Sibinjanin Janko i o’ridski vojvoda
Vino pije Sibinjanin Janko,
U Sibi.ьu na bijeloj kuli,
A sa njime ostarjela majka,
Tadaj reče ostarjela majka:
»O moj sine Sibinjanin Janko! 5
Zašto si se seke oglušio,
Oglušio i zaboravio?
Ev' imade sedam godinica,
A i osme nasta polovina,
Od kako sam šćerku udomila, 10
Anđeliju moju šćerku milu,
Moju šćerku, tvoju milu seku,
Bijelo joj lice poklonila,
U 6'rida o'ridskom vojvodi,
Još ne ode njojzi u pohode, 15
Što imade mila brata svoga,
Da ne ima ni tebe jednoga,
Davno bi je pohodila majka,
Tako sam je i zaboravila,
Al' od sad je zaboravljat neću ; 20
Već ču li me, moj milostan sine
Opremaj se seki u pohode.«
A veli joj Sibinjanin Janko:
»Prođi me se, moja mila majko
Majko moja, lude ti si glave! 25
Prođ' se vraga i O'rida grada,
Ja sam jednom sišo u O'rida,
Mome zetu o'ridskom vojvodi,
Pak me diže u lov u planinu,
Te lovismo lova po planini, 30
Lov lovismo tri bijela dana,
Kad četvrto jutro osvanulo,
Dok nađosmo zeleno jezero,
Oko njega 'tica svakojaka,
A u njemu 'tica zlatopera, 35
Zlatna su joj do ramena krila,
Tadaj reče o'ridski vojvoda :
»O moj šura, od Sibinja Janko,
Nemoj gađat 'tice zlatopere,
Jer se 'tica meni odgojila.«
Pak poteže ubojitu str'jelu,
Te on gađa ticu zlatoperu,
Al' joj pera oblomit ne može,
Ja potegoh ubojitu str'jelu,
Ustrijelih 'ticu zlatoperu,
Odlomih joj do ramena krila,
Kad to viđe o'ridski vojvoda,
Prizajmi me kroz planinu, majko,
Gonio me dva puna sa'ata,
Kad na treći sa'at nastupismo,
Stade dobar đogat odmicati,
A u njega dorat uzmicati,
Kad to viđe o'ridski vojvoda,
Đe me, majko, dostići ne more,
On poteže perna buzdovana,
Na kome je pera sedamdeset,
Sedamdeset i pera četiri,
Iznad mene topuz nalećeo,
Pak odleće dolje niz planinu,
Stoji zuka teške topuzine,
Sve odbija grane u jelike,
Pa padaju u zelenu travu,
Ja pobjegoh na sramotu, majko,
Pak se više ni vratit ne smijem.«
A veli mu ostarjela majka:
»Nemoj, sine, moj očinji vide,
Zaboravit tvoje seke mile,
Seka nema već tebe jednoga,
Pak da želi i tebe jednoga,
Već poslušaj svoju milu majku,
Ti pohodi milosnicu seku.«;
Brže sebe i đogata spremi,
Pak se konju na srijedu baci,
Išćera ga na mermer-avliju,
Iz avlije u polje široko,
Za njim stara pristanula majka,
Te ovako sinu govorila:
»'Ajde sine, od Sibinja Janko!
Viš' te nikad ne viđela majka,
Već te britka sablja pogubila,
Britka sablja mila zeta moga,
Zeta moga o'ridskog vojvode,
Pak bi njega sebi dobavila,
Milovala kao sina svoga,
Babovinu njemu poklonila,
Nek me pazi za života svoga.«
Kud gođ ode od Sibinja Janko,
Pravo siđe u O'rida ravna,
A kad dođe do O'rida grada,
Tankoj kuli mila zeta svoga,
Mila zeta o'ridskog vojvode,
Pod kulu mu dopera đogata,
Opazi ga kićena Anđuša,
Mila seka od Sibinja Janka,
Sa vrh kule sa demir-peniera,
Kad ga viđe, tadaj ga poznade,
Da viš' kuje Anđuše Vlahinje,
Hitro Anđa na noge đipila,
Niz bijelu kulu udarila,
Brže spade na mermer-avliju,
Na avliji otvorila vrata,
Pak poleće bratu u sretanje,
Pod njime je konja prihvatila,
Njojzi Janko božju pomoć daje,
Anđuša mu prihvatila zdravlje,
Uze brata za bijelu ruku,
Odvede ga na visoku kulu,
Posjede ga za punu trpezu,
Donese mu piva i jediva,
A veli joj od Sibinja Janko:
»Anđelijo, moja mila seko
Đe je tebi o'ridski vojvoda?«
A veli mu seka Anđelija:
»O moj brate, Sibinjanin Janko,
Ev' imade neđeljica dana,
Otiš'o je u lov u planinu,
Da donese lova svakojaka,
Danas mu se iz planine nadam.«
Pak od zemlje na noge skočila,
Pak poleće u drugu odaju,
Pak natoči jednu kupu vina,
Jednu kupu od devet litara,
Zatrova je travom svakojakom,
Pom'ješala iama i sičana,
Pak to dade milu bratu svome,
S' tijem bratu dobrodošje daje!
Janko kupu rukom prihvatio,
Te ovako seki govorio :
»Tebi hvala, moja seko mila
Kad si 'vako brata dočekala.«
Popi kupu od Sibinja Janko,
Kako popi pivo zatrovano,
Sklopiše ga muke od tri ruke,
Jedne muke, zabolješe ruke,
Druge muke, i noge i ruke,
Trepe muke, i srce i glava,
Pade Janko glavom bez uzglavlja,
Janko pade, Anđuša dopade,
Saveza mu naopako ruke,
Od lakata taman do nokata,
Iz nokata crna ljeva krvca,
Natače mu troje lisičine
Lisičine na bijele ruke,
A na noge dvoje bukagije,
Kako sveza mila brata svoga,
Seka brata, prokleta joj duša!
Sveza brata kako nevjernika!
Kad je bratu savezala ruke,
Stade šetat pobijeloj kuli,
Na nogam' joj mestve i papuče,
Sitno šeće, a plećima kreće,
Sve pogleda niz polje široko,
Otklen će se pomolit vojvoda,
Dok evo ti o'ridskog vojvode,
Pred njime se krvav barjak vija,
A igraju konje konjenici,
A on svoga propinje dorata,
Po tri koplja nebu pod oblake,
Po četiri poljem širokijem,
Dok doćera pod bijelu kulu, 160
Opazi ga kitna Anđelija,
Vjerna ljuba o'ridskog vojvode,
Sa čardaka sa bijele kule,
Pak udari niz bijelu kulu,
Časom spade na mermer-avliju, 165
Pa ispade polju na širinu,
Leti kuja, nosi muštuluka,
Te susrete gospodara svoga,
Gospodara o'ridskog vojvodu,
Pod njime je konja prihvatila, 170
Odvede ga pod visoku kulu,
A pod kulom odjaha dorata,
Svojoj ljubi dobro jutro daje,
Anđuša mu prihvatila zdravlje,
Pitaju se za mir i za zdravlje, 175
Uzeše se za bijele ruke,
Pak odoše na visoku kulu,
Govori mu Anđuša Vlahinja:
»Gospodine o'ridski vojvoda
Jesi l' kak'a lova ulovio, 180
Ulovio lova u planini?«
A veli joj o'ridski vojvoda:
»Anđelijo, moja mila ljubo,
Čudan sam ti lovak ulovio,
Dvije srne i dvije košute, 185
I ljeljena golema koljena.«
A veli mu kićena Anđuša:
»Gospodine, o'ridski vojvoda,
Ja sam bolji lovak ulovila,
U odaji na bijeloj kuli, 190
Ulovila mila brata svoga,
Brata svoga dušmanina tvoga,
Ak' 'oćeš ti mene poslušati,
Ti ćeš njega sjutra pogubiti,
Vabovinu našu prisvojiti, 195
Što je tak'e u drugoga nema,
Već te molim kajno starijega,
Nemoj njemu život pokloniti,
Bratu mome, dušmaninu svome.«
A veli joj o'ridski vojvoda:
»Ne brini se, moja mila ljubo!
Kad si njemu ruke savezala,
Lako ću ja njega pogubiti.«
Pak iziđe na bijelu kulu,
Kad tu leži od Sibinja Janko,
Nit' govori, nit' oči otvara,
Pak sjedoše za punu trpezu,
A mlađi im pivo donesoše,
Dobro piše, dok se napojiše,
Tadaj skoči o'ridski vojvoda,
Hitro skoči ko da-se pomami.
Pak udari Sibinjanin Janka,
Udari ga čizmom i mamuzom:
»Ustan' more, Sibinjanin Janko,
»Ustan' gore, da pijemo vino.«
Kad to začu od Sibinja Janko
Tadaj crne oči otvorio,
Glavom miče, maknuti ne more,
Rukam' miče, maknuti ne more,
Nogam' miče, maknuti ne more,
Tadaj reče Sibinjanin Janko:
»Ej Anđušo željela te majka!
Što izdade mila brata svoga?
Da si koga, veće brata svoga!
Šta je tebi bratac učinio,
Da njegovu ti pogubiš glavu?«
Kad to začu o ridski vojvoda,
Hitro junak na noge skočio,
Uze Janka za bijele ruke,
Odvuče ga niz bijelu kulu,
Dok ga svuče na mermer-avliju,
S njim prebroji trista basamaka,
Ovaku mu veli lakrdiju:
»'Ajde kurvo, Sibinjanin Janko!
Da starinu našu dijelimo,
Dijelimo tvoju babovinu.«
Pak ga sveza za konja đogina.
A on svoga posjede dorina,
Izvede ga na mermer-avliju,
Iz avlije u polje široko,
Đeno bijehu dvije raskrsnice.
Jedna desno, a druga lijevo,
A poteže sablju zakovanu,
Da mu rusu odsiječe glavu,
A zavika od Sibinja Janko:
»Bog t' ubio, o'ridski vojvoda!
Nemoj mene barem pogubiti,
Dok ne skinem troje toke sjajne,
Jer ćeš moje toke krvaviti,
I na njima kadifli dolamu,
I pod njome jelek od mauta,
I pod njime svilenu košulju?
Ja košulje ne bi' ni žalio,
Već ja žalim toke od tri oke.
Skini toke, pak sijeci glavu?«
Kad to začu o'ridski vojvoda,
Bijele mu oprostio ruke,
Stade skidat toke kolalije,
A da vidiš Sibinjanin Janka,
Kad se Janko ruku dobavio,
Iz ruke mu sablju ugrabio,
Zubom škr'inu, dok mu sabgьa sijnu,
Posiječe o'ridskog vojvodu,
Pak mu rusu odsiječe glavu,
Pak je turi konju u zobnicu,
Skide s vrata sindžir gvožđe teško.
Pak i s' nogu troje bukagije,
Pak debela posjede đogata,
Oćera ga do bijele kule,
Tanke kule o'ridskog vojvode,
Pak je svoju seku uhvatio,
Na krilu joj dva blizanca sina,
Obojicu posiječe Janko,
Od zla roda nek nema poroda!
Pak je seki oči izvadio,
Pa ih Janko u zobnicu tura;
Nakupio gotovine blaga,
Puno egbe žutijeh dukata,
Pak debela posjede đogata,
Kud gođ iđe, do Sibinja siđe,
Susrete ga ostarjela majka,
Svome sinu dobrodošje daje,
A Janko joj prihvatio zdravlje,
Pak odoše na visoku kulu,
Majka njemu sjede uz koljeno,
Pa ga pita za svog zeta mila,
I za šćercu kitnu Anđeliju:
»Jesu l' zdravo i jesu li mirno?
Jesu l' meni dare opremili?«
Srdito joj Janko govoraše:
Čudne su ti dare opremnli:
»Zet spremio rumenu jaouku!«
Pak joj glavu na odaju baci:
»A Anđuša dva lješnika zlatna!«
Pak joj baci oba oka crna.
Kad to viđe ostarjela majka,
Zakukala kajno kukavica,
A prevrće kajno lastavica,
A veli joj Sibinjanin Janko:
»Moli boga, moja mila majko
Đe si mene mlijekom zadojila,
Ti bi znala kog si prevarila!«
