Sibinjanin Janko s vilom
(Iz Sarajeva)
Vojsku kupi od Sibinja Janko,
Pa je vodi na igrište ravno,
Na igrište đe igraju vile.
Dok ga vila iz oblaka viknu:
„Bog t' ubio od Sibinja Janko! 5
„Jer ti šenješ svilena čadora,
„Po igrištu đe igraju vile?
„Makni vojsku sa igrišta moga,
„Kunem ti se i vjeru ti dajem!
„Kajaćeš se, kad me ne poslušaš,
„Jer ću tvoju silu ulomiti,
„Konj"ma ću ti travu otrovati,
„Na junake bolest naturiti,
„Glavobolju, ljutu srdobolju,
„Sva će tvoja izginuti vojska
„Prije noći na igrištu mome,
„A tebe će Turci uhvatiti;
„Koliko je na svijetu muka
„Na svake će tebe udariti,
„U mukam” ćeš ispustiti dušu.“
A veli joj od Sibinja Janko:
„Ne budali, plemenita vilo!
„Ne bojim se tebe ni Turaka,
„Dok je mene i kulaša moga
„I desnice brijetkinje ćorde,
„Dok je meni sivih sokolova -
„I mojijeh hrta i ogara;
„Da pobjegneš nebu pod oblake,
„Ja ću tebe ustrijelit”, vilo;
„Da pobjegneš kroz jelovo granje
„Stignuće te moji sokolovi;
„Da pobjegneš poljem širokijem
„Stignuće te hrti i ogari;
„Da pobjegneš u morske dubine,
„Imam ronca utvu zlatnokrilu,
„Ni onđe mi ostati ne moreš.“
Kada vila Janka razumjela,
Ražljuti se nagorkinja vila,
Pa se spušća ispod neba vedra,
Ona šade Janku pod čadora, 40
Ovako je njemu govorila:
„Crni Janko, od Sibinja grada!
„Sad ćeš viđet', što će s tobom biti
„I s tvojijem od boja junacim”!“
Pa se diže nebu pod oblake, 45
Te strijelja od boja junake
Posred pasa u junačko srce.
Dok mu triput oblećela vojsku,
Popadaše po polju junaci
Kao da ih gromovi pobiše. 50
Kad to viđe od Sibinja Janko,
Ražljuti se k'o da munja sinu,
Do kulaša konja doletio,
Te posjede konja od mejdana,
Brijetkinju prihvatio ćordu, 55
Pa na vilu juriš učinio,
Al' se vila pod oblake vinu,
Pobježe mu brdu u planinu,
Pušća Janko sokolove sive,
Ne dadoše bježat" kroz planinu;
Kad se vila viđe na nevolji,
Savija se u polje zeleno,
Bježi jadna poljem širokijem,
Pušća Janko hrte i ogare,
Ne dadoše poljem pobjegnuti;
Kad se vila viđe na nevolji,
Bježi jadna u morske dubine,
Pušća Janko utvu zlatokrilu
Roni utva moru kroz dubinu,
Iz mora je išćerala vilu,
Viđe vila đe uteć” ne more.
Pa eto je poljem širokijem,
Pravo Janku iđe pod čadora,
Pred Jankom se smjerno poklonila,
Pa ovako njemu govorila:
„Bogom, brate, od Sibinja Janko
„Pokloni mi život na mejdanu,
„Što sam tebi kvara učinila,
„Sve ću tebi časom ispraviti,
„I vilu ćeš steći posestrimu,
„Đe god tebi do nevolje dođe,
„Svagđe ću ti biti u nevolji,
A kad Janko riječ otkitio,
Ovako je vili govorio:
„Bratiš mene, vilo nagorkinjo,
„Što je tebi za nevolju ljutu;
„Kad se hoćeš sa mnom pobratiti,
„Skini bolest s mojijeh vojnika,
„Pa ćemo se onda pobratiti.“
A kad vila riječ razumjela,
Pošetala poljem širokijem,
Ona bere travu svakojaku,
Vida srca ranjenih junaka;
Pak da vidiš čuda velikoga,
Svi junaci na noge skočiše,
Kako da se iz nova rodiše,
Sve igraju i pjesme pjevaju,
Kao vile na igrištu svome.
Kad je vila vojsku izvidala,
Ona ode Janku pod čadora:
„Hajde Janko, uzjaši kulaša,
„Pa ti vidi kako ti je vojska,“
Skoči Janko, pojaha kulaša,
Svu je svoju pregledao vojsku,
Sva mu vojska zdravo i veselo,
Hati riču, a junaci viču.
Kad je Janko vojsku pregledao,
On se vrati do čadora svoga
I onđe se s vilom pobratio:
„Hajde vilo, kud je tebi drago.“
Vila njemu poljubila ruku:
„S bogom brate, od Sibinja Janko.“
Pa se diže nebu pod oblake,
Osta Janko pod čadorom svojim.
Tu je bio tri četiri dana,
Pa se s vojskom do Sibinja vrati,
Svoju silnu rasturio vojsku,
Ode svaki zavičaju svome,
Osta Janko u svome odžaku.
