Sestrić Stojan i seka Čekmen-Asan-age

Vino pije Milutine kralju
U Banskome blizu vode Tare,
Služi mu ga sestriću Stojane
Zlatnom čašom i desnicom rukom.
Besjedi mu Milutine kralju:
"Rasti brže, sestriću Stojane,
"Oće tebe oženiti kralju
"Od tri vjere kojom tebi drago:
"Al’ Latinkom lica bijeloga,
"Il’ ćesarkom ljepotom đevojkom,
"Il’ Srpkinjom od srpska koljena."
Besjedi mu sestriću Stojane:
"Hvala, dajko, Milutine kralju,
"Na vjerama i na đevojkama,
"Nijedne ti otud uzet’ neću.
"Ja se jesam Bogu zatekao,
"Da se drugom oženiti neću,
"No Turkinjom iz turske Krajine,
"Milom sekom Čekmen-Asan-age.
"Ili ću se oženiti njome,
"Ili drugom neću nijednome.
"Već te molim i ruku ti ljubim,
"Da mi dadeš kosnata putalja,
"Da otidem u tursku Udbinu
"Do bijele Čekmenove kule,
"Ne bi li mi sreća donijela,
"Da ugrabim Čekmenovu seku."
Besjedi mu Milutine kralju:
"O sestriću, izgubio glavu!
"Nije lako u Udbinu sići,
"A deila zarobiti roba."
A da vidiš sestrića Stojana,
Moli Stojan, dok se umolio,
Kralj mu dade kosnata putalja.
Opremi se sestriću Stojane,
Na se udri svilu i kadifu,
A po svili i srmu i zlato,
Pa pripasa svijetlo oružje,
Pa posjede kosnata putalja,
Oćera ga polju udbinskome,
Dokle dođe do vode čatrnje.
Na čatrnji tridest đevojaka,
Platno b’jele na vodu čatrnju.
Njima Stojan božju pomoć viče,
Đevojke mu pomoć prifatile:
"Da si zdravo, neznana delijo!"
A besjedi sestriću Stojane:
"O Boga vi, tridest đevojaka,
"Je li tuna Šaruna đevojka,
"Mila sestra Čekmen-Asan-age.
"Ono mi je Bogom pobratime,
«Pa ja itam, za zdravlje mu pitam,
"Rad sam viđet’ mila pobratima."
Tu Stojanu dobra sreća bila,
Šaruna se blizu pridesila,
I Stojanu blizu primaknula,
Pa mu tijo riječ besjedila:
"Ja sam sestra Čekmen-Asan-age."
Kad je Stojan zgleda sa putalja,
U junaku srce zaigralo,
Na prsima toke pozvektale,
Pa Stojane Šari besjedio:
"O Šaruno, mila sestro moja,
"Dovati mi vode u maštravu,
"Jer sam junak trudan i umoran,
"A putalj mi odviše pomaman,
"Pa ne mogu odjati putalja,
"Kad odjašem, ne mogu uzjati."
A đevojka posluša Stojana,
Zavati mu vode u maštravu,
Pruži ruku i maštravu zlatnu.
A da vidiš sestrića Stojana,
Neće Stojan vode ni maštrave,
No Šarunu za bijelu ruku,
Pa je baci za se na putalja,
A pobježe poljem udbinskijem.
Kad to viđe tridest đevojaka,
Povikaše iza svega glasa.
U Turaka dobar adet kažu,
Svakad drže konje osedlane.
Nama britke sablje pripasaše,
A na dobre konje posjedoše,
Pa eto ih poljem u potjeru.
Dokle Turci došli pod Kunaru,
Stojan bješe navrh od Kunare;
Dokle Turci na Kunaru bjagu,
Dotle Stojan na Dugu Poljanu.
Otale se povratiše Turci,
Ama neće Čekmen Asan aga,
Nego Turčin ’vako besjedio:
"Tjeraću ga i do Tare ladne."
Kad Stojane dođe na Poljanu,
Misli Stojan da je pobjegao,
Pa odsjede od konja putalja,
Ljubi Stojan Šarunu đevojku.
Nešto mu se dade pogledati
Niz Poljanu polju širokome,
Dok ugleda konja i junaka.
Odista se Stojan prepanuo,
Pa Šaruni Stojan besjedio:
"Ko će biti na konju zekanu
"Niz Poljanu polju širokome?"
A Šaruna besjedi Stojanu:
"O Stojane, srce iz njedara,
"Ono ti je Čekmen Asan aga,
"Sad će tebe pogubiti glavu,
"A i mene dobro biti neće."
A kad začu sestriću Stojane,
Skoči Stojan na noge lagane,
I posjede kosnata putalja,
Pa odista pobjegnuti žaše,
Al’ mu žao Šarune đevojke,
Pa ukruti sebe i dorina.
Stiže Čekmen na konju zekanu,
Pa mu ružnu riječ progovara:
"Stan’, Stojane, kurvino kopile,
"Da si mene juče pobjegao,
"Danas bi te Čekmen sustigao."
A Stojan mu ne kte ni bježati.
Tu junaci konje natjeraše,
Ama britke sablje povadiše,
Naglijem se sabljam’ udariše,
Stoji piska naglije sabalja.
Tu Stojanu dobra sreća bila,
Imađaše sablju demiskiju
Svoga daje Milutina kralja,
Ona more posjeći junaka
Pod oklopom i pod pancijerom,
Čekmenovu sablju salomio
Do balčaka i do desne ruke.
Kad to viđe Čekmen Asan aga,
Pleća dade, a bježati stade.
Kami majci da bi pobjegao,
Sustiže ga Stojan na putalju,
Pa mu sabljom odsiječe glavu,
A uze mu ruho i oružje,
I zekana konja od mejdana.
Šaru vodi dvoru bijelome,
A zekana kralju poklonio.