Petar II Petrović Njegoš

Vikipedija
Vikipedija
Vikipedija ima članak u vezi sa ovim tekstom:




◄   Pjesma peta Pjesma sedma   ►


* * *


Zvuk plamena oružija
i pobjedah hvale jasne,
kojijema neprestano
crnogorsko znatno ime
na sve strane grmijaše,
i piperski mač krvavi
iz nožnice tristaljetnje
hitro nagna istrgnuti
i gola ga pokazati
protiv trona Vizantije.
Vrela turske krvi hitro
od njegova ostra vrha
mnogovidna potekoše
oko grada dva careva,
tvrda Spuža, Podgorice
i rijeke dvije znatne,
tihe Zete i bogate
i Morače brzotečne.
Dok Turcima česti boji
i krvljenja svakog dana
dojadiše, dosadiše,
pak begovi oba grada,
gordi age i kadije
pokupiše odijela
sa Turakah pogipšijeh
koja bješe Piper hrabri
ostrim mačom i šaricom
iskrojio, omastio
mrskom mnogom turskom krvlju,
pa ih nose na kapiju
ognjenoga divna Skadra
k Topal-Osman, silnu paši,
Skadra vlacu i veziru.
Kad piperske drznost ruke
Arbanije gordi vladac
hitro začu i razviđe,
silnu brže vojsku skupi
da pipersko pleme hrabro
istrijebi i zaduši
što se smjelo usudilo,
sa pregleda Gore Crne,
jaram turski s vrata bacit
i svobode ime rodit
od kukanja turske majke.
Pa kad s vojskom Topal dođe
k Tugomira drevnoj građi,
Podgorici glasovitoj,
onda k sebe dozva brže
kapetane i begove
koje k boju i krvljenju
nalazaše za sposobne,
i piperska mač i ruka
koje bješe uvredila
na bojeve i megdane.
Pa im gordi poče zborit:
"Čujte, turski sokolovi
i Stambola protivnikah
krvopije i lafovi!
Evo vama vojske silne,
baš hiljadah sedamnaest;
s vojskom hrabrom udarite
na uporno vlaško pleme,
sve im ognju mrtvo da'te,
a muškića svaku glavu
okinite britkom sabljom
da ih darom viteškijem
u stambolske ruke damo;
žensko mačem ne s'jecite,
već ga robom dovedite.
A ja s vojskom odit neću,
e je bruka i sramota
da veziri carski idu
na toliko malo pleme;
već se oću primaknuti
su hiljadu konjanikah
na Morače brijeg gordi
da očima gledim vojske
turske hrabrost i viteštvo,
i kako će turske sablje
Piperima sjeći glave."
Kapetani i begovi
okrenuše vojsku bojnu
na pipersko pleme hrabro.
Vojska gazom pregazila
bistrotečni tok Morače;
Topal-paša za njom stade
po brijegu iste vode.
Kad piperski vitezovi
ugledaše silu tursku,
đe se sila na njih digla
da ih ognju, maču preda,
onda do dva vojevode,
Božoviću vitez Pejo
i Piletić znatni Ćetko,
okupiše sve pipersko
hrabro pleme i nahiju,
pa im ovu hrabru riječ
otpočeše govoriti:
"Čujte, braćo i vitezi,
vidite li tursku silu
koja se je obratila
da nahiju našu vrže
pod kopita svoja mrska?
Sada ovi boj s Turcima
ali će nam sindžir ropstva
s vrata vječno oturiti,
ali će nas vječno držat
u gvozdenu svoju alku, -
bez vruća se mnogo pota
on prekinut ne da lasno.
Šta ćemo vi primjer česov
iz vjekovah uteklijeh
privoditi, kaževati
kad vi živi primjer stoji
pred očima - vidite ga.
Spomen'te se djela slavni
koje mišca hrabra čini
vaše rodne mile braće;
neka krepost i pregloću
srca, duše Crnogorca
vaš viteški duh porodi -
to jedino, više ništa,
ropstva vezu prekidaju,
to jedino, drugo ništa,
slave ime i svobode
iz prosute krvi ljudske
na megdan vi može dati.
Turska vojska neka pali
svakolika sela naša;
robje skrij'mo u platije;
mi puškari što smo listom
u stijenske kule tvrde
zatvorimo sebe tvrdo,
i na kule dočeka'mo
vojsku bojem ognjevitu,
e bez kulah mi nijesmo
kadri bojak s Turcma biti."
Svi Piperi poslušaše
svoje hrabre vojevode,
po naredbi njinoj svašto
učiniše što rekoše,
pak u tvrde kule st'jenske
zatvoriše s' muški, hitro -
šest stotinah vitezovah.
U to turska sila rupi;
sva piperska sela redom
u oblačne diže mrake
do Stijene doklen dođe.
Na Stijenu juriš snažno
učinila vojska turska
da i njeno selo glasno,
ka i prva, ognjem spali.
Al' ne daju šest stotinah
iz zatvora vitezovah,
već se muški sa Turcima
oko sela poigraše.
Puška grmi, krv se lije,
Piper kliče i halače,
kula kulu ohrabruje;
puškarica svaka lije
plam ognjeni, smrtonosni,
pali, žeže neprestano.
Turčin vrišti i jauče
i na perčin mrtav pada,
al', bijesan, bojem ne hće
uzmaknuti ni ustegnut,
već na selo juriš čini.
Kroz tamu se brza praha
mnoge prave i ognjene
liju duge neprekidne
među dvije hrabre vojske,
po kojemu ognjenome
brzotečnu plamnu toku
jedna drugoj pošiljaše
nerazbudni vječni sanak.
Jekom boja na Pipere
ustrese se i zaječa
v'jenac Koma brilijantni,
kome vječno car svjetlosti
sa pogledom svojim bistrim
glavu kruni clenovidnu.
Kako kučko pleme hrabro
začu odziv gromoglasni
Koma gorda i visoka,
odmah se je boju ljutu
dosjetilo, domislilo,
al' ne znaše đe će biti
dok viđeše oblak mračni
od žestoka krvna boja
i od selah zapaljenih
iznad gnjezda piperskoga.
Tad znadoše da su Turci
na njih silni udarili,
pa odmaha polećeše
pet stotinah vitezovah,
a pred njima Drekalova
hrabra roda i plemena
Radan znatni vojevoda.
Brzo kučki dolećeše
vitezovi i ratnici
u pomoći svojoj braći.
Kad Pipere bojem hrabre
pogledaše, i začuše
u kakvu su tešku muku
od turačke vojske zbjeni,
kakvijem li jasnim glasom
iz plamena vruća boja
klikovahu braću bližnju:
"Haj, na noge, braćo Kuči
i Brđani svi ostali!
Priskočite danas nama
u pomoći na nevolju,
a mi ćemo sjutra vama
ako iko živ preteče
od plamene turske sablje.
I da nije ljuta zmija,
sedmoglava Stambolija,
nas odsjekla, razdvojila
od vitezah Gore Crne,
mi vas danas i ne bismo
na nevolju klikovali,
ni vas s Turcma zavađali,
nego bi nam Crnogorci,
naša braća, priskočili
na nevolji krv proliti."
U junakah gore kučke
popucaše srca živa,
pa u vojsku tursku zagon
ka lafovi učiniše,
i napola tursku vojsku
oko sela presjekoše,
put do kulah čist i krvav
prosjekoše, učiniše.
U taj doba šest stotinah
piperskijeh sokolovah
iz zatvora izlećeše,
i s kučkom se vojskom hitrom
izm'ješaše, poznadoše,
pa na tursku dogovorno
dva valjatna, bojem znatna
srpska Brda udariše;
niz Pipere silu tursku
salomiše, prizajmiše,
u selo joj pet stotinah
vitezovah posjekoše.
No kad vojska u pobjegu
spram Orlujske st'jene dođe,
onda brdski vitezovi
na sredinu nje udriše;
tri hiljade turske vojske
po desnojzi strani hitro
odvojiše, prizajmiše;
niz Orlujsku gordu st'jenu
nagnaše ih vrućim bojem.
Tu mi turskom pješcu, hatl'ji
podrastoše umah krila
kako mravu po starosti,
te na jata staše gusta
niz Orlujske lećet st'jene
u predjele turskog raja.
Kad Brđani otpraviše
tri hiljade turske vojske
u sadove tandarihe,
na pirove vječno sjajne,
da odahnu i počinu
na postelje meke raja,
koje im je prorokova
pripravila lažna ruka
među crne i golubje
oči šćeri besmrtnijeh
i boginjah alkorana, -
onda ti se odmah hitro
za bježećom vojskom drugom
povratiše u pogonju,
i na brijeg od Morače
kod prostrana drevna grada
Diokleje razorene
pristigoše tursku vojsku,
ugnaše je u Moraču.
Turci bježe bez obzira,
a brdska ih momčad prate
iz pušakah dugačkijeh.
Tu ne bješe niđe blizu
mosta zgodna ni prelaska,
al' Brđani deset brže
od turskoga mesa mrtva
napraviše sa šarkama,
ter preko njih turska vojska
sva prebježe i uteče
koja mrtva ne ostade
od brdskoga ostra mača
i Morača koju brza
ne zanese u njedrima.
Brđani se otlen doma
sa viteštva vjenčevima
povratiše u Brdima
sa dobića mnoga bojna
a jošt više vječne slave.
A pobježe Topal-paša
poizgnute mnogo glave,
razbjen, grdan kukajući,
uzdišući i plačući
za imenom prvim sjajnim,
koje njemu pređe toga
u narodu grmijaše
slavno, dično i pohvalno.



Slobodijada