Svojoj nadi
| Svojoj nadi (1899) Pisac: Dragutin Ilić |
Ostavi me! u toj tami,
Što mi dušu obavija,
Našto meni bledi plami
Da me pale ispotija?
Što bi htela da osvetliš
Sred duboke ove tmine?
Ostavi me, ostavi me,
Tu su same razvaline!
U survanom, hladnom stenju
Slepi miši gnezda prave,
Po ruini i kamenju
Nabujale divlje trave.
Našto žižak pališ amo,
Gde haveti mračne blude?
Slušaj kako šume samo,
To se one iz sna bude!
Iz sumornih razvalina
Sablasti se blede dižu,
Ko šum bure iz dubina,
Ko talasi hučni stižu.
Ostavi me, ostavi me,
Ne prinosi žižka svoga,
Ne spominji svoje ime
Pokraj duha usnuloga!
Il’ te, možda, žao stalo
Što me mori ova tama,
Srce ti je zadrhtalo
Pa bi da me tešiš sama.
Ostavi me, čudni stvore,
Ne treba mi svetlost tvoja,
Draže mi je mračno more
U kom tone duša moja!
Izvor uredi
1899. Zora, list za zabavu, pouku i književnost. Godina četvrta, broj 3, str. 85.
|