U vrijeme ono isto
kada sultan Ahmet gordi
glas pobjede očekaše,
i kad mrske Meke žrece
bješe zvati naredio
da on s njima ujednačke
daje žertve bogomrske
na oltaru poganome
Abdolaha i Amene
čovječestva gnusnu sinu,
za pobjedu koju mnjaše
da će turska nepobjedna
održati mnoga vojska
nad blesnuvšom iskrom Srpstva, -
u to doba ćehaj-paša
(i učasnik slavna mira
radi Turstva učinjena
na široka prutska polja
s pobjednikom velikoga
skiptronosca, Švedske kralja)
u prostrane carske dvore
uđe stidnim čelom, licem,
i sa sramom, zatupjenim
viteškoga oka vidom,
bez oružja svijetloga
i bez kitne, strašne čalme,
koja paše i vezire
u najprve stoce s'jeda.
Pade u skut glavom carski,
pa mu poče sa suzama
ropski pričat sve na redu
kako turske slave ime
crnogorska krjepka mišca
u krvavi boj pomrači.
Vizantije vladac drevne
kad razumje niske r'ječi,
niska djela Turstvu stidna,
serašćera Ahmet-paše, -
u njemu se duša st'jesni
slaboljubjem dišajuća,
koja nije naviknula
o izgubu Turstva slušat.
Sumračno mu lice ljutost
prekomjernu kazivaše,
i ljutost mu bješe pogled
sa žarkošću prekinula,
ka Afrike vruće tigru
kad se na boj sebe ravnom
sprema borit i pripravlja,
dok al' ljutost svoju zvjersku
protivnog mu krv ugasi,
al' na oltar iste svoju
on ne prospe svukoliku.
Ahmet smrti čašu popi
od dželatske drske ruke
za sramotu koju Turstvu
s bojna polja on donese.
Sultanovu jarost zvjersku
udvostruči i raspali
pobijeda održana
Crnogorca nad Turcima,
pa jarosnim glasom kriknu
kako ljuti car zvjerovah
kad se na boj hitri sprema,
te vezira velikoga
dozva k sebe, Duman-pašu
Ćuprilića glasitoga,
pa krilate poče njemu
ove r'ječi govoriti:
"Duman-pašo, krjepka mišco,
Turstva slavo, perjanice,
kojega je jošt prađede
mač Osmanov pripasao,
kojega je pleme hrabro
božestvena kćer Junona
svojim mlekom zadojila, -
znaš popriđe ka bijasmo
našu mnogu hrabru vojsku
otpravili Crnoj Gori,
i pred njome serašćera
Ahmet-silna ćehaj-pašu,
da zaguši glas svobode,
s kojijem se malo Srbah
u planine crnogorske
sad podiglo i opilo,
i svobodom opijeni
izlijeću na sve strane,
neprestano krvcu liju
sa Stambola sinovima.
Pa mi sinoć glas sramotni
Ahmet, niski paša, kaza,
da su silnu vojsku moju
Crnogorci nadjačali,
da Azije krjepka mišca
na megdana bojnu polju
klonu silna, prikloni se
pred hrabrošću crnogorskom,
da viteške v'jence slave
ponesoše srpske glave
sa turskijeh viteškijeh,
koje su ih vazda brale
i na megdan dobijale.
Već na noge, Ćupriliću,
branitelju Orkanove
slave, carstva nad carstvima,
svemogući islamizma
mač istrgni branonosni,
sveti pokor i sramotu
nanesene suncu sv'jeta
od Srbalja mišce slabe,
vojske digni što moš više,
sve ostrome sablje predaj:
muško, žensko, mlado, staro -
ne ostavi živo ništa.
Crnogorska sva gnjijezda
u koja se ljute zmije
neprestano mnoge legu -
sva istraži i sažeži
da već svjetlost sprama sunca
kazat ne sm'je ta zvijezda;
zublja kratka s plavom lunom
da se više ne jednači,
niti napred da se kogođ
u mom carstvu smije naći
da se s turskom mnogom silom
bije bojem i jednači, -
tartara su mračna vrata
otvorena da ih prime. "
Kako Duman, vezir silni,
primi ferman i zapov'jed,
odmah sa svih strana poče
silnovitu bojnu vojsku
na stambolska polja kupit,
pa kad silu mnogu skupi
od Azije i Stambola
i Jedrene, dična grada,
koji slavu Vizantije
svojom silom, snagom dobi,
- no i Stambol za osvetu,
nje vrhovnu vlast i krunu,
vlastitelnom rukom uze, -
pak okrenu silu mnogu,
sto hiljadah brojem vojske,
da svobode cvijet dični
mrskom Turstva nogom zgazi.
Vojska hitro tursko carstvo
pređe silna i proleće
ka ždraljevah jato krično
kad Eola ludi vihor
njih s zapada Feba zajmi
put istoka njegovoga.
Dok odjednom sila bahnu
na široka zetska polja,
pak otolen sila krenu
na gazove brzotečne
od Morače, hitro pređe
Lješkopolju prostranome;
tabor savi nepregledni
među bistre dvije vode
i planine dvije glasne, -
međ Moračom i Sitnicom,
Žutom st'jenom i Goricom.
Turska sila tu je pala,
najedno se iskupila
kako da se okrenula
piti crna istočnika,
koji Turstvu istiječe
iz njedarah alkorana,
njinog sveca uzet mrsko
poučenje, razumljenje,
i Resula lažna djela
pritisnuti pod kamenje.
Kada hrabrost crnogorska
viđe bistrim uma okom
da je silni zmaj stambolski
ognjevita raširio
svoja krila, svoje perje
da sažeže Srpstva gnjezdo,
odma visnu klik vitezah,
džeferdana glas zahuča:
"Na noge se, vitezovi,
e je turska vjera mrska
opazila i začula
da Danila doma nema,
pa se na nas silna vojska
od Stambola podignula
da prevarom na nas udri,
i svobode svete ime
da nam zgazi i počepje,
i besmrtna naša djela,
kojano smo s krvlju našom
na megdanu kod Vlahinje
i na druga manja mjesta
zadobili sa viteštvom,
oće da njih vječno skrije
pod mračnijem svojim krilom.
No na noge ko je vitez!
Kako svuda, i sad ovđen
da krv svoju ne štedimo
svu rad slave i svobode
otačastva prolit svoju.
Mi smo oni isti prvi
koji ime vječno slavno
dasmo rodnjoj zemlji našoj,
a ono su isti Turci
koji hrabrost našu pamte
i dan Laza carevoga.
Lasnije je sad s Turcima
krv proliti, bojak biti
kad se s Turcma poznajemo;
jer sad Turke dobro znamo,
a Turci nas bolje pamte:
spoznaje nas krvotečni
boj Vlahinje besamrtni."
Vitezovi bržebolje
na granice istrčaše
sprama silne ognjenosne
Ćuprilića bojne vojske,
i na Kruse, znatno selo,
stan svoj vojsci postaviše,
pa svilene bojne znake
sprama turske silne vojske
postaviše i razviše,
pa viteškim dozivima
i ognjenim puške glasom
staše Turke zaticati,
u krvavu igru zvati.
Kada Duman prijevarni
viđe paša Crnogorce
da su hitro dolećeli
na granice otačestva
dočekati tursku vojsku,
on ne smjede vojskom svojom
na njih silom udarati,
jer se ljuto prepadoše
da će vojsku i poštenje
u boj s njima izgubiti.
Ahmet-paše boj, postupak
smršene mu mnoge misli
u viteški um i glavu
porađaše i stavljaše,
a krvavi boj Vlahinje
prirodnu mu bojnu preglost
ubijaše, ustezaše,
te viteški ne smje bojem
na Srbaljah pleme malo
okrenuti, udariti;
već lukavstva poče gnusna
prijevarnu mrežu plesti
da pofata i zaplete
u nju hrabrost crnogorsku.
Najvišega uma čovjek
može lasno pogr'ješiti;
no priroda đe usije
sa desnicom svojom štedrom
um istini, razmišlenje, -
tu se sasvim ne da pasti,
no i kada malo padne,
da se brzo opet dići.
Duman-vezir divan kupi
pod čadorom svilenijem;
u njem paše zivnu listom
i stambolske vojevode,
te vijeću za sve čine
ka će silnu dići vojsku,
s njom na Crnu Goru udrit.
Pa počeše vješti paše
razređivat turske vojske
otkuda će koja sila
na Srbaljah pleme udrit;
pa dva paše dvotuglije
na nahije srpske dvije
narediše da udare -
na Crmničku i Riječku.
Đupriliću velikome,
Turstva stupu i veziru,
daše vojske polovinu
da on udri preko Krusah
na katunsko gnjezdo hrabro.
Sluša Duman, vezir velji,
lude misli i razredu
vojskovođah Vizantije,
pa im turskim krutim glasom
poče gordo govoriti:
"Čujte, paše i begovi,
i vojvode svi ostali,
koji ste se digli sa mnom
svetit bruku šeginšaha
nanesenu njegovome
gromonosnom veličastvu
od plemena novorodnog
u oblasti crnogorskoj,
vi sovjete svi činite
da sa silnom našom vojskom
bojem na njih udarimo;
a znate li silu strašnu
Ahmet-paše serašćera?
To je kleto pleme srpsko
onu silu salomilo,
i Ahmeta mudru glavu
pod dželatski mač privelo.
Ista sudba Ahmetova
nas glavare sve očeka
ako ime Osmanovo
u boj sada pomračimo.
Ako l' na njih silnom vojskom,
kako što vi govorite,
udarimo, navalimo,
mi svu našu silnu vojsku,
naše glave i poštenje
u tom ćemo krvnom boju
izgubiti, ocrniti;
jer vojnička hrabra djela
tog naroda i plemena
sve samrtne prevzilazi.
Već vi mene poslušajte:
mi nemojmo tako silom
na njih našom udariti,
nego umne naše sile
s prijevarom okrenimo,
ne bismo li srećom našom
poglavice crnogorske
na božojzi vjeri tvrdoj
s nam' se stati, domamili;
pa na stanku prijevarom
na njih složno udarimo.
Ako tijem putem tajnim
ovo trudno i krvavo
djelo naše ne svršimo,
drugijem se svršit neće
bez sramote s pogibijom.
Ja se, vjerne sluge, nadam
da ćemo ih vjerom božom
na sastanku domamiti,
i sa ovim mudrim djelom
to gnjijezdo razrušiti."
Svi mu paše i glavari
preduzeto mrsko djelo
odobriše, pohvališe.
"Radi, lune štitu krjepki,
sve kako te prorok uči,
koji takve misli lije
u visokoj tvojoj glavi
da sa njima slavno ime
prorokova svetog roda
sabljom braniš, slavom kruniš."
Onda Duman, zlobni paša,
iz svilena dvora svoga
divan listom sav rasturi,
pa okrenu knjigu lažnu
crnogorskoj vojsci pisat:
"Pozdrav vama crnogorska
na granice hrabra vojsko!
Što ste tako dolećeli?
Da boj s Turcma zamećete?
Zar mislite da sam doša
i doveo silnu vojsku
da sa njome vaše hrabro
pleme ognjem, mačem ćeram
i da vaše robje robim,
tijem osvet da učinim
što ste silnu Ahmet-paši
sa njegovom mnogom vojskom
na bojničko stidno polje
slavu bojnu ugrabili,
i vojsku mu silnovitu
pogubili, nagrdili?
Što je na vas dohodila
sa Ahmetom silna vojska,
za nju care znava nije,
nit' je carski ferman bio
da se vojska na vas diže;
no je Ahmet svojevoljno,
bez pitanja sultanova,
s vojskom na vas udario.
Jer na zemlju udariste
Otmanović silna cara
za pomoći Moskve kralju,
sa kojijem rate ljute
i bojeve zavođasmo, -
stoga ti se Ahmet-paša
s silnom vojskom usput svrati
da osvetom vama vrne
vaša djela protiv cara,
e mišljaše da će tijem
svom sultanu ugoditi.
A sultanu to bi mučno,
kad s Moskovom mir učini,
što je na vas Ahmet s vojskom
udarao, napadao.
A svjedok vi toga javni
može biti mrtva glava
Ahmet-paše serašćera,
koju mu je car čestiti
za prestupak taj posjeka;
a mene je k vama posla
s vam' se stati na granice,
mir vječiti učiniti,
fermanom vam vaša prava,
kojano ste krvlju vašom
zaplatili i kupili,
potvrditi i braniti -
svak da vašu čuva slavu
ka carevu svetu glavu.
No glavari vaši hrabri
nek na stanak meni dođu
na gizdavi most Sitnice
da se skupa tu stanemo,
mir za vazda učinimo.
Al' nevjerom nemoj koji
što na mene pomisliti,
jer u mene te podlosti
niti ima, nit' će biti
dok je zdravo moja glava
i sa njome turska slava, -
Ćuprilić sam ja vezire,
s kojim rate kralji vode
i bez cara sa mnom mire.
Nego sjutra kako sunce
počne istok osvetljati,
krenite sa sedamdeset
od plemenah biranijeh
vojevodah i glavarah,
na Sitnice most dođite
da na tvrdu božju vjeru
tu sastanak učinimo;
a i ja ću odovuda
su toliko drugah doći."
Kada knjiga beščovječna
u stan vojske crnogorske
dođe, hitro prouči se.
Ratoborci kada knjigu
proučiše, razumješe,
čisto srce i iskreno
i duh vjerom postojani
pomisliti ne zna drugo,
nit' se može dosjetiti
što to na sv'jet drugo ima
što bi s mjesta čest šenulo;
već na poziv, đe ih zvaše,
sedamdeset biranijeh
poglavicah otidoše.
Kako došli nakraj mosta,
đe uglavljen stanak bješe,
vide - niko nema na most!
Odma ti se jadu svome
i prevari niskoj turskoj
domisliše da će biti,
al' se s puta ne vraćaju,
veće na most uprav idu,
mišljahu ih dalje viđet.
No tek na most nastupiše,
iz busije udri vojska
s Ćuprilićem sakrivena
na glavare crnogorske.
Glavarah se sedamdeset
oko mosta muški brane,
i tu krvi mnogo turske
svaki od njih tada prosu.
Nego na njih udri sila
sa svih strana sakrivena.
Tridest i pet pogiboše
braneći se oko mosta,
tridest i pet rane ljute
od Turakah dopadoše,
te ranjene poglavice
odma Turci savezaše.
Svezane ih vode tužne
u okolu turske vojske
pod čadorom Ćuprilića,
a trideset i pet glavah
posječene donesoše.
Kad Ćuprilić, vojske vođa,
glasovite Crnogorce
viđe u stan turske vojske
savezane prijevarom,
gnusnom vezom azijatskom,
onda njima poče gnusni
bezobraznim glasom zborit:
"Vi, kaurske poglavice,
kad ste tako ulovljeni
u dugački sindžir Turstva,
sad doista sve morate
što vi rečem ja činiti,
ali će vi sa ramenah
vaše glave odskočiti.
Drž artiju sa divitom
prifatite, pa pišite
vojsci vašoj sitnu knjigu:
kako smo vas dočekali
i gospodski darovali,
mir vječiti na sastanku
s vama tvrdi učinili;
i kažite vojsci vašoj
da se vraća sa granice,
a da ćete i vi brzo
k njima s darom veljim poći."
Onda viču iz sindžira
savezane poglavice:
"Ćupriliću, bezobrazna
i bezvjerna mrska glavo,
to se djelo hrabro, muško
zvat ne može, nit' se zove,
nas ako si, bezvjerniče,
vjerom božjom na sastanku
prevario, pogubio,
od svog jata odvojio.
Pa zar misliš smrtnim strahom
da ćeš sada ti nas nagnat
da prevare stidna pisma
našoj braći pošaljemo,
i sramota otačestva
da života štit nam bude?
Mi pisati to nećemo,
a poginut svi oćemo;
za živote naše znaćeš -
za svakoga deset daćeš!
No, prevarni turski sine,
na njih nemoj prijevarom
beščovječno udarati,
jere bojak s prijevarom
pobjedniku slave zbiljske
ne prinosi ni dodaje,
već u svijet stid i bruku
vječitu mu svagda glase."
Kad podlošću, beščestijem
zadojeni sin Stambola
poglavicah duha hrabrost
i prezrenje smrtne čaše
dobro viđe i poznade,
onda jarost beščovječnu,
i prirodnu tursku rodu,
na njih izli i pokaza;
sve naredi poglavice
da na ostro kolje stave.
Bezakonu volju groznu
vojevode sramotnoga,
tek je čuše, ispuniše;
i glavare Gore Crne
na dugačko ostro kolje
natakoše, poperiše,
pa ih na breg od Morače
tridest i pet ispraviše.
Kad orlove Srpstva sive,
koji jata crnogorska
predvođahu, upravljahu,
viđe vezir bogomrski
đe posljednji duh s udahom
sa ostroga kolja k nebu
otpravljahu i davahu,
onda sjede pod šatorom,
pa on poče sitnu knjigu
od imenah poglavicah
crnogorskoj vojsci pisat:
"Pozdrav vama, braćo naša,
od vašijeh sedamdeset
vojskovođah, poglavicah:
mi smo zdravo, mirno došli
na sastanak Ćupriliću;
nas je divno i gospodski
on s Turcima dočekao;
mir smo tvrdi i vječiti
među sobom učinili;
a čuli ste - na sastanku
kad veseljem iz pušakah
mir i dugo prijateljstvo
sa Turcima pritvrdismo;
i mi vi se nalazimo
u taboru turske vojske
pod šatorom Ćuprilića,
ispijamo crnu kafu
i rakiju brzoreku;
no se doma, braćo naša,
sa granicah povratite,
te poslove svoje druge
ispunjajte, otpravljajte;
a nama se nemoj koji
što bojati al' brinuti, -
brzo ćemo i mi tamo,
naši sivi sokolići,
od ovijeh danah doći
preveseli, s mnogo dara.
Nemojte se štogođ, braćo,
ubojati, prepanuti
što se mlogo silne vojske
u Turakah okom vidi:
što se mnoga vojska vidi,
Ćuprilić je prvi vezir
u prostrano tursko carstvo;
vlast je Stambol njemu dao
ravnu s carem njegovijem,
pa kada se on podiga,
za njime se blago diglo
a za blagom neznanija,
teke samo da se hljebom
za koji dan s njim prerani.
Ova druga vojska nije
osim gola Stambolija,
i sa njime krdžalija
i derviši besposleni,
koji prošnjom turski svijet
oprazniše, ogoliše;
nego kako pismo naše
pročitate i čujete,
u mah doma svi hajdete."
Pođe knjiga iz okola
turske vojske prijevarne,
dođe u stan crnogorski;
oko nje se ratni sinci
okupiše svikolici.
Kada čuše, razumješe
što im ona knjiga kaže,
lukavstvu se sramotnome
dosjetiti ne mogoše,
nego odma svi rekoše
da je knjiga njine braće
i da su im braća zdravo
pod šatorom Ćuprilića,
a ne na tu beščovječnu
postavljeni smrtnu muku.
Pa mi odmah svi skočiše
i veselje iz pušakah
spram Turakah učiniše,
i doma se sa pojanjem
okrenuše, otidoše,
koje će se njima skoro
u plač jadni okrenuti.
Kad Ćuprilić nečovječni
i ostale poglavice
od grabljive turske vojske
razumješe i začuše
da otide željobojna
sa granice crnogorska
vojska doma svekolika,
onda svoje vojske brže
na barjake razd'jeliše,
pa sa svake strane hitro
na gnjijezda sokolovska
navališe, udariše.
Jauk majke, plač đeteta!
Glas dopade Crnogorcma
da ih Turci prevariše.
Kada ovaj glas stravični
razumješe i začuše,
onda brže luda čeljad,
koja bježat ne mogahu,
u visoka brda svoja
i planine zanesoše;
koja dospjet ne mogahu
da zanesu kroz planine,
onu Boki i Primorju
ponesoše svukoliku
pod krilima svetog Marka,
imajući vjeru tvrdu
da vjenčanik Adrijatskog
mora znatna dat ih neće
u stambolske zvjerske ruke,
nego da će pomisliti
na usluge neprestane
i na mnogu krv prolitu
što je za njeg' crnogorska
lila mišca na megdanu
sa aždajom azijatskom.
Pa tek đecu svoju ludu
na prilična mjesta skriše,
onda vojnik svaki hrabri
hitajući u boj pođe
protiv vojske Ćuprilića.
Al' se hrabri opozniše;
pređe njih su drumom Turci
sva plemena popalili
i nejake đece lude
tri stotine zarobili.
Na Cetinje polje ravno
oko vojska postavila
i tu jednu noćcu tavnu
konačila, prenoćila;
pa tek dnevna zv'jezda bistra
sa zrakama cklenijema
lice sv'jeta oku kaza,
onda turska vojska silna
sa Cetinja snažno udri.
Sve Njeguše i Cetinje
nenasiti plam izgorje.
Dim se diga od plamena,
usred podne mrak je pao;
dvije su se bojne vojske
na krvavi put sm'ješale;
puška puče, vitez kliče,
pada Turčin ka list s gore.
Vitezovi crnogorski
pograbiše tri stotine
iz turskijeh rukah đece,
koje bjehu pređe Turci
na jurišu zarobili.
Turčin gine besprestana
od mačevah i pušakah.
Ali ka će šaka vojske
prevarene crnogorske
azijatskog brzotečnog
okeana ustaviti,
kojeg ljutost vala hitra
Hemus gordi niti Kavkaz
ustaviti nije moga, -
a kamol' će malo Srbah
bez glavara nikakvoga.
Jer im Danil bješe vitez
u to vr'jeme otišao
na sjeveru poklonit se
slavenskome caru hrabru;
a ostale vojskovođe
i glavare sve vrsnije
bješe Duman, gordi paša,
u lažavu mrežu Turstva
ulovio, pofatao.
Vojska Gorom prođe Crnom
put primorja kotorskoga;
za njome se pripučilo
dv'je hiljade srpske vojske,
te ih prate i ćeraju
iz gnjijezda svobodnoga.
Gone Turke Crnogorci
do Solilah, dična polja,
pak se otlen povratiše.
Turska kako vojska spade
nakraj mora na Solila,
onđe oko strahovidni
učinila, postavila.
Kad sramotni Venecije
duka začu i razumje
da Ćuprilić s vojskom svojom
oko drži na Solila,
zavidljivac srpske slave
i svobode nenavisnik
jedva dušom to dočeka:
zar pomisli da je srpsko
ime, pleme poginulo,
da glasnika turska vojska
od njeg' nije ostavila.
Ne dođe mu do pameti
da viteza bojne muke
učvršćuju, popravljaju,
i da od njih sve postaje
hrabri duhom, srcem, umom;
kako oganj srebro, zlato
što prečišća i popravlja,
tako krvna trudna djela
valjatnosti vitezovah
sve bistrije sv'jetu kažu.
Duka niski sa senatom
brž' zapov'jed posla stidnu
u kotorska okružija
da se čeljad crnogorska
po Primorju sva pofata,
i svakoje da predaju
u rukama Ćupriliću.
Vojske glupe nared mrsku
vladaoca Venecije
beščovječna prslušaše:
po Primorju ludu đecu
svukoliku pofataše;
sedam stotin muške đece
koja bježat ne mogahu,
već ih tužne majke njine
na rukama sve nosahu,
predadoše u bezbožne
Ćuprilića zvjerske ruke.
Eto fala Gori Crnoj
i mletačka blagodarnost
za bojeve što je bila
i krv svoju prolivala
za mletački dvor sramotni.
Priznanosti dug joj vrati
Venecija glasovita
za usluge neizbrojne;
hrabra gnjezda crnogorska
u ruke mu turske dade
sedam stotin sokolićah,
kojijema beščovječnost
turska slomi hitra krila
da u predjel već svobodni
ne izleću, ni poleću.
Kad Ćuprilić đecu ludu
u tiranske primi ruke,
onda svako muško d'jete
mačem, reče, beščovječnim
da zakolju u okolu.
Kolju pravu i nevinu
u okolu ludu đecu,
baš na jadne i žalosne
ruke majkah njiovijeh.
Polumrtve mnoge majke
na zemljicu popadaše
kad očima svojijema
smrt sinovnu pogledahu,
a pred toga đe ručice
put majakah pružavahu
i glasom ih žalosnijem
klikovahu, dozivahu:
"Ne dajte nas, mile majke,
u pogane turske ruke,
no zovite naše tajke
da nas brane od Turakah! "
Uz žalosne te dozive
plaču, kam bi proplakao
i najljući ris i tigar
od takvoga proć nature
beščovječna silna zora.
Apolon je svoje oči
od nepravde te sakrio,
i Astrea sjajne dvore
pred turskijem okom nav'jek
zatvorila i sakrila,
e nepravda Ćuprilića
božestveno srce njeno
uvredila, ucv'jelila.
Ali oko mučiteljsko
bezbožnoga tirjanina
ravnodušno to pogleda.
O prokleta i pogana
protiv čojstva ćudi turska!
malu đecu biti ludu,
zarobljenu ropstvom vodit?
no suviše beščovještva
žertvom sve ih učiniti!
Srca u teb', duše ljudske
nit' je bilo, ni će biti!
Svud ti pravda, đeno možeš,
drema, plače i krije se.
Ćupriliću, crn ti obraz,
spomeni se što si tada
od čovještva učinio;
s tim si tvoju glasnu slavu
pred svijetom pomračio
i vojničku tvoju glavu
za dovijek ocrnio.
Pošto pravu krv đetinjsku
proli turski mač nepravi,
onda njine majke tužne
i ostalu žensku čeljad
vojska ropstvom sobom uze
i odvede put Stambola
u krilate morske lađe,
koje njima u susretu
mora turskog vojevoda,
baš kapetan gordi paša,
tad dovede i odvede.
No kad mnoge lađe došle
na prehitra svoja krila
blizu Kipra i Kandije
i hrabrošću proslavljena
otačestva Aristida,
onda vojsku strahovitu
na ostrove okrenuše
koji dotad pod mletačku
bjehu vladu i upravu.
Osvojiše Kipar znatni
i Kandiju ponositu
ka ostrove mnoge manje,
i Moreju tad uzeše.
I sa tijem beščovječnu
Venecije duki gnusnu
prijateljstvo povratiše,
što im čeljad crnogorsku
u despotske ruke dade,
tim primorje potkotorsko
sve nagrdi i obruči.
Sva plemena popaljena
i sve robje odvedeno,
mačem turskim posječeno,
trostruko je tad Ćuprilić
od mišice crnogorske
sve platio, namirio,
ne sa zlatom ni sa srebrom,
niti svitom i oružjem,
veće turskim mesom, krvlju,
kojijem se sve planine,
svi putovi i sva brda
kud prolazi turska vojska
bjehu jako usmrđeli.
A za svakog koga dužde
i mletački dvor predade
ludo d'jete na mučenje
pod mač ostri Ćuprilića
i bezbožne turske ruke,
za svakoga predanoga
daje deset za jednoga;
a suviše česti boji,
česti boji krvolitni
oko grada od Kotora
i sa sv'jema gradovima
pokraj mora i primorja.
I tada se rodi spora
među srpskom Gorom Crnom
i međ Kotor grad primorski,
i traja je dok nestade
krivosudne Venecije,
nje vrhovne tron i vlade.