđe na visoku kulu,
Te oblači đuzel-odijelo,
Najnaprijed svilenu košulju,
Na košulju kadifli džečermu,
Na džečermu zelenu dolamu,
Na dolami troje toke zlatne,
A na noge al-čohe čakšire,
Više mu je pod koljenom zlata,
Nego saje čohe na koljenu,
A na glavu kalpak i čelenke,
Za kalpakom devet čelenaka
I deseto krilo okovano
I ono se na burmu okreće,
Te mu lice zaklanja od sunca
I od sunca i od plaha vjetra.
Kad se Ivo tako opremio,
On silazi na mermer-avliju,
Pa izvede vranca od mejdana,
Lijepo ga Ivo opremio,
Osedla ga sedlom srebrnijem,
Zauzda ga uzdom pozlaćenom,
Priteže mu četiri kolana,
A i petu ibrišim-kanicu,
Pa posjede vranca od mejdana
I povede kićene svatove,
Ispred dvora Maruše đevojke.
Ali Mara na ćošku sjeđaše,
Na krilu joj đerđef od biljura,
Kad je Mara Ivu sagledala,
Od sebe je đerđef oturila,
Četiri mu noge podlomila
Pa poleće niz visoku kulu,
Ona zove svoju milu majku:
„K meni, k meni, moja mila majko!
„Da ti vidiš Ivu Banovića,
„Baš bih rekla i bih se zaklela,
„Da ga ljepšeg u svijetu nema.“
Njojzi majka oholo govori:
„Crkni, crkni, moja ćeri draga!
„Ja te ne dam njemu za ljubovcu.“
Kad to začu plemenita Mara,
Ona ide u svoju odaju,
Pa je svoje ruho preložila: 100
„Tavni, tavni, pusto ruho moje!
„Ko će moje u zemljici lice.“
Ona nađe svilena gajtana,
Pa otiđe u zelenu bašču,
Objesi se o žutoj naranči, 105
Da joj majka za to i ne znade.
Kad je sunce za planine palo,
Dok eto ti braće Marušine,
Oni idu iz lova junačkog,
Kad su braća blizu dvora došla, 110
Među sobom oni govorahu:
„Bože mili, čuda velikoga
„Što nam sestre nema u sretanje?
„Jali nam se sestra razboljela,
„Jali se je ljuto okarila, 115
„Za đidijom Banovićem Ivom.“
Dok se njima oči omakoše,
Pogledaše u zelenu bašću,
Ugledaše Maru na naranči,
Polećeše u zelenu bašću, - 120
Presjekoše svilene gajtane,
Mrtva Mara u travicu pade,
Lijepo je braća ožalipe,
Ožališe, pa je opremiše,
Odnesoše drumu širokome, 125
Pokraj druma Maru ukopaše,
Kraj groba joj vodu navratiše,
Pokraj vode ružu posadiše.
Kad je bilo sutra oko po dne,
Kad je Ivo pokraj groba bio, 130
On je dobra konja ustavio:
„Stan'te malo, draga braćo moja!
„Ovi grobak skoro ne bijaše.
„Ovđe leži Maruša đevojka,
„Sad ću za njom junak umrijeti; 135
„Lijepo me, braćo, ukopajte,
„Pokraj Mare lijepe đevojke,
„Pa vratite moju zaručnicu
„U Rusiju kralju Aleksiju.“
To izusti a dušu ispusti. 140
Sva su braća njega poslušala,
Pa lijepo Ivu sahraniše,
Pokraj Mare lijepe đevojke;
Povratiše Anđeliju mladu
U Rusiju kralju Aleksiju. 145
Žalio ga kralju i kraljica,
A najviše lijepa đevojka.
