Sestrić Milovan i sestra Glumca Osman-age

Vino pije od Janoka bane,
Oko bana dvades dženerala
I trideset ima kapetana,
Među njima Čole kapetane.
Odoše se hvalit’ kapetani
Ko je bolji junak od kojega,
Ko je više dobio megdana.
A što veli Čole kapetane:
"Braćo moja i družino draga,
"Od kako sam junak postanuo,
"Ja sam dvije napravio kule,
"I pune sam napunio roblja
"Od Turaka iz turske Udbine.
"Još ću treću načiniti kulu,
"I otići na doratu mome,
"Braćo moja, u tursku Udbinu,
"Da zarobim roba od Turaka,
"Da napunim onu treću kulu."
Kad to čulo dvades dženerala
I trideset srpski kapetana,
Sva gospoda Čolu besjediše:
"Prođ’ se toga, Čole kapetane,
"A đavola i turske Udbine,
"Ti si, Čole, junak ostario,
"Dorat ti je dobar za mejdana,
"Onakoga u svijetu nema.
"Već ako ćeš naske poslušati,
"A ti prodaj dora od mejdana,
"Uzmi za njeg hiljadu dukata,
"Pak se rani i od zla brani,
"A prođi se vragali Udbine."
Kad to čuo Čole kapetane,
To je njemu vrlo mučno bilo,
Pa besjedi Čole kapetane:
"Braćo moja i družino draga,
"Oće vaske Čole poslušati.
"Ja ću prodat’ dora od mejdana,
"Al’ mi dorat mlogo trebovao,
"Donio mi trides čelenaka,
"I još dobra mnogo donio je."
Pa ustade Čole kapetane,
Ode Čole na bijelu kulu,
Pa na mlađe srklet učinio,
Te dorata konja timariše,
U sunđer mu vodu pokupiše,
A dorata okitiše divno.
Dođe Čole, seiri dorina,
Prođe Čole s obadvije strane,
Pa ga grozne suze propadoše,
Pa doratu Čole progovara:
"Aj dorate, sokolovo krilo,
"Mlogo si mi, doro, trebovao."
Pa dorata dade na telala.
Telal viče po Janoku gradu:
"Ko će dati hiljadu dukata
"Za dorata konja od mejdana!"
Ko imaše, onaj ne smijaše,
Ko smijaše, blaga ne imaše.
Vrag nanese i nesreća crna
A primorca od mora trgovca,
Kako viđe Čolova dorina,
On poteže vezenu maramu,
U maramu hiljadu dukata,
Pa ih daje Čolu kapetanu.
A trgovac posjede dorina,
Otište ga poljem janočkijem.
A da vidiš Čola kapetana,
On otvori srčali pendžera,
A uzima srčali durbina,
Čole prati konja i trgovca,
Đe mu dorat po tri kopja skače,
Suze roni, ovako govori:
"Baš te nikad zaboravit’ neću."
Taman Čole u riječi bjaše,
Dok eto ti sestrić-Milovana,
Kapu skida, do zemlje se svija,
Ljubi Čola u skut i u ruku,
Pa mu sestrić poče besjediti:
"Za što, dajo, prodade dorina,
"A dade ga u tuđinske ruke,
"A ne kaza sestriću tvojemu?
"Ja imadem moju očevinu,
"Prodao bi luke i čitluke,
"Mogao bi dora otkupiti."
Suze roni, a proklinje Čola.
A starcu se Čolu sažalilo,
Pa izvadi od zlata maramu,
U maramu hiljadu dukata,
Pa ih dade sestrić-Milovanu:
"Na, sestriću, hiljadu dukata,
"Idi vrati ako možeš dora,
"Tebi ću ga dati za hiljadu,
"Čekaću te tri godine dana."
Uze sestrić hiljadu dukata,
Pa otide polju uz primorje.
Kad Milovan blizu mora dođe,
Tamo stiže od mora trgovca,
Pa izvadi vezenu maramu,
U maramu hiljadu dukata,
Pa je dade od mora trgovcu:
"Na, trgovče, vrati mi dorina,
"Jerbo me je opravio Čole,
"Da mi vratiš dora od mejdana."
To trgovac ni gledati neće:
"Ne dam dora za života svoga,
"Da mi dadeš nebrojeno blago."
U tome se oba zavadiše.
A da vidiš sestrić-Milovana,
On poteže perna buzdovana,
Pa udara primorca trgovca,
Koliko ga lako udario,
Sa zemljom ga crnom sastavio,
Pa mu uze dora od mejdana,
A dade mu maramu od zlata,
I ostavi hiljadu dukata.
Tu posjede Čolova dorina,
Pravo ide Čolu kapetanu.
Kada dođe u Čolovu kulu,
Susrete ga Čole kapetane,
Pa besjedi sestriću svojemu:
"Moj sestriću, šta si naumio?"
Besjedi mu sestrić Milovane:
"O ču li me, Čole kapetane,
"Ja ću ići u tursku Udbinu
"A do kule Glumca Osman-age.
"Jesam čuo i ljudi mi kažu
"U Osmana sestra na udaju,
"Da je ’nake u Udbinu nema.
"Rad sam, dajo, ići u Udbinu
"Da uvodim Osmanovu kulu,
"I okušam sreću u dorinu."
A veli mu Čole kapetane:
"Ču li mene, sestrić-Milovane,
"Ćeraj dora u tursku Udbinu,
"Te okušaj sreću u dorinu.
"Što, sestriću, sade zadobiješ,
"Uvrati mi na bijelu kulu,
"Čekaću te za sedam godina."
Pa mu dade, i čestita dora:
"Zdravo išo, šićar zadobio!"
Pa sestriću posjede dorina,
Ćera dora u tursku Udbinu.
Dokle dođe polju udbinskome,
Tu čobane nađe kod ovaca.
Čobanima božju pomoć dava.
Čobani mu pomoć prifatiše:
"Da si zdravo, neznana delijo!"
A besjedi sestrić Milovane:
"O čobani, moja braćo draga,
"Znadete li Glumca Osman-agu.
"Je l’ kod kuće u tursku Udbinu?"
Čobani mu tijo besjedili:
"A Boga mi, neznana delijo,
"Osman ti je jutros poranio,
"Otišo je Liki i Krbavi,
"Tamo ženi sestrića svojega,
"Po imenu uskok-Karimana.
"Kod dvora mu niđe nikog nema,
"Samo sestra Menuma đevojka."
A kad čuo sestrić Milovane,
To Milovan jedva dočekao,
Pa okrete dora od mejdana,
Pravo ide Osmanovoj kuli.
U avliju ućera dorina,
A srete ga Menuma đevojka.
Pod junakom konja prifatila,
Konja vodi u arove tije,
A junaka na bijelu kulu.
Besjedi joj sestrić Milovane:
"A Menuma, kćeri Osmanova,
"Mene Osman jeste opravio
"Da na svadbu ideš Karimanu."
A Menuma poče besjediti:
"O junače, neznana delijo,
"Ja bi sada mlada najvoljela
"Da si sestrić Čola kapetana,
"Po imenu mladi Milovane.
"Jesam čula u našu Udbinu,
"Da je ljepši od svake đevojke,
"Pa sam Bogu emin učinila,
"Da mu pođem za vjerenu ljubu.
"Gledajući na tvojemu licu,
"Il’ si sestrić, il’ si svoje Čolu.
"Ti Osmana nisi ni viđeo."
Kad to začu sestrić Milovane,
To Milovan jedva dočekao,
Prokaza se Menumi đevojci
Da je sestrić Čola kapetana.
Kad to čula Menuma đevojka,
Raširila obadvije ruke,
Pa zagrli mlada Milovana.
Oprema se na tananu kulu,
Uze blaga koliko joj drago,
Pa siđoše do konja dorina,
A Milovan posjede dorina,
A đevojku uvati za ruku,
Pa je turi za se na dorina.
Što ne leti i ne nosi krila,
Ni dorata stiže, ni prestiže,
Pravo dođe u Janoka grada.
Dobro znade sestrić Milovane
Šta je njemu besjedio Čole:
Šta dobavi prvo u Udbinu,
Da mu dade na bijelu kulu.
I tome se sestrić obećao.
Sve mislio na jedno smislio:
Da se moli Čolu kapetanu,
Da ne traži šićar dobijeni,
Jer đevojku pregorjet’ ne može.
Uvrati se na Čolovu kulu,
Čestita mu Čole kapetane:
"Zdravo bio, sestrić-Milovane,
"Zdravo bio, đevojku ljubio!
"Znaš, sestriću, što smo utvrdili?
"Prvi šićar dolazi ujaku,
"Ono drugo tebi što dobiješ.
"Il’ ostavi na kuli đevojku,
"Il’ povadi hiljadu dukata."
Moli mu se sestrić Milovane.
To sestriću ništa ne pomaže.
Uzmuči se sestrić Milovane,
Nema junak hiljadu dukata,
A Menumu pregorjet’ ne može.
Sve to gleda Menuma đevojka,
Suze pušta niz bijelo lice,
Ne bi li se sažalio Čole,
A Čole se sažaliti neće,
Već Menumu oće ustaviti.
Menuma se stade premišljati,
Sada šta će od života svoga.
Dockan Mena k sebi dolazila,
Turi ruke k sebi u njedara,
Izvadi mu hiljadu dukata,
Pa ih dade Čolu kapetanu.
Uze Čole hiljadu dukata,
Ama Čolu milo ne bijaše,
Tek mu druga biti ne mogaše,
A Milovan Menumu za ruku,
Odvede je na bijelu kulu,
Pokrsti je, i privjenča za se.
Neka mu je, čestita mu bila!