◄   XI XII XIII   ►

XII

STANA, TOMA

     (Vraćajući se nemo i ne gledajući se od vrata, dokle su ispratili g-đu Živanovićku. Odlaze jedno levo, a drugo desno od suflernice, ne dižući glave).

STANA (prva diže glavu): Tomo.
TOMA (sumorno): Šta je?
STANA: Čuješ li ti ovo?
TOMA: Koje?
STANA: Pa to, što svet kaže.
TOMA: Čujem.
STANA: Pa?
TOMA (ćuti).
STANA: Pa šta misliš, Tomo?
TOMA: Pa... to, eto to: poslušaćemo svet, pa to ti je.
STANA: Ju, za Boga, Tomo!
TOMA: A šta ćemo drugo? Ako ti je Kaja preča nego sreća detinja, onda neka sedi Kaja.
STANA: Juh, za Boga, gde bismo otpustili staru ženu, ženu čestitu i valjanu? Pa kako nas po štuje! A i decu nam odnegovala!
TOMA: Sve je tako, znam ja da je tako, ali moramo, moramo poslušati svet. Isteraćemo je, pa ćemo je i prežaliti.
STANA: Za Boga, Tomo?
TOMA. O tome više neću ni da govorim. Što mora biti, mora.
STANA: Ja joj to neću kazati.
TOMA: Kazaću joj ja.
STANA: Oh, Bože, ne znaš kako mi je teško. Ako joj kažeš, Tomo, a ti lepim. Reci joj da je to zbog sreće detinje, zbog sveta. Ti znaš, koliko ona voli decu, pa će joj biti lakše. Reci joj da to činimo, samo da zapušimo svetu usta; inače je pod starost ne bismo dirali.
TOMA (polazeći levo): Pa sad već, kako joj kažem, da joj kažem. Pomoći joj ne mogu, pa kazao joj ovako ili onako. (Ode levo).

Branislav Nušić - Svet