Sijeno
(Prevod s talijanskog.)
Oj čovječe gordi, pomisli se što si,
Evo kako sudba s nama obigrava:
Na sunčanom zraku i tihanoj rosi,
Bjeh uzrasla i ja sve do juče trava.
Kitnjasta i gusta poljanu sam krila,
Obasuta cv'jećem k'o nebo zv'jezdano,
Odakle se pčela medom nahranila,
A vjetrac miris širio prostrano.
A sad na tlo isto, gdje dobivah hrane,
Što mi bi kol'jevka a ujedno raka,
Pokošeno stojim i k'o krvca s rane,
Curi s okom tečnim stabljica mi svaka.
Usahnulo lišće, malaksalo cv'jeće
Uvenuto stoji, života mu nije,
Nit se pčela blaga na me sad okreće,
Nit se šaren leptir oko mene vije.
Pa već sjutra suho i u onoj boji,
Što zelena nije, nit je požutila,
Od sjenika k staji biće puti moji,
Tu na jasla marvi biću hrana mila.
Ovom istom činu podčinjen je svaki,
Što ga sudba redom bez promjene nosi,
Pa će i tvoj udes biti jednom taki,
S tog čovječe gordi, pomisli se što si.
|
Bar, Milo Jovović, „Golub“, broj 8., u Somboru, 15. aprila 1905., str. 124.