Smaho buljubaša i Sekula Nikola
Piju vino junaci hajduci,
U onome polju Dugo-polju;
Kod onoga Osmina kamena.
Uz kamen su pleća prislonili,
O kamenu jarak[1] objesili, 5
Oko sebe stražu postavili:
S' desne strane Kukića Gajana,
A do njega Starčevića Arsu,
A do Arse, Petrovića Panu;
A s’ lijeve Sekula Nikola. 10
— Kliče vila V Mplice planine,
Pa doziva Sekulu Nikolu:
„Što si sio Sekula Nikola!?
„Što si sio, i vino ispijaš;
„Vino ti se na rane izlilo, 15
„A rakija na bijelo lice.
„Eto na te turskijeh stražara,
„I pred njima Smaho buljubaša,
„Koji ište rusu glavu tvoju,
„I sve ravno polje Dugo-polje.“ 20
— Kad to začu Sekula Nikola,
Itro skočn ko da se pomami.
Pa uzima šarenu torbicu,
Za nju meće divan-kabanncu,
I uzima pušku Mljetačkinju,[2] 25
Koja no je u Mljecim’ kovana,
Dva kovača i dva pomagača.
Jedni kuju, drugi pozlaćuju,
Treći meću šare svakojake.
Na pušci je trideset tulija, 30
I trideset dragi kamenova;
Kad joj rekneš, sama se nategne,
Kad joj rekneš, sama vatru daje.
U to vr’jeme buljubaša dođe;
Jedan drugom pušku okrenuo, 35
Obojnca loše sreće bili,
Obojica rana dopadoše.
Smajo pade, pa se i podiže,
Niko pade, preko jele — klade.
Kad to viđe Starčeviću Arso, 40
On povadi mača zelenoga,
Pa Smahinu osiječe glavu,
Još mu Ture uspravke stajalo.
To je bilo moja braćo draga,
Na tromeđi triju carevina; 45
Dalmatinske, turske i austrijske,
S’ pram dolova, Crnnje Potoka.
Prim’te braćo, pjesmu za istinu,
Nek prošlosti nikada ne minu.
Zabilježio: Ostoja S. Erceg
