Slava Đura Smederevca
(Iz Hercegovine)
Slavu slavi Smederevac Đuro
U lijepo od godine doba
U proljeće kad cvati cvijeće,
Slavu slavi svetoga Đorđija,
Sastavio dosta Srbadije, 5
Postavio svake đakonije
I medena vina i rakije;
Pak da vidiš čuda velikoga,
Kad osvanu svetitelj Đorđije,
Pozlaćenu sofru postaviše, 10
Pak počeše hladno piti vino,
Pominjati Boga istinoga,
Mila Boga i svetog Đorđiju.
Dok evo ti jedne seratlije,
Po imenu Džidovine Neda, 15
Kad doleće do Đurove kule,
Prodire se sa konja dorina:
„Kopiljane, Smederevac Đuro!
„Jesi l' doma na bijeloj kuli,
„Iziđi mi, prihvati paripa.“ 20
A to Đuru milo ne bijaše,
Al' mu druga biti ne mogaše,
Pak mu siđe, prihvati paripa,
Odvede ga u tople podrume,
Ode Ture na bijelu kulu, 25
Pa zasjede za punu trpezu,
Svi mu gosti na noge skočili,
Dok Turetu mjesto napravili,
Pa zavika Smederevac Đuru:
„Služi more vino i rakiju!“ 30
Svijem Đuro po redu služaše,
Po najprije Džidovini Nedu,
Nedo pije, ništa ne govori;
Kad drugome kome čaša dođe,
Što uz čašu zdraviti valjade, 35
To nikakvu zboriti ne dade,
Ni spominjat' Boga istinoga,
Mila Boga ni svetog Đorđija,
Ni lijepo domaćinsko zdravlje.
To je Đuru vrlo žao bilo, 40
Pa iziđe u drugu odaju,
Te dozivlje svoju vjernu ljubu:
„O Jerino, moja vjerna ljubo!
„Daj ti uzmi zlatnu kupu vina
„Zameđena i zašećerena, 45
„Pak odnesi drumu zelenome
„Te pričekaj kakva namjernika,
„Ne bi l' koga sreća nanijela,
„Jal' namjera koga namjerila
„Od Srbina i krvi junačke, 50
„Te mu podaj zlatan pehar piva,
„Nek popije i neka napije;
„Zamoli se njemu uz koljeno
„I kaži mu da je za nevolju,
„Sve mu kaži što je i kako je, 55
„Nek pomene Boga istinoga,
„Mila Boga i svetog Đorđiju
„I lijepo domaćinsko zdravlje,
„Neka znamo da smo proslavili.“
A kad doču Đurova Jerina, 60
Od zemljice na noge đipila,
Pa prihvati zlatnu kupu vina
Zameđenu i zašećerenu,
Koja drži četrnaest oka,
Pa odnese drumu zelenome, 65
Ona sjede na zelenu travu,
Prekri kupu srmajli jaglukom,
Pa ukraj nje suze prolijeva,
Objema se rukam' podnimila,
Ša pogleda na četiri strane, 70
A moli se Bogu istinome,
Da joj Bog da dobra namjernika,
Da mu dade zlatan pehar piva,
Da pomene Boga istinoga,
Mila Boga i svetog Đorđiju 75
I lijepo domaćinsko zdravlje,
Neka znade, da je proslavila
I božiju slavu pomenula.
Dok joj Bog da i sreća od Boga,
Te se pramen magle zapodio, 80
A iz magle junak ishodio.
Nije magla od oblaka bila,
Već od pare konja i junaka,
Koliko je konju pritužio,
Pored njega izdignuo glavu, 85
Pak zinuo kao gorski vuče,
Preko njega pjene sijevaju,
Vrancu konju na sapi padaju,
Koliko je konja oznojio,
Od vrančića đoga napravio, 90
Be kakav je vranac od mejdana,
Da saviješ divan-kabanicu,
Ne bi njemu čeljup zatisnula,
Propinje se nebu pod oblake;
Poznava ga Đurova Jerina, 95
Poznavaše, poznat' ne mogaše,
Nit” poznade konja, ni junaka,
Dok on do nje doćera vrančića,
Kako pade, božju pomoć dade,
A Jerina prihvatila zdravlje, 100
Ispred njega na noge skočila.
Progovara Ljutica Bogdane:
„O Jerino Smederevca Đura!
„Što ti sjediš kod druma zelena?
„Kakva ti je muka i nevolja, 105
„Te proljevaš suze niz obraze?“
Progovara Đurova Jerina:
„Bogom, brate, neznan junak dobar!
„Ti zastavi bijesna vrančića,
„Da ti rečem dvije lakrdije.“ 110
A kad doču Ljutica Bogdane,
On pod sobom uzapti vrančića,
Pa govori Đurovoj Jerini:
„Zbori bolje, kakve imaš volje,
„Jer se vranac zaštiti ne dade, 115
„Prilika je, biće ratovanja.“
A kad doču Đurova Jerina,
Poklanja se do zemljice crne,
Pristupi mu ruci i koljenu,
Pa ovako njemu progovara: 120
„Bogom, brate, neznan junak dobar!
„Stani časom sa konjem vrančićem,
„Jer je meni za nevolju ljutu!
„U mojega slavna gospodara,
„Gospodara Smederevac-Đura, 125
„Krsno nam se ime dogodilo,
„Krsno ime svetitelj Đorđije,
„Sastavili dosta Srbadije,
„Dobavili vina i rakije
„I ostale svake đakonije, 130
„Da miloga Boga pomenemo,
„Mila Boga i svetog Đorđija
„I lijepo domaćinsko zdravlje,
„Al' zaludu, vajde ne imade;
„Vrag donese i nesreća crna, 135
„Poglavicu careva junaka,
„Po imenu Džidovina Nedu,
„Višnju slavu pomenut' ne dade,
„Mila Boga ni svetog Đorđija,
„Ni lijepo domaćinsko zdravlje, 140
„Gotovo je goste rašćerati;
„Već je mene opremio Đuro,
„Da ja idem drumu zelenome
„I ponesem zlatnu kupu piva,
„Ne bi l' Bog do kakva namjernika, 145
„Ne bi li ga sreća donijela,
„Da prihvati zlatnu kupu piva,
„Da pomene Boga istinoga,
„Mila Boga i svetog Đorđiju
„I lijepo domaćinsko zdravlje. 150
„Neka znamo, da smo proslavili.“
Dade kupu Ljutici Bogdanu,
Dade kupu, poljubi mu ruku,
A ne zna ga ko je ni kako je.
Kada Bogdan razumje besjedu, 155
Uze kupu na bijele ruke,
Šopi kupu, ne reče riječi,
Sjem što veli: „pomozi mi Bože!“
Sve to gleda Đurova Jerina,
Suze lije, te je govorila: 160
„Bože mili, na svemu ti hvala!
„Kakva nas je pritisla avala,
„Sama sam se tom čudu čudila,
„Kakva li nas dostiže sudbina,
„Te ni sveca pomenuti ne će, 165
„Krsno ime svetoga Đorđija.“
I još nešto govoriti šćaše,
Silan Srbin slušati ne šćaše,
No pokraj nje proćera paripa,
Malo goni drumom zelenijem, 170
Pak na čarku okrenu paripa,
Okrenu ga s desna na lijevo,
Do bijela Smedereva grada,
Pravo goni do Đurine kule.
Kad uz polje naćera paripa, 175
Izvija ga nebu pod oblake,
Na glavi mu kalpak poigrava,
Niz bedricu pozvekuje ćorda,
Na prsima toke žuberkaju,
A Bogdan ih rukom pritiskuje, 180
A nad oči kalpak natiskuje,
Ispod njega pogleduje vučki,
Dok sve polje prijeđe hajdučki,
Pravo dođe do Đurove kule.
Gleda njega Smederevac Đuro, 185
Kako viđe, odmah ga poznade.
Kad doćera pod Đurinu kulu,
Pod kulom je konja zastavio,
Pak zavika iza svega glasa:
„Domaćine, Smederevac Đuro! 190
„Jesi li se doma dogodio,
„Svome svecu slavu prigodio?“
A Đuro ga jedva dočekao,
Hitro spade niz bijelu kulu,
Pa sa glave kapu ukinuo, 195
Pod Bogdanom konja prihvatio,
Bogdan Đuru božju pomoć daje,
A Đuro mu prihvatio zdravlje,
Pak on njemu dobrodošlu daje,
Ruke šire, u lica se ljube, 200
Za junačko šitaju se zdravlje,
I mlađi mu konja prihvatiše,
Te okreću desno i lijevo.
Progovara Smederevac Đuro:
„Sjedi, pobro, na mermer-avliju, 205
„Da se ovđe napijemo piva,
„Sad ne idi na bijelu kulu;
„Gore imam jednog zulumćara,
„Zulumćara Džidovinu Neda,
„Goste mi je rezil učinio 210
„I prazniku slavu porušio,
„I tebe će rezil učiniti,
„Ne će li ga odnijeti vrazi.“
Još mu nešto govoriti šćaše,
Silan Srbin slupati ne šćaše, 215
No eto ga uz bijelu kulu,
Kako pade u šikli odaju,
Svijem Srbim' Božju pomoć daje,
Po redu mu prihvatiše zdravlje,
Sva mu braća na noge skočiše, - 220
Među sobom mjesto napraviše,
Od Turčina dalje odlučiše,
Al' on mjesta do drugoga ne će,
Nego njemu sjede uz koljeno,
To Turčinu milo ne bijaše, 225
Ali druga biti ne mogaše.
Progovara Ljutica Bogdane:
„Domaćine, Smederevac Đuro-!
„Donesi nam zameđena piva,
„Da pijemo, pa da zapjevamo.“ 230
To donese Smederevac Đuro,
Pa Turčinu prije pokučio,
Turčin pruži obadvije ruke,
Al' mu Bogdan prihvatit' ne dade,
Neg” je sebi prihvati u ruke, 235
I ovako njima progovara:
„Naša slava a naša dolija,
„Svijem ću vam biti doli-baša.“
Pak uz čašu srpski napijaše
I na desnu stranu nazdravljaše, 240
Po imenu patriašu starom:
„Zdrav mi budi, moja brado zlatna!
„Da pijemo, da se veselimo!“
Progovara Džidovina Nedo:
„Popij čašu, Ljutica Bogdane, 245
„Popij čašu, ne pominji slavu!
„Ako skočim od zemlje na noge,
„Posjeć' ću ti sa ramena glavu,
„Đe se stavim, ja slave ne slavim,
„Ni vama je slaviti ne dadem.“ 250
Za to Bogdan haje al' ne haje,
Kako kome dolazi po redu,
Svaki pije i ne progovara,
Ko bi stio, tako ne bi smio
Od Turčina Džidovine Neda, 255
Osim jedan Ljutica Bogdane.
Opet čaša do Bogdana dođe,
On različno opet razgovara,
Među braćom slavu pogovara.
A Turčin mu ljuto progovara: 260
„More, vlaše, Ljutica Bogdane!
„Popij čašu ne pominji slavu.“
Za to Bogdan haje al' ne haje.
Opet čaša po družini pođe.
Svaki pije ništa ne govori, 265
Ko bi stio tako ne bi smio.
Treća čaša do Bogdana dođe,
Bogdan kapu sa glave ukida,
Pa pominje presvetu trojicu
S Bogom milim i svetim Đorđijem, 270
Sva mu braća kape ukidoše
Osim jedan Džidovina Nedo,
Na njeg' Bogdan oči iskolači,
„Pak mu sile iza sebe baci;
„Skini kapu, silna poturice!“ 275
A Ture se ljuto dogodilo,
Pak iz ruke čaše poturiše:
„Stani more, Ljutica Bogdane!
„Sad će biti slave i mejdana!“
Jamiše se po kosti junačke, 280
Zlatnu sovru nogam' pogaziše
I na sovri svaku đakoniju,
Polomiše srebrne kašike,
Proljevaju vino i rakiju;
Pak svi gosti na noge skočiše, 285
Pobjegoše niz bijelu kulu
I pobježe Smederevac Đuro,
A ostaše dva dobra junaka
Sve se nose po bijeloj kuli,
Namjeri se đetić na đetića 290
Jedan drugom doskočit' ne more,
Nosiše se dva puna sahata,
Dok bijele pjene udariše,
Udariše Ljutici Bogdanu,
A Turčinu bjele i krvave, 295
Dok je Bogdan gajret učinio
I živome srcu pritužio,
Te s Turčinom o tle udario,
Pak mu sveza naopako ruke,
Od lakata, braćo, do nokata, 300
Iz nokata crna ljeva krvca,
Pa poteže perna buzdovana,
Sedamnaest udari ga puta
Nasatice među lopatice,
Pa ga uze za noge junačke, 305
Odvuče ga niz bijelu kulu,
S njim prebroji trista basamaka,
Dok ga svuče na mermer-avliju,
Priveza ga za konja dorina,
A dorina za svoga vrančića, 310
Pak mu malu veresiju daje:
„Stani malo, Džidovina Nedo!
„Dok s' odmorim i napijem vina,
„Onda ću ti zahmediju platit”,
„Što si do sad učinio ljuto, 315
„To nek ide sve na tvoju dušu,
„A odselje pogrješiti ne ćeš.“
Pak se vrati na bijelu kulu,
Te doziva Smederevca Đura:
„Domaćine! donesi mi piva, 320
„Da pijemo, da se veselimo,
„Da Srbima slavu pokažemo
„I svečevo ime pomenemo.“
Sastaviše goste svekolike,
Svi Bogdanu pristupiše ruci: 325
„Prosti nama, od boja junače!
„Proštenje ti i kod Boga bilo,
„Bog ti dao i ko te rodio
„I među nas danas dogodio,
„Svijem si nam slavu prigodio.“ 330
Pak sjedoše hladno piti vino,
Višnju slavu Bogu učiniše,
Među sobom bratinski činiše,
I rujna se vinca nakitiše.
Kad se Bogdan dobro nakitio 335
I jupačko odmorio telo,
Ovako je svima govorio:
„S bogom, braćo, i na zdravlje bilo.
„Da nam Bog da i sreća velika
„Da se opet na zdravlje vidimo.“ 340
Ustavlja ga Smederevac Đuro,
Radosno mu moljenije daje:
„Sjedi, brate, da se napojimo!“
Al' se Bogdan ustavit' ne šćaše,
Već od zemlje na noge skočio, 345
Pak otide niz bijelu kulu,
Dok op dođe do konja vrančića,
Prihvati ga za oba dizgena,
Privede ga binjektaš kamenu,
Slavno reče, posjede vrančića, 350
Oćera ga drumom po ćenaru
I za njime odvede dorina,
Za dorinom Ture privezano,
Do Bistrice do vode studene
Na Tresetu kamenu ćupriju, 355
Pa na ćuprij' ustavi paripa,
Te razjaha visoka vrančića
I Turčinu posiječe glavu,
Rastavi ga na četiri trupa,
Pa ga baci na četiri stupa, 360
I glavu mu na kalkaluk baci,
Okrenu je niz vodu Bistricu,
Neka gleda kako teče mlava —
Neka gleda narod i hrišćanluk,
Taki junak, đe je poginuo, 365
Ko li mu je posjekao glavu,
Pak i svoju pokazao slavu.
Ode Bogdan zavičaju svome
I odvede dora i vrančića,
I Turčina pridobi oružje. 370
Davno bilo, sad se spominjalo!
