Boj piperski s Topal-Osman,
Skadra pašom i vezirom,
u viteška brdska srca
iz prosute krvi zače
ime slave bojenosne
i svobode ljudstvu drage.
Staše brdski vitezovi
preko Turske prolećati,
sastavljat se s Gorom Crnom,
sa njom bratsku svezu tvrdit
kako će se tužni branit
od ognjena zmaja Turske.
Sveza brdska s Gorom Crnom
pob'jeđenu gordost tursku
opet uždi i raspali
da pobjede i osvete
sa oružjem slavu traži
na nahiju kučku hrabru,
koju mjaše da će opet
obladati, pokoriti,
i mrtvom je rajom turskom
vjekovječno učiniti
kako jedno sprama Turske,
slabo pleme i nejako
koje se je uvalilo
u čeljusti ognjevite
Arbanije bojem slavne,
za dovršit ovo djelo,
po hrabrosti Turstvo izbra
prapotomka Mahmut-bega,
Hodaverdi silna pašu
i vezira su tri tuga
od Prizrena trononosna,
komu hrabrost i vezirstvo
po nasljedstvu dolazaše.
Glas gromovah ognjenosnih
i vjesnikah krvna boja
oglasiše turskoj vojsci
da se glavar njih vrhovni
u porfiru branonosnu
oblačio i krenuo,
te se odmah krvožedna
sa svih stranah sleće vojska
na Zlatičko ravno polje,
međ nahijom Kuča hrabrom
i varošem Podgorice.
Tu je vojska jednu noćcu
obnoćila, konačila,
provodeći razgovore
od viteštva i hrabrosti.
No tek zore sv'jetla ruka
skupi mračnu zavijesu
i sakri je u dubinu
valovita mračnog polja,
tek cvijeće majsko dično
posla tronu živonosnu
Apolona svjetlopisca
brilijante rosne kaplje
dužnom žertvom nježne duše,
kod vezirska gorda stana
razviše se dugokrili
sa sabljama u rukama
hitroletni ratni znaci,
ustresoše polje jekom
glasne svirke, ječni bubnji,
uzvrišćeše željom na boj
u vezama povezani
svi hatovi ka lafovi,
a vjesnici vojske turske
po okolu zaurlaše
kurjačkijem harapskijem
muklohučnim dugim glasom
i dozivom vladjetelskim
da otkreće silna vojska,
e je vezir gordu svome
silnu hatu i nemirnu
na krilata leđa sjeo.
Vojske turske sa vezirom
dvadest hiljad hitro krenu
uz Doljane put Zlatice,
i sa bojem krvavijem
svu Sjenicu, selo kučko,
izgoreše, poharaše,
pa na Medun glavno Turci
kučko selo udariše
i s krvlju ga mnogom turskom,
ka Sjenice, opališe.
Al' naprijed vojski silnoj
kučka hrabrost ne davaše,
već je s čela bjehu silno
ustavili i uzbili,
na junakorodni Medun
svukoliku okupili.
Pa se bojem žestokijem
sa njom biju sokolovski,
i po glasu puščanome
i halaku viteškome
u pomoć im doskakahu
ratoljupci daljih selah.
Al' hiljada kučke vojske
dvaest hiljad sile turske,
koja bješe bojne kule
ufatila i pritisla,
ne mogahu nadjačati
ni u bjekstvo obratiti
bez pomoći čije druge.
No u bojak najžestoči
i najvišu muku kučku
prispje njima pomoć dobra -
dva piperski vojevode
a za njima šest stotinah
vitezovah ka orlovah
od plemena piperskoga.
Kad piperska laka vojska
udri bojem na Turčina,
utruđenoj kučkoj vojsci
srce s mišcom tad uzigra,
te na Turke sa viteštvom
udariše oba Brda.
Poklaše se, da se priča,
s turskom vojskom po Medunu;
bez uzmaka mači brdski
staše svoju sjajnost mračit
sa crvenom turskom krvlju;
stade Turke srpska mišca
na crvena mnoga jata
od Meduna odgoniti,
u smrtni ih lanac vezat.
Kad dojadi turskoj sili
boj ognjeni i krvavi
od Brđanah po Medunu,
onda vezir svojom vojskom
bez obratka bježat poče,
al' gospode druge turske
sedamdeset izabrane,
sve begovah i spaijah,
nema kada izbježati
iz visoke i prostrane
kule Radan-vojevode,
već je brže oblećeše
vitezovi brdske gore.
Pa na kulu ne šćedoše
odmah s vojskom udariti
da im sila sa vezirom
tad mrcino ne uteče,
već stotinu oko kule
vitezovah ostaviše
da čuvaju smrtnu stražu
begovima, spahijama.
A ostala brdska vojska
zajmi Turke i vezira
niz Sjenicu, put Zlatice.
Dok do polja silu tursku
doćeraše vrućim bojem,
posjekoše devet stotin
od Turakah hrabrih glavah;
otkraj polja do Ribnice,
koja teče blizu grada
starinskoga Podgorice,
šest stotinah posjekoše,
pa s brijega od Ribnice
dozivaju prizrenskoga
gorda pašu i vezira:
"Obrati se, silan pašo,
i zahvali Brđanima,
koji su te danas divno
i vezirski ispratili
sa veseljem iz pušakah.
Što si glavu preklonio
u sredinu vojske turske,
te naprijed često klanjaš
ka nevjesta mnogostidna
među kitom i svatove
kad zahvalja na zdravice
svome rodu i plemenu?
Obrati se malo, pašo,
da nam kažeš kad ćeš pisat
k Mahmut-caru, tvom sultanu,
u Stambolu falna pisma,
da mu štogođ laže u njih
ne primetneš hvaleći se! "
Otolen se vitezovi
natrag brže povratiše,
i na kulu vojvodinu,
u kojojzi bjehu Turci
zatvoreni, opkoljeni,
snažno, hrabro, udariše,
i živijem ognjem kulu
odsvud brže zapališe.
Pa Brđani staše turske
poglavice dozivati:
Manje, Turci, vatre lož'te,
manje tutun zapaljujte,
ere će vas tama sade
obuzeti, pritisnuti,
a vrata su kule tvrda -
biste mogli turske brade
do otvora popaliti."
Sedamdeset tu u kuli
poglavicah ostadoše
smrtni tutun duvajući,
a Brđani otiđoše
sa dobićem pjevajući.
