Svedočenja o pokatoličavanju Srba

O djelovanju župnika Josipa Orlića na pokrštavanju Srba

JOSIP VALENTIĆ. O djelovanju župnika Josipa Orlića na pokrštavanju Srba, Valentić, inače zemljoradnik iz Sunje, kaže:

Valentić: O prekrštavanju Srba toliko mi nije poznato. Pred slom Jugoslavije, djelovanjem župnika Josipa Orlića, osnovane su organizacije, koje tako reći nisu nikada postojale, organizacije »katoličkih muževa«, »katoličkih žena« i »križara«. Oni koji nisu htjeli da idu u te organizacije, nazivani su komunistima i bezvjernicima. Nakon okupacije naše zemlje, svi ti rukovodioci križara, katoličkih muževa, dobili su odmah titule i prihvatili oružje u ruke, kao na primjer Milan Majević, koji je dobio titulu majora, križar Ivan Valentić, koji je bio za vrijeme Jugoslavije predsjednik križara, a poslije koljač, te su 24. aprila 1941. dotjerali sve Srbe muškarce iz okolnih sela u dvorište kasarne i tu… bilo je ovdje pravoslavnih popova i učitelja, koje su na mrtvo isprebijali. Zatim je nastalo neko vrijeme zatišje, a neko vrijeme kasnije ustaše su dotjerali školarca Mičuna. Oni su ga dotjerali u Sisak i tamo mučili 4 dana; 2. VIII 1941. ubijen je na zvjerski način, u 3 sata poslije podne. Kada je došla njegova majka i donijela mu jelo, oni su je uhapsili i navečer sakupili sve Srbe koji su živjeli u Sunji — bili su dobri Sunjani, živjeli su s nama složno i, dapače, glasali su za HSS i SDK. Pobrali su sve muškarce i tri žene. Vodili su ih u dva pravca na Savu, vezane žicom. Po dvadeset su ih bacali u Savu i poubijali, a na Selištu isto tako. Ubijanje je trajalo 8 dana, do 8. VIII 1941, te je za tih 8 dana pobijeno oko 350 ljudi, koji su zakopani na Mrtvištu. 2. VIII 1941. otišla je jedna — kako su se hvalili — krvava satnija, pod zapovjedništvom Rudolfa Blaževića, i ubijala Srbe, kako se govorilo, nekoliko hiljada, a kada su naišli na dva transporta koji su spremali za Njemačku, na stanici u Kostajnici, oni su ih raspustili, novac opljačkali i sve postrijeljali. 9. VIII 1941. dolazim župniku i kažem mu, kako bi bilo da spremimo jednu deputaciju Paveliću, da vidimo što je na stvari. Jer to su ljudi koji su pošteni, koji nisu ništa krivi. On je to otklonio i rekao: »Ja ovoga puta neću ići, ja ću kasnije». On je poslije zaista išao, ali s ustaškim poručnikom Stjepanom Stjepanovićem. Dolazi Dionizije Juričev, odsjeda u njegovu župnom stanu i spremaju prekrštavanje. Došla im je jedna žena iz Sunje, zvala se Desanka Pavlović, i zamolila ga da je prekrsti. On joj je kazao da će je prekrstiti, ali kada mu je rekla da nije vjenčana, a da ima troje djece, odgovorio joj je: »Mi takove ne prekrštavamo. Ali i onako svejedno je da li se krstite ili ne, neće vas ostati ni toliko koliko kapi na situ« — Zatim je nastalo krštenje i zatišje do mjeseca siječnja 1943; 15. siječnja dolazi Dionizije i sprema akciju na Svinjicu. Zajedno s ustašama tjerao je Srbe, a kada su ih sakupili na jednome mjestu, ustaše su mu govorili: »Ti si ih krstio«. On je rekao: »Ja sam ih krstio, ja ću ih i ubijati.«  — Zatim odoše u Svinjicu, gdje Dionizije naredi koje se kuće imaju paliti, a on je sam batinao neke žene, čiji su muževi pobjegli u šumu. Nakon toga vratili su se u selo Vinjačku, gdje su svi tako reći bili pokršteni. Dolaze u to selo, opkoljavaju ga i stanovnike tjeraju u Jasenovac. Mali se broj spasio od onih koji su otjerani. Nema traga od 200 ljudi. Svim time rukovodili su križari, kao Orlić Ivan i drugi. Oni su danas u šumi, ponovo pod imenom križara, a zapravo su koljači.

Zločinačke delatnosti u Čuntićkom samostanu

ĐURO MALOVIĆ. Rođen u Hrvatskom Cuntiću, po zanimanju željezničar, svjedoči o petokolonaškoj djelatnosti u Čuntićkom samostanu

Svjedok: Za vrijeme bivše Jugoslavije došao je k nama svećenik po imenu Stjepan Holevački. On je počeo da organizira hrvatsko seljaštvo, »križarsko bratstvo i križarsko sestrinstvo«. Ljudi mlađi od 20 godina — to su bili mladi križari, a oni oko 40 godina su bili u »križarskom bratstvu«. Oni su držali razne sastanke i na njima on je tumačio kako Hrvati treba da se organiziraju i kako je blaženi Nikola Tavelić vodio borbu protiv Turaka i protiv onih koji su bili protiv svećenika. Najzad, kako će oni koji se budu borili u križarskim redovima, postati blaženi. Poslije su došli fratri franjevci. Od njih su tri fratra služili misu, a ostali su bili obični laici. Došli su s jednim kamionom i počeli da se uvlače u organizaciju HSS, da se vezuju sa svim političarima i da održavaju s njima sastanke. U 1939. godini najprije je u našem selu bio gvardijan neki Dionizije Andrašec. Onda je došao Herman Kenavija i on je ostao na gvardiji Cuntićkog samostana. Jedne nedjelje ja sam bio u crkvi i on je počeo da poziva narod, mladiće, da dođu k njemu u kancelariju župnog ureda, da se jave radi neke obavijesti. Javilo se oko 20 i upisalo se. Ja nisam znao što je bilo, a poslije sam doznao. Oni su održavali svoje redovne sastanke, a poslije mjesec dana počeli su da tumače narodu da je to jedna »katolička akcija«, da je to katoličko društvo. Već 1940. godine ljudi iz ove organizacije počeli su da privlače naše mlađe da se upišu u organizaciju i počeli su govoriti da su oni neki ustaše. Ja dotle nisam bio čuo za ustaše i za Pavelića, ali su oni kazali da je njima govorio o tome fratar Kenavija, da je Pavelić u Italiji i da je on slušao preko radio-aparata koji ima u samostanu, da će Pavelić s ustašama doći jednog dana i da će doći na vlast u Hrvatskoj. Već pred sam rat ti su sastanci učestali. Mjesec dana pred preokret 1941, svake večeri taj gvardijan je pozivao te takozvane ustaše da slušaju radio-vijesti, jer da govori Ante Pavelić iz Italije. Naravno, išli su tamo ljudi i iz drugih sela da čuju što je, što se hoće i kako će rat ispasti. Išao sam jedanput i ja. Oko ponoći čuo sam nekakav govor, a gvardijan je pričao da je to govorio Ante Pavelić, koji je hvalio Njemačku i Italiju i rekao da će jednoga dana propasti Jugoslavija i da će oni iz emigracije doći na vlast. Baš u noći 9. travnja uvečer — ja kao mladić nisam još bio za vojsku, bio sam neborac — dignem su ujutro i vele — preokret. Vele: osnovana je i proglašena »Nezavisna Država Hrvatska«, Ante Pavelić je došao iz Italije i on je poglavnik. Izađem van u selo, nigdje jednog mlađeg čovjeka, nema fratara. Gdje su? Otišli su u Petrinju. Fratri u Petrinju, a takozvani ustaše dočekivali su bivšu jugoslovensku vojsku, razoružavali je, skidali šinjele ljudima, skidali bluze, oduzimali oružje … Oko podne došao je jedan luksuzni auto u selo. I tko izlazi iz njega? Izlazi gvardijan Herman Kenavija. U zadnjem dijelu toga automobila bilo je oko 20 karabina. Gvardijan je to odvezao u samostan i rekao da oni koji nemaju oružje, dođu da ga dobiju, jer da će ići na pojedina mjesta da razoružavaju bivšu jugoslavensku vojsku. Dodajem još i ovo. Gvardijan je pred sam preokret imao 3 lovačke puške. S jednom je on bio zadužen i lovio, s drugom neki Benko Ciga, sada negdje u Ivanić--Gradu, a s trećom neki mladi Korner. Benko i Herman imali su i pištolje. Ove puške duplonke oni su podijelili takozvanim ustašama, s kojima su ovi u prvom momentu razoružavali jugoslovensku vojsku. Poslije preokreta gvardijan je otišao u Petrinju i tamo se sastao s Rumlerom, poslije generalom, koji je, koliko mi je poznato, bio rodom Petrinjac. Humler je bio načelnik grada Petrinja, a Herman je postavljen za načelnika općine Jabukovac, gdje je on postavio nekog Lovrekovića Marka za tajnika općine, a Tomazinića Josipa za povjerenika. Kao načelnik općine, Herman je izdao proglas i naredio pandurima da po selu razglase da se imaju svi pravoslavci prekrstiti na katoličku vjeru. Videći da ustaše vrše teror, da otimaju, da svlače odijela, da svlače obuću i ostavljaju ljude bose po snijegu, ljudi su dolazili u katoličku crkvu sv. Antuna i tamo nosili kojekakve darove — piliće, ovce, svinje, telad, vino, rakiju… Sve su to vozili u taj franjevački samostan. Naravna stvar, rukovodilac svega toga pokazao se gvardijan. I zbilja, vršili su upis za pokrštavanje i davali su neke male ceduljice, da se ništa ne treba bojati. Nakon toga govorio je Herman u crkvi sa propovijedaonice, da Srbi uopće ne mogu da ostanu u Hrvatskoj i da srpska noga ne smije da hoda više po hrvatskoj zemlji. Poslije svega ovoga, oni koji se nisu dotle upisali za prekrštavanje, dolazili su i upisivali se. Mijenjali su imena sa Jovan na Ivan, od Stevan na Stjepan. Ljudi su dolazili i kositi i orati. Radili su sve. Međutim, odjedanput je došao glas iz općine Jabukovac, od načelnika Hermana, da je izdan nalog da se ima 18 najbogatijih gazda pravoslavaca iseliti u Srbiju. Tako je i bilo. Oni su iselili, oko 18—20 familija, i ti su ljudi mogli ponijeti sa sobom samo ono što se moglo uzeti u ruke. Zbilja je bilo mizerno što su nosili, jer je 20 familija sa svim što su ponijeli, moglo stati u jedan kamion, a to su bili najbogatiji ljudi iz općine. Nakon toga taj isti gvardijan pripasao je pištolj, znam ga vrlo dobro, bio je vojno-državni »FN«. Poslije iseljavanja ovih bogatih porodica pravoslavaca u Srbiju oni su otišli u njihove kuće i na njihova imanja. Poveli su sa sobom kola. Sve najbolje i vrijednije stvari pokupili su fratri za sebe, a ostalo, manje vrijedno, podijelili su ustašama. Dijelio je gvardijan. Kao rukovodioca za pokrštavanje poslao je u selo Maja onoga Cigu, i on je išao svako jutro tamo i vršio upisivanje. Dok sam još radio na pruzi, Benko Cigo je uvijek nosio pištolj. Imao je fratarsku mantiju, opasač i pištolj, a povrh svega toga jedan crni dug kaput. Svakoga dana vidio sam kod njega pištolj, a gvardijan Herman imao je pištolj čak i u crkvi. Kad je služio misu, on je bio u crkvenoj odjeći, a kad bi to svlačio, ostajao je na njemu fratarski štrik i pištolj. Vidno je bilo kad je to nosio, što znači da je time prijetio ljudima, koji neće da se prekrštavaju . . . Predsjednik: Imate još nešto? Svjedok: Imam još. Odmah poslije toga, u mjesecu srpnju, izdao je on nalog ustašama, to je bilo negdje oko 24. i 25. srpnja, da imadu otići u srpska sela Cuntiće, Klinac, Donje i Gornje Mlinage … i da pokupe sve ljude i kažu im da se lijepo spreme i da ih povedu sve, da će biti pokršteni kod crkve sv. Antuna. Svi ti ustaše su otišli, ja nisam bio u selu, već sam radio, ali znam da su otišli ujutro. Naravna stvar, ljudi su se uplašili, spremili su se za zlo, spremili su se i obukli u čisto rublje i odijela i pošli do crkve sv. Antuna. Kad su došli do crkve, vidjeli su da tamo nema nikoga, niti nadbiskupa niti fratra. Vele, idemo do Čuntića. Ispod brijega, pola kilometra, tamo je jedna velika ravnica, i otišli su dolje. Kad su došli dolje, vidjeli su masu ljudi, i oko mase lanac ustaša. Odmah su oni znali da se tu nešto kuha. Strpali su sve ljude u krug, a okolo su bili ustaše. Tamo je bio, naravna stvar, gvardijan. Benko Ciga se nije vidio, nego sam gvardijan. Tamo su ustaše natjerali ljude da igraju kolo, da pjevaju neke srpske pjesme — i što ja znam — neke su batinali kundakom, žicom… i na koncu strijeljali dvojicu-trojicu. Sudac prijekog suda iz Petrinje, Turki, bio je onaj koji je iz puškomitraljeza pucao dva do tri puta i kojom prilikom je poginulo 4—5 ljudi. Kad im je bilo dosta iživljavanja, naručili su vlak i strpali u vagone te ljude i odvezli u Grabovac. Tamo su ih dočekali drugi ustaše i — poklali. Sve pljačke koje su vršene preko općine, naravna stvar, odnosile su se u samostan. Kako sam rekao, kad su se doselili u Hrvatske Čuntiće, došli su s jednim kamionom, a u 1941. godini u desetom ili jedanaestom mjesecu 50 kamiona je moralo vući što su imali. Tu je bilo natrpano da je bila strahota za gledati. Onda su gvardijanu dolazili, na razne sastanke, dr Puk iz Gline, za kojeg se sjećam da je bio ministar pravosuđa, dr Rebok, koji je bio u bolnici u Glini, zatim general Rumler. . . Negdje u mjesecu studenom došao je neki pukovnik Mrak, — ja vjerujem da ste vi čuli za pukovnika Mraka, on je prvi počeo vršiti zlodjela na Baniji — i pukovnik Mrak, kad je trebao informacije, nije išao nikome drugome nego gvardijanu. Ovaj gvardijan bio je i kod ubijanja i prekrštavanja, imao je veze s povjerenikom, tabornikom, ustašama . . . Kad je 1942. vidio da se narodnooslobodilačka borba raširila i da njemu tu nema opstanka, onda je počeo odlaziti u Zagreb, Sisak, Karlovac.. . Bilo mu je nešto sumnjivo. Naravna stvar, 1942. godine u srpnju mjesecu partizani su oslobodili Hrvatske Cuntiće; gvardijan nije bio u selu, nego se nalazio u Zagrebu, a ostali su se fratri uvukli u toranj u crkvu sv. Antuna i tamo ostali. Oni su povukli sve ljestve i partizani nisu mogli do njih. Kad su došli ustaše u to selo, partizani su se povukli i fratri su otišli u Petrinju, i onda se više nisu vratili. Nekako baš kod ustaša u Čuntiću, kojih je bilo iz mojeg sela 80, slušao sam da su vidjeli Hermana Kenaviju, gvardijana, da je bio u ustaškoj uniformi, da su ga vidjeli u Zagrebu, a ja sam lično vidio 1942. godine nekog običnog laika Kornelija, to je bio jedan mizerni pobožni čovjek. Jedanput dođem u Zagreb i sretnem njega na Jelačićevu trgu u ustaškoj uniformi. Pitam: »Što je s tobom Kornelije?«  On kaže: »Eto drugog kruha nemam, ja sam bio za to prije, pa sam i danas«. I tako je to prošlo, pa od tada ih nema kod nas.

Svjedočenje o pokrštavanju Srba u Poganovcima

BOŽO LIOVIĆ. Rođen je u Osijeku 1890. godine, po narodnosti Hrvat. Svjedoči o pokrštavanju Srba u Poganovcima

Svjedok:Poznato mi je da je četiri puta dolazio k nama automobilom Sidonije Sole, da je odlazio knezu »kulturbundaša«, sazivao je narod i pozivao da se pokrštava i prijetio je logorima i Srbijom. Predsjednik: Da li se narod prekrštavao? Svjedok: Narod se nije htio prekrštavati i spremljeno je bilo čitavo selo u logor u Požegu. Nakon dva mjeseca svi su bili nasilno raseljeni i doveden je narod iz okolice Našica, iz Dalmacije i Hercegovine. Nakon dva mjeseca ljudi su se vratili iz Požege i onda je narod proganjan i nasilno prekrštavan i postavljen je neki mladi katolički župnik. Predsjednik:Što je on sada? Svjedok: Fratar u Našicama. Predsjednik: Što Vam je još poznato? Svjedok: Poznato mi je da je Sidonije dolazio seoskom knezu Hitlu »kulturbundašu«, da mu je izdavao naredbe i onda je ovaj plašio narod. Poznato mi je da je narod prekrštavan. Ima puno toga, historija bi se mogla napisati. Predsjednik: Da li su oni učili te Srbe katoličkom vjeronauku? Svjedok:Učio ih je jedan mladi svećenik. Mene to nije interesiralo, ja sam Hrvat i nije me interesiralo da prisustvujem tome poslu. Javni tužilac:Da li je narod bio oduševljen što ostavlja svoju vjeru? Svjedok:Ne znam da li su bili oduševljeni, kad su se morali prekrštavati i ljudi od 70 i više godina i prelaziti na drugu vjeru. Javni tužilac: Što je bilo poslije prekrštavanja: Svjedok: Poslije su bili prognani u razne logore i ja sam bio otjeran preko toga kneza Hitla. Inače su po kućama tukli ljude i ubijeno je oko 130 osoba kasnije…

Aktivnosti župnika Josipa Astaloša na pokrštavanju

LUDVIG KONTIK. Rođen je u Daruvaru 1905. godine, radio je kao strojar u Dalju, po narodnosti Čeh. Govori o aktivnosti župnika Josipa Astaloša na pokrštavanju

Predsjednik: Što Vam je poznato o nasilnom prekrštavan ju Srba u Dalju? Svjedok:Naš župnik Josip Astaloš po slomu Jugoslavije uzeo je odmah cijelu vlast pod sebe i raspustio cijelu staru općinu. Namjestio je druge činovnike i policiju. Dao je zatim pohvatati neke ugledne Srbe od kojih se trojica više nikada nisu vratili. Predsjednik: Da li je u Vašem mjestu bilo prekrštavanja? Svjedok:Bilo je, mislim, u jesen. Predsjednik: Kako je došlo do toga prekrštavanja? Svjedok: Došlo je uslijed toga što je župnik Astaloš kazao da se moraju prekrstiti svi Srbi. Predsjednik: Tko mu je pomogao u tome? Svjedok:Ustaške vlasti, pošto je on organizirao tamo ustaše. Predsjednik: Da li je cijelo selo tada, da li su mnogi ljudi prešli na katoličku vjeru? Svjedok: Jesu, a koji nisu htjeli, bili su otjerani dolje u Srbiju. Predsjednik: A oni koji su prešli na katoličku vjeru, da li su bili poslije u miru? Svjedok: Ispočetka su tražili od njih da nauče vjeronauk i neki franjevac Berković učio ih je nekoliko dana vjeronauk, 8 ili 10 dana. Predsjednik: A poslije, kad su prešli na katoličku vjeru, da li su bili u miru ili su ih proganjali ustaše? Svjedok: Poslije toga, kako bih rekao… neki nisu htjeli da se prekrste. Mnogi su bježali kojekuda. Inače, dok se prekrštavalo, bile su pune ulice ustaša. Predsjednik: Odakle su došli ti ustaše? Svjedok: Ne znam točno, ali ih je bilo i iz sela, a bilo je sigurno i iz Osijeka . . .

Svedočenje o delatnosti sveštenika Sidonija Šolca na pokrštavanju

JOZO MIKOLAŠEVIĆ. Rođen u Podgaraču 1916. godine, a živi u Budimcima, po zanimanju je užar. Po narodnosti Hrvat. Svjedoči o djelatnosti sveštenika Sidonija Šolca na pokrštavanju

Predsjednik: Što vam je poznato o prekrštavanju Srba u Budimcima? Svjedok:Svećenik Sidonije i ustaški logornik Hripko došli su u selo, sazvali narod i držali govor, a nakon toga došlo je naređenje da se narod sakupi i da će se izvršiti prekrštavanje. Narod je molio u Našice da se to produži, dočim je naređenje došlo da se smjesta ima provesti i toga dana bilo je sve spremno za prekrštavanje. Na prekrštavanje je došao Sidonije s više ustaških oficira, a iz Osijeka veliki župan Hefer također s više oficira. Prekrštavanje je obavljeno u crkvi. Predsjednik: Da li je koji od njih posebno potpisao neku molbu, u kojoj moli da mu se dozvoli prijelaz u katoličku vjeru? Svjedok: Nije. Predsjednik: Nego su se svi đuture prekrstili? Svjedok:Jest. Predsjednik Da li su to ti ljudi rado činili? Svjedok:Nisu, nego pod pritiskom ustaša. Predsjednik: Je li selo Budimci hrvatsko ili srpsko selo? Svjedok:Selo je srpsko, samo nas ima 4 Hrvata. Predsjednik: Da li je selo poslije prekrštavanja progonjeno od ustaša? Svjedok:Kasnije su došli ustaše u selo i otjerali u logor sav narod. Pred crkvom su im držali govor i kazali: zašto hrane partizane? Žena Milica Stojšić kazala je na to da mora da hrani kad dolaze s puškom u ruci, a ustaše su je nato bacili u vatru, jer su domovi gorjeli. Predsjednik: Dakle, nije im koristilo što su prešli na katoličku vjeru? Svjedok:Nije. Otjerani su u logor, a poginulo ih je u selu 318. Predsjednik: Osim onih koji su poginuli u borbi? Svjedok: Jest.

O pokrštavanju Srba od strane sveštenika Franje Šegule i Josipa Astaloša

MARIJA SABO. Živjela u Bijelom Brdu u vrijeme pokrštavanja Srba od strane sveštenika Franje Šegule i Josipa Astaloša:

Svjedok:1941. godine stanovala sam u Bijelom Brdu, mjestu gdje sam rođena… 1941, odmah po okupaciji zemlje, došao je svećenik Šegula Franjo iz Osijeka i svećenik Astaloš iz Dalja i oni su pozivali Srbe da se prekrste na katoličku vjeru. Kako se Srbi nisu odazvali tom pozivu, 27. IX 1941. godine jedne noći pokupili su 15 familija i otjerali u logor. Poslije toga svećenik Franjo Šegula kazao je za vrijeme propovijedi Srbima, neka se prekrste i neka ne slijede put ovih 15 familija koje se nalaze u logoru. Poslije toga izdan je svakom kućanstvu poziv, da dođu u općinu kod bilježnika Mastanjevića, da potpišu gotove molbe, koje su bile sačinjene s tim da oni sami mole da im se dozvoli prijelaz na katoličku vjeru. I naravno, Srbi, koji su bili zaplašeni i htjeli da sačuvaju život, otišli su — oko 400 familija — i potpisali molbe. 26. X bili su prekršteni i ja sam bila prisutna tom prekrštavanju. Mnogi su ljudi plakali, bilo im je teško da napuste svoju vjeru, što moraju prijeći na drugu vjeru. Predsjednik: Tko je vodio to prekrštavanje? Svjedok: Segula Franjo, svećenik u Bijelom Brdu, a s njime i Astaloš iz Dalja. Predsjednik: Da li su dolozili ustaše kad je bilo prekrštavanja? Svjedok: Na dan prekrštavanja dolazili su ustaše, a bila su i tri fratra, iz Osijeka, no imena im ne znam. Predsjednik: Jesu li svećenici morali vidjeti kako ljudi plaču? Svjedok: Morali su vidjeti, kad sam vidjela i ja. Predsjednik: Moguće nisu? Svjedok: Morali su. Predsjednik: Da li je bilo poslije progona Srba? Svjedok: Bilo je 30 familija, koje nisu htjele da pređu na katoličku vjeru. Tih 30 familija, koje nisu htjele da pređu, protjerano je u Njemačku na rad. Predsjednik: A ovi ostali? Svjedok: A oni su bili proganjani. Dapače, oko 360 dotjerano je u logor Zemun. Tamo je 56 poginulo, dok su se ostali kasnije vraćali. Predsjednik: Da li su ovi Srbi, u Bijelom Brdu, u času kad su prelazili na katoličku vjeru, imali slobodnu volju i zdrav razum? Svjedok: Nisu imali. Javni tužilac: Što se dogodilo s pravoslavnom crkvom u tom selu? Svjedok: Pravoslavna crkva je preuređena u katoličku, a sve dragocjenosti su svećenici odnijeli u Osijek.

O saradnji sveštenika i ustaša na pokrštavanju

DANE VRKLjAN. Svjedoči o saradnji sveštenika i ustaša na pokrštavanju:

Predsjednik: Sto Vam je poznato o prekrštavanju Srba. Svjedok: Poznato mi je toliko: nekoliko dana poslije dolaska okupatora u naš kraj 1941. g. naredili su ustaše da će se održati manifestacija u našem selu. Naše selo ima pola Hrvata, pola Srba. Oni su rekli da bez razlike staro ili mlado, svi da moraju doći pred one koji će doći iz Osijeka na zborovanje. Prikupilo se oko 600 ljudi. S autom iz Osijeka došao je bivši župan Stjepan Hefer sa dvojicom nepoznatih ustaša. Zajedno s njima došao je i župnik Ivančić iz Brodjanaca. Kad je došao taj župnik, rečeno je da se održi manifestacija. U povorci naprijed su išla djeca, iza njih odrasli momci i djevojke, a iza toga stari ljudi i žene. Išli su kroz selo. Svećenik Ivančić išao je pred njima i kako je išao, tako je pred njima dao da se viču parole. Dižući prst u zrak i vičući: Pavelić, Pavelić, Pavelić! — a kad je htio da se parola okrene na Ante, onda je okrenuo ruku i vikao: Ante, Ante! Ustaše su išli oko publike, oko samog naroda i gledali da li možda ima tko da ne viče, da bi se odmah našli kod njega. Idući tim putem, došli su pred crkvu, pred vratima koje je bila sagrađena tribina. Prvi je narodu govorio bivši župan Stjepan Hefer, zatim prvi i drugi ustaša iz Zagreba, a četvrti je govorio župnik Ivančić. On je u svom govoru rekao: »Da vam podvučem neke stvari koje su ova gospoda izostavila«. Na primjer rekao je: »Sve one terete koje je podnio naš poglavnik za vrijeme emigracije zajedno sa svojim kolegama koji su bili s njime — tko je kriv za te terete? Svemu tome je kriv srpski narod, dakle Srbin! U našoj hrvatskoj zemlji Srbi ne smiju da postoje — 'tjeraj psine preko Drine' — a mi imamo dobra majstora koji će ih udesiti. A znate li tko je taj majstor? Taj majstor je naš poglavnik«. Zatim je još rekao kako majstor postavlja šeširdžiju — kapurdžiju, pokazujući na glavu — da je neće nikada više skinuti. Poslije govora trajala je pijanka cijelu noć, pekli su se prasci itd. Nekoliko dana iza toga vratio se župnik Ivančić u naše selo s ondašnjim ustaškim tabornikom Stjepanom Kazonićem. Cijelu noć su pili, a sutradan otišli natrag. Druge noći taj ustaški tabornik otjerao je 15 ljudi iz našeg sela, 15 Srba, i iste noći, između Osijeka i Čapljine, na jednoj pustari, izbio ih je na mrtvo ime, izveo u šanac i potukao. Nakon nedjelju dana došao je ponovo župnik Ivančić u naše selo da održi misu. Poslije održane mise pošao je u ustaški tabor. Tamo, pred vratima, vidio sam, čekao je neki Simo Vuković, otac osmoro djece, da bi tražio konje koji su mu ostali kod bivše jugoslovenske vojske. Kad je taj čovjek prošao ispred ustaškog tabora, Ivančić se vratio natrag u tabor i kroz sat vremena ustaše su otišli i uhapsili tog čovjeka. Iste večeri na kraju sela on je odveden na kanal, tamo izbatinan i izmrcvaren i sutradan nađen mrtav. Nakon toga, po prilici 8 dana, došao je župnik Ivančić na prekrštenje Srba u našem selu. On je govorio: »Tko se od Srba pokrsti, taj će ostati miran i taj će moći ostati ovdje» , i objavio im je da uče vjeronauk i da će morati učiti moliti bez razlike svi. Kad je kasnije doista došao da održava vjeronauk, vodio je sa sobom ustaše s puškom u ruci. Oni su vodili računa tko nije iz sela došao i tko je izostajao. Naveče, pitao je ljude zašto taj i taj nije došao. Tako, na primjer, jedna drugarica — Boja Polovina — nije došla. Pitao je njena muža gdje mu je žena, a on će mu: »Žena mi je bolesna» . I fakat, žena je bila u drugom stanju i nije mogla da dođe. On odmah pošalje na to ustaše da idu i dotjeraju je. Kad su oni otišli, rekli su njenu mužu neka ide i on s njima, da vide što je sa ženom. Sreli su je u selu i s pogrdnim povicima na nju: »Marš kučko jedna!» Kad pojedini čovjek nije znao nešto iz vjeronauka — pa svakom čovjeku ne može ostati sve u glavi, jer je kratko vrijeme učenja — oni su naređivali da se mora javiti svakih četiri sata kod njega (župnika), 4 km daleko od Brodjanaca. Na prekrštenje došli su Hefer i ustaše iz dotičnog sela. Poslije prekrštavanja držali su pijanku čitav dan. Nije prošlo ni nekoliko dana, vidio sam oko 14 ljudi, kako ih tjeraju u logor, iako su se pokrstili i makar je svaki od dotičnih platio 70 dinara za prekrštenje. Od tih ljudi u logoru poginula su dvojica, ostali su bili vraćeni u logor u Gradišku. Iza toga, u 1943. godini, u jesen, lično sam ja vidio, kao i neki Đoko Mitrović, moj komšija, — sastajali smo se između 11 i 12 sati — ide župnik Ivančić s tabornikom Stjepanom Kazonićem i još s nekih 15 ustaša, obučen u ustaško odijelo, s puškom u ruci, iz akcije u Poganovcima. Došli su do škole. Odavde je župnik noću otišao kući u Vaganac da ga ne bi narod vidio.

O nasilnom pokrštavanju od strane sveštenika Jakoba Šeba

IVAN VIČIĆ. Student agronomije iz Osijeka, o nasilnom pokrštavanju od strane sveštenika Jakoba Šeba:

Svjedok: 1941. u Osijeku na svim propovijedima koje su držali katolički svećenici, propovijedali su da se Srbi trebaju prekrstiti. Znam toliko da su se održavali nekakvi satovi vjeronauka za te pravoslavce i nakon 2—3 puta što su išli na taj vjeronauk bili su prekrštavani. Toliko znam o prekrštavanju. Predsjednik: Da li ste primijetili da Srbi dobrovoljno prelaze na katoličku vjeru? Svjedok: Moji školski kolege nisu dobrovoljno prelazili. Predsjednik: I oni su morali prijeći? Svjedok: Da. Predsjednik: Tko ih je silio? Svjedok: Uglavnom Šeb Jakob, koji je tada bio kateheta na školi. Govorio je da se moraju prekrstiti, inače da ih neće primiti u školu. Predsjednik: Da li ste još nešto primijetili što se poduzimalo protiv Srba? Svjedok: Znam da su u Osijeku Srbi bili hapšeni. Jedne noći bili su hapšeni gotovo masovno. Poslije toga su bili odvedeni u logore.

O akciji fratara oko pokrštavanja na čelu sa Dionizijem Juričevim

MIHAJILO ĐURIČIĆ. Svjedoči o akciji fratara oko pokrštavanja na čelu sa Dionizijem Juričevim: Predsjednik: Što Vam je poznato o progonima Srba i o nasilnom prekrštavanju? Svjedok: Uglavnom mi je poznato ovo: 1941. godine, mjeseca listopada došlo je u naše selo nekoliko fratara i u zajednici s ustaškim povjerenikom pozvali su narod da dođe učiti vjeronauk radi prijelaza na katoličku vjeru. Među tim fratrima bio je jedan, kojem sam zapamtio ime, Dionizije Juričev, koji je, kada se narod sakupio, rekao: »Tko ne prijeđe na katoličku vjeru, nema mu mjesta u NDH, jer u NDH mogu živjeti samo Hrvati i nitko drugi«. To je učenje trajalo jedno 8 dana i kada je završeno, priređen je banket na kojem je bilo prisutno više ustaških oficira i župnika. Tu su oni držali razne govorancije i tumačili narodu, kojeg su bili skupili na taj banket, da mu ne prijeti nikakva opasnost — to je bila mala opština sa oko 2.700 stanovnika, sve Srba — jer su svi postali lojalni građani NDH. Tu su odmah ostavili jednog župnika, Augusta Kralja, koji je počeo svake nedjelje održavati mise, organizirati horove koji su pjevali u crkvi i slično. On je bio tamo gotovo godinu dana. Uvijek je tumačio narodu da smo mi Hrvati i da nismo nikada bili Srbi, nego su nas svojevremeno pokrstili i zato se sada ne trebamo ničega bojati. Skoro godinu dana iza toga, početkom listopada 1942. godine, došla je jedna grupa ustaša u selo i tamo se nastanila. Taj župnik je češće puta svraćao k meni i pokazivao se ne samo kao duhovni pastir nego i kao prijatelj. Kada sam ga upitao što znači da su tu ustaše došli, on mi je rekao da ne prijeti nikakva opasnost. U okolici se događalo svašta, premda je kod nas bilo mirno, pa sam se interesirao i ja, kao i cijeli narod, što će biti. On je meni jamčio da nema opasnosti i rekao da ja to protumačim i drugima, pošto se s njima više sastajem. Međutim, pored svega, treći dan iza toga, 13. listopada 1942. godine, u noći, veliki broj jasenovačkih ustaša opkolio je cijelu općinu, a da za to nitko nije znao. Nismo se nadali pa nismo ni postavljali straže, a ta grupica koja je bila u selu, valjda je pripremala teren. Ja sam u svanjivanje —bilo je maglovito — pošao cestom u susjedno selo. Međutim, ti ustaše odmah su me na cesti zgrabili i potjerali s nekoliko komšija cestom uz selo. Na sredini sela sretnem drugu grupu ustaša koji su pred sobom gonili žene i djecu, napola gole, onako kako su ih istjerali iz kreveta. S tim ustašama ide i naš župnik August Kralj, koji je imao mantiju do koljena, dosta blatan, kako je preko rosnih livada i oranica išao i pokazivao put ustašama, kako da opkole općinu da ne bismo mogli pobjeći u šumu. Pitao sam ga: »Što to znači, velečasni?« »Ne bojte se ništa, idete do Save i vratit ćete se svojim kućama. Nemojte da bi netko bježao« — odgovorio je on. Nisam mu vjerovao. Iskoristio sam gužvu i, kako je bilo maglovito, pobjegao sam u šumu. Ustaše su pohvatali oko 2.000 duša i otjerali sve u Jasenovac. Nas oko 500, koji smo utekli, nakon tri dana, kad smo se vratili u selo, našli smo tamo 34 žrtve, koje su bile na sve moguće načine iznakažene. Među njima bila je jedna djevojka koja je na kolac nabijena, jednom mladiću bili su odsjekli pojedine dijelove tijela… Neki su od njih ubijeni tupim predmetima i na sve, moguće načine iznakaženi. Mi smo njih sahranili i doznali kasnije da je taj župnik unaprijed ishodio premještaj iz sela. On je otišao zajedno s ustašama, jer su i on i ustaše dobili oko 40 kola i prevezli njegove stvari, a također i stvari iz komšijskih kuća, koje su bile opljačkane. On je otišao u Sunju i tamo je ostao. Javni tužilac: Gdje je sada taj župnik? Svjedok: Mi ne znamo. Bio je do prošle godine u Sunji župnik. Ja sada živim u Sunji, gdje sam došao prošle godine u kolovozu. Bio je tamo i počeo s onim »pastirskim pismom« tumačiti narodu da su partizani bezvjernici, da oni nagone konje u crkvu, da spavaju u crkvama, da crkve nisu za njih svetinja… Međutim, ljudi su počeli uviđati da je on protiv naroda. On je to opazio i jednog dana je nestao, a da nitko ne zna kuda i što je s njime. Došao je drugi župnik i poslije se i taj premjestio, sada je treći. Ne znamo gdje je August Kralj. Dok je bio u Boku, imao je motor i svakih 8 dana je išao u Zagreb. Nedjeljom bi održao misu, ostao bi u Boku dan-dva, a onda je odlazio u Zagreb… Javni tužilac: Išao je u Zagreb svake nedjelje? Svjedok: Svake nedjelje. Javni tužilac: A tu je na optuženičkoj klupi danas nadbiskup Stepinac, koji kaže da uopće nije znao da su tako od ustaša ubijani i stradali ljudi u ono vrijeme, a najmanje da su svećenici imali s tim posla. To on sve vrijeme tvrdi na procesu. Što mislite o tome? Svjedok: To što sam ja rekao, to nije samo meni poznato, nego 2—4 stotine njih iz mojega sela mogu doći i potvrditi sve što sam ja rekao. (U dvorani dugotrajan pljesak.) Predsjednik: Vi ste rekli da je iz vaše općine, Crkveni Bok, dvije tisuće ljudi odvedeno u Jasenovac? Svjedok:Da. Predsjednik: Da li su se vratili kućama? Svjedok: Ostalo ih je tamo samo osam, ali to je bilo više pod pritiskom, jer pet stotina sposobnih je pobjeglo u šumu, a stotinu u Baniju u partizane. U Trokutu, gdje živi veći dio srpskog naroda, dvije hiljade je bilo sposobnih, i treći ili četvrti dan su poslali jednu deputaciju, jer je došao jedan general, Tumler, i tajnik Pavelića Seitz, i rekli smo, ako narod ne bude vraćen, da idemo u partizane. Nijemcima nije bilo u interesu da toliki odemo na protivnu stranu u borbu, i pod pritiskom Nijemaca oni su narod pustili natrag.

O saradnji Stepinca sa ustašama još prije rata

ILIJA ŠUBARIĆ. Zemljoradnik iz sela Joševica, govori o saradnji Stepinca sa ustašama još prije rata:

Svjedok: Ja se sjećam, iz početka 1941. godine tako, kada sam povodom kapitulacije bivše Jugoslavije bio u Sarajevu, gdje me je to zateklo, odmah ondje imao sam prilike vidjeti dovođenje pojedinih ljudi iz Hercegovine, u logor, gdje su i strijeljani. Razlog je bio, ja ne znam kakav. Iza toga sam došao kući, gdje sam bio srpnja mjeseca iste godine mobiliziran u domobransku vojsku. Tu sam imao prilike vidjeti kako nestaju pojedini srpski mladići koji su bili mobilizirani u hrvatsku vojsku, a dolazili su s običnom pokrštenicom. U kojem pravcu su nestajali, ne znam, ali nisu bili više u redovima u kojima smo se mi nalazili. Iza toga mi je poznato, u samoj Glini bilo je iz okolnih sela nekoliko djevojaka koje su bile prekrštene. Redovito su pohađale katoličku crkvu. Međutim, te su djevojke bile uhapšene i takođe nestale u nepoznatom pravcu. Iza toga, znam neku familiju iz Grabovca Gornjega, koja je bila prekrštena, nakon toga pohapšena i nestala, ne znam kuda. Sjećam se još 1935. godine, kada je nadbiskup Stepinac dolazio u Glinu, odnosno imao je doći i u Bučicu. Ne znam, bila je, mislim, nekakva posveta nečega, barjaka, čega li. Tu je bio priređen doček na tzv. Jakinskom Mostu, gdje su dočekivali nadbiskupa Stepinca katolički i pravoslavni svećenici i nadbiskupu su poljubili ruku, a vidio sam da je nadbiskup Stepinac od pravoslavnoga popa iskinuo ruku i nije dozvolio da mu je on poljubi. Osim toga sam imao prilike učestvovati na samoj priredbi, večeri, na banketu, gdje su učestvovali tzv. glinski doktori dr Puk, Cvitanović, Rebok, Vidaković, gdje su, ne bih se sjetio kakvim rečenicama, podstrekivali nadbiskupa Stepinca da govori, ali sjećam se njegovih riječi na svršetku: »Ja znam što je moja dužnost da učinim za općehrvatske interese i ja obećavam ovdje da ću to učiniti« — Kome je oštrica bila uperena, ja ne znam. Javni tužilac: A što su bili za vrijeme »NDH« Puk. Cvitanović, Vidaković i to društvo koje je nazdravljalo Stepincu? Svjedok: Za vrijeme »NDH« je dr Puk bio ministar pravosuđa… Javni tužilac: Ustaški ministar? Svjedok: Da, a dr Rebok je bio, koliko sam čuo, neki funkcioner Gestapoa, a za Cvitanovića ne bih znao. Sam Vidaković i ostali bili su nekakvi tabornici i logornici. Javni tužilac: I klali su Srbe? Svjedok: To je jasna činjenica. Oni su bili glavni organizatori cijelog pokreta za klanje.

Sveštenik Dionizije Juričev predvodio je ustaše

LjUBIŠA SESANOVIĆ. Prema svjedočenju Sesanovića, sveštenik Dionizije Juričev predvodio je ustaše:

Predsjednik: Što Vam je poznato o prekrštavnju i progonima Srba? Svjedok: Meni je poznato o pokrštavanju Srba to koga je lično pokrstio u Svinici Dionizije Juričev, svećenik. On nas je pokrstio i sakupljao narod na vjeronauk i prijetio je, govoreći ako nas manje pokrsti, »bit će nama šire«. Tako je govorio većinom poslije pokrsta. Nakon šest do sedam mjeseci izašao je s vojskom, 3—4 stotine ljudi, i zapalio u našem selu oko 40 staja. Odveo je nekoliko ljudi iz sela i krenuo s tom vojskom za Kolovo, i tamo stotinu i nekoliko ljudi potukao. Predsjednik: Da li je on vodio ustaše? Svjedok: Da. Predsjednik: Taj Juričev Dionizije? Svjedok: Da, on lično. Ja sam ga vidio svojini očima. Predsjednik: I nakon pokrsta? Svjedok: I nakon pokrsta.

Jedini koji je preživio pokrst i klanje u Glinskoj crkvi, sjeća se tog događaja

LjUBAN JEDNAK. Jedini koji je preživio pokrst i klanje u Glinskoj crkvi, sjeća se tog događaja: vidi Masakar u Glini.

Svjedočenje o pokrštavanju i klanju od strane ustaša i sveštenika u opštini Cetingrad

CVIJETA MIŠKOVIĆ. Radnica, živjela u selu Maljevcu, svjedoči o pokrštavanju i klanju od strane ustaša i sveštenika u opštini Cetingrad:

Svjedok: Vodio nas je Milan Bogović i Pero Međedić, koji je bio svećenik, i on nam je rekao da idemo na prekrst. I išli smo k njemu u njegov stan. Popisao nas je i vodio nas je u crkvu i tu nas prekrstio. I čitao jednu knjigu, a mi smo kleknuli na gola koljena. Predsjednik: Da li se cijelo selo prekrstilo? Svjedok: Da, prekrstilo se naše cijelo selo. Ali poslije prekršta nakon dva mjeseca, početkom godine, otjerali su mene i svu moju djecu. Predsjednik: Otjerali su vas? Svjedok: Da, a imala sam devetero djece. Četvoro se utopilo u vodi kada sam bježala u Petrovu Goru, a četvoro su odveli u Staru Gradišku i ne znam što je poslije bilo s njima. Predsjednik: Prije nego što ste se prekrstili, sto se dogodilo u vašem selu? Svjedok: Ljude su pokupili, a nakon tri dana i 47 žena i njihovu djecu. Žene su se porađale, a djecu su ustaše trgali rukama od njih, kako se koje rodilo. Od Uskrsa su to radili kod nas. A jednom su 80 duša poslije pokrsta zatvorili i zapalili u sjeniku. Tako je opet jedan gazda do podne išao na prekrst, a od podne do na večer imao ustaše u gostima do 10 sati, a onda je legao, ali po noći su njega i njegovu familiju pokupili i pobili. Predsjednik: Zar su ih ubili istu noć kada su se pokrstili? Svjedok: Istu noć kad su se prekrstili.

Likvidacija preostalih Srba, 1944. godine, u Stocu

IVAN VITLOCIO. Apotekar iz Stoca, govori o likvidaciji preostalih Srba, 1944. godine, u gradu iz kojeg je:

Poslije masovnog ubijanja Srba u Stocu, ostalo je nekoliko njih, koji su bili čisto ošamućeni događajem koji se desio. Nakon kratkog vremena počeli su se u Stocu širiti glasovi da Srbima nema mjesta u »NDH«, i da jedino prijelazom na rimokatoličku vjeru mogu osigurati život. Nekoliko njih, među njima Vreća Petar, Marić Jefto, Topalović, Avdalović i drugi, predali su molbe za prekrst. Molbe su bile uvažene i nakon obuke od 14 dana pristupilo se ceremonijalu prevođenja iz pravoslavlja na rimokatoličku vjeru. Sedam do osam dana kasnije pozvao sam na večeru našeg župnika i zapitao sam ga, da li može Srbima koji su prešli na rimokatoličku vjeru, garantirati života. Uz osmijeh, odgovorio mi je: »Ja sam njima duše spasio«. Za kratko vrijeme, Marić, Topalović, Avdalović bili su isto tako uništeni kao i drugi pravoslavci.

Samostan našički bio je centar ustaški

STIPE KOVAČEVIĆ. Rođen u Našicama 1890. godine, slikar; po narodnosti Hrvat.

Predsjednik: Što Vi znate o pokrštavanju Srba? Svjedok: Meni je poznato samo uglavnom, a osobno kod toga nisam sudjelovao. Samostan našički bio je centar ustaški. Pater Sidonije je formirao ustaške logore i počeo je s polaganjem zakletve u samostanu na nož i revolver. Dolazio je i major Lukac, koji je formirao te formacije i donosio letke. Godine 1941. pater Sidonije uzeo je pušku o rame i s ostalim ustašama počeo razoružavati jugoslovensku vojsku. To je bilo u prvoj godini. U lipnju mjesecu najedanput formira on neku ustašku grupu kao »akciju katoličkih muževa«. Ta grupa vezala se s ustašama koji su u Našicama izveli pravoslavnog svećenika Bogića iz stana, mrcvarili mu djeda, izveli ga iz Našica, zaklali i izmrcvarili, a kad je žena htjela da pokopa tijelo muža, nisu joj dozvolili, nego su odredili Cigane da ga kao psa zakopaju u jednom budžaku. Pater Sidonije išao je stalno po selima gdje su Srbi, pljačkao je, orgijao, jeo i pio, osiromašivao ljude, i nekoliko nedjelja poslije pokrštavanja svi su ljudi bili protjerani neki za Srbiju, a neki u logore u Gradišku i Jasenovac. Ja znam da se ništa u Našicama nije moglo dogoditi dok nije pater Sidonije dao svoj pristanak. Tako je on za logornika postavio nekog Gripka Stjepana, koji je imao svega 20 godina i koji je bio samo firma, dok je sve izvršavao taj pater Sidonije.

Prekrštavanje Srba po zahtevu popa Kučmanić Stjepana

ANDRIJA ŽALAC. Ratar iz Kamenskog, o popu Stjepanu Kučmaniću:

Predsjednik: Što znate da nam kažete o prekrštavanju Srba u Vašem kraju? Svjedok: Prekrštavanje Srba izvršeno je po zahtjevu popa Kučmanić Stjepana, i to 1. X 1942. godine. Toga dana oni su dolazili na pokrštavanje u Kamensko u povorci, u kojoj su išli kao da idu na klaonicu. Držali su se tako što nisu znali da li idu na prekrštavanje u crkvu ili na klaonicu u crkvu, pošto je cijelo Kamensko bilo opasano vojskom. Oni su dolazili jako utučeni i neveseli, iako im je bilo obećano da im se ništa dogoditi neće. Međutim, kratko vrijeme poslije toga oko 13 žrtava je palo. Izvjesno vrijeme poslije toga u šumi, u dvije jame, koliko ja znam, strpano je oko 150 ljudi. Jedna jama ostala je prazna, a bila je namijenjena za Popović Brdo. Kad god su ustaše kod nas dolazili, ljudi su izmicali i povlačili se, jer koliko god je obećanja bilo da im se ništa dogoditi neće, sve je to džabe bilo.

O prekrštavanju i ubijanju Srba u glinskom kotaru

NIKOLA PRILjEVA. Ratar iz Majske Poljane kod Gline:

Predsjednik: Što znate o prekrštavanju Srba u Vašem kraju i o nasiljima? Svjedok: Mi Srbi u glinskom kotaru znam da smo se trebali prekrstiti. Mi smo po ustašama podnijeli neke molbe za prekrštavanje i onda su nas prekrstili. Predsjednik: Tko je primao molbe? Svjedok: Primao je župnik. Ustaše su od nas oduzimali i odnosili župniku. Predsjednik: Ustaše su uzimali? Svjedok: Jest. Predsjednik: Onda, dalje? Svjedok: Poslije toga, kad smo se prekrstili, nastalo je još veće ubijanje i klanje; toliko ja o prekrštavanju znadem. Predsjednik: Kako se zvao župnik? Svjedok: Žužek. Predsjednik: Je li župnik? Svjedok: Jest.

Devojčica na zgražavanje svih u dvorani, diže kosu i pokazuje gde su je klali

MILICA PEKIĆ. Rođena u Bijelom Brdu, živi u Karlovcu, ima samo četrnaest godina:

Predsjednik: Što znadeš, pričaj nam, o prekrštavanju Srba na katoličku vjeru? Svjedok: (Dijete je zbunjeno.) Kršteni su … ne znam ništa od toga. Predsjednik: Jesi li prisustvovala kad su nasilja vršena nad Srbima, ubijanja? Svjedok: Jesam. Ja sam vidjela kad su ubijali Srbe, ubijali su i prekrštavali u 1941. godini, a ubijali su i u 1942. godini. Predsjednik: Kako su prekrštavali? Svjedok: Moju mamu jesu, a mene nisu i još jednog malog. Moju mamu i mojeg oca su prekrstili. Predsjednik: Jesu li tvojeg oca i majku na silu? Svjedok: Na silu, jer su morali. Predsjednik: Zašto su morali? Svjedok: Ako su htjeli da ostanu živi, a ako se ne bi htjeli, da će ih pobiti. Predsjednik: Kad su onda počeli ubijati? Svjedok: U proljeće su počeli ubijati. Predsjednik: Koje godine? Svjedok: 1942. godine. Predsjednik: 1942. godine? — kad su ustaše dolazili? Svjedok: Ustaše su došli i počeli klati… i mene! Ovdje! (djevojčica pokazuje na vrat). Predsjednik: Pričaj lijepo, nemoj se bojati. Svjedok: Ustaše su odveli 125 duša i tamo poklali iz mojeg sela, sve koje su odveli. Predsjednik: Jesu li otac i majka ostali živi? Svjedok: Majka je ostala živa, a otac ne. Predsjednik: Jesu li ga ubili? Svjedok: Ubili i zaklali. Predsjednik: Kako su tebe klali? Svjedok: Uhvatili su me u kući i svu družinu i odveli u šumu i klali. Predsjednik: Kako si se spasila? Svjedok: Klali su i pobacali u jame i otišli. Zapjevali su, a ja sam se digla i još dva dječačića i onda smo otišli kroz šumu u Kolobuč selo. Predsjednik: Gdje su te klali? Svjedok: U šumi. Predsjednik: Pokaži na sebi? Svjedok: (Djevojčica na zgražavanje svih u dvorani, diže kosu i pokazuje gde su je klali.) Predsjednik: Cime su te klali? Svjedok: Bajunetom. Predsjednik: Kako? Svjedok: Na šest mjesta bajunetom. Predsjednik: Jesu li ti braća stradala? Svjedok: Troje braće i jednu sestru su zaklali. Predsjednik: A u selu? Koliko je stradalo svega? Svjedok: Starci, bilo ih je oko 20, sve su pobili. Predsjednik: Sve su pobili? Svjedok: Sve su poklali. Predsjednik: Kako da samo 20 ljudi ima u selu? Javni tužilac: Djevojčica je kazala — staraca. Svjedok: I u nekoliko sela. Predsjednik: Drugi su pobjegli u šumu? Svjedok: Drugi su pobjegli u šumu i otišli u partizane …

Seljanka iz Udbine, o svešteniku Matu Mogušu

MARA RUPČIĆ. Seljanka iz Udbine, o svešteniku Matu Mogušu:

Svjedok: Kad je otpočelo prekrštavanje Srba kod nas, tamo je bio svećenik Moguš Mate. On je okupio oko sebe ustaše i što bi god njima naredio, to bi ustaše učinili. Oko Udbine gdje je od bio, i okolišnih sela, bilo je dosta pravoslavaca. Po naređenju ovog svećenika, ustaše su ove pravoslavce klali i uništavali. Moguš je najmljivao pravoslavce da dolaze kod njega i primao od njih mito. Narod je kod njega dolazio jer je bio uplašen, i nosio mito. Nakon nekog vremena pozvao je pravoslavce iz triju sela da dođu kod njega, jer će ih sve prekrstiti. Kad je narod došao u crkvu, a pošli smo i mi Hrvati, rekao mu je: »Izađite kod spomenika kralja Petra, ja ću vam održati govor.« Jadan narod izašao je da bi čuo govor. Moguš je oko sebe okupio ustaše i obratio se narodu: »Vi Srbi došli ste da bih vas prekrstio. Ne treba vas pokrstiti; ja da krstim vuka, a vuk u šumu. Vama nema spasa, da li se krstite ili ne.«  Pokazujući prema ustašama, rekao je: »Pogledajte moje ustaše, to su mojih dvanaest sokolova, kud ih pošaljem, oni sve pokolju i unište, a idući svome domu pjevaju. Oni su kadri, njih dvanaest — da unište dvanaest tisuća Srba. Vi Srbi, — vama nema spasa — ako idete u šumu, ja ću vas i u šumi naći!«  Mi smo Hrvati i pravoslavci dobro zajedno živjeli. Oni su bili na Ravnom Polju. Moguš je rekao: »Vašu zemlju ćemo podijeliti, jer vama nema spasa, idite kuda hoćete.«  Na to se ovaj jadan narod sav od straha razbježao i nije se više vraćao. U Udbini bila je polovica pravoslavaca, polovica Hrvata. Po naređenju Moguša svi pravoslavci su poništeni. Odvukli su ih pod Velebit i više se nisu natrag vratili. Jedna žena, kad je došla da moli za svoga muža koji je bio u zatvoru — ona je imala desetero djece, i išli su s njom zajedno i civili Hrvati da zamole ustaše za njenog muža —ali ustaše su im rekli da im je svećenik naredio: njegovo naređenje, njihovo izvršenje. »Mi vidimo da je ova ženska sirotinja i znamo za njenog muža da je zarobljen i da leži u zatvoru, ali mi ne smijemo bez svećenika ništa.«  Civili su zatim otišli k svećeniku i rekli: »Pustite ženu, ona je s nama i mi smo dobro živjeli, neka spasi ta žena svoju sirotinju.«  A on je rekao: »Idem ubiti onu kuju, da više ne vidim te kuje, da bacim u kanal. Svojim ustašama ću narediti i kuja će biti uništena, da ne smrdi.«  Tako se ovaj svećenik zlo ponašao da nije mogao-gore. Izlažući dalje akcije ovog zlikovca-svećenika Mara Rupčić iznijela je i slučaj s poštom, za mjesto Sušice. Sofer koji je saobraćao za ovo mjesto, bio je putem napadnut od partizana. Nekako mu je uspjelo da pobjegne zajedno s automobilom. Vraćajući se župniku da mu ispriča slučaj, ovaj mu je zaprijetio da će ga ubiti, ako neće i dalje voziti poštu, jer da u Sušicama više Srba neće postojati i nitko tamo neće ostati živ. »Ja ću ih sve uništiti« — odvratio mu je svećenik. Drugo jutro šofer je sa sobom poveo 10 ustaša. Partizani su sačekali poštu na putu, tri su ustaše poginuli, drugi pobjegli, a na putu ostao auto. Bijesan zbog toga dao je od svojih ustaša zaklati petoricu duša, a dvanaest pravoslavaca iz obližnjih sela, koji su bili u zatvoru, izmrcvario je, poklao i pobacao u jame. Ja sam to vidjela. Pravoslavci su se razbježali i nijedan više nije kod njega dolazio. Civilima je taj svećenik naredio da gdje bi god vidjeli nekog od Srba, da ga unište, jer da oni ne mogu ovdje biti i da će njih sve uništiti.

Službenik Josip Ban govori o ustaškom teroru i prekrštavanju

JOSIP BAN. Službenik, rođen u Ledenicama, govori o ustaškom teroru:

Predsjednik: Što Vam je poznato o prekrštavanju Srba, odnosno o progonima Srba? Svjedok: Odmah poslije sloma Jugoslavije Srbe su počeli tjerati ustaše u logore i internirati. U rujnu mjesecu 1941. počeli su ustaše da ruše pravoslavnu crkvu u selu Suhopoljsko Borovo. Zvona i ostale dragocjenosti ne znam kuda su odnijeli. Cigle, kamenje i slično što je ostalo od nekadanje crkve, prodavali su Švabama, Mađarima i Hrvatima koji su tada živjeli u Borovu. Prekrštavanje Srba prvi put je počelo 21. XI 1941. Na to prekrštavanje došla su dva fratra iz Virovitice. S njima je bio logornik Bakić i ostali ustaški funkcioneri. Poslije 14 dana bilo je drugo prekrštavanje, naime prekrštavali su one koji nisu bili prekrštani prvi puta. Prije toga prekrštavanja dolazili su ustaše iz Suhopolja i Virovitice s logornikom Bakićem i još jednim logornikom čijeg se prezimena ne mogu sjetiti, ali mislim da je to bio Vargolić. Govorili su Srbima da se moraju prekrstiti i prijetili ini da će ih poubijati, potjerati u logore i slično. Također su dolazila iz Suhog Polja dva svećenika koje ja ne poznam, oni su održali neke sastanke i pozivali Srbe neka se prekrste, da im se neće dogoditi nakon toga nikakva neprilika. Poslije toga prekrštavanja nije se prestalo s logorima, ubijanjem, pljačkom, paljenjem i sličnim. U rujnu mjesecu 1943. godine došla su u rano jutro 4 kamiona u Borovo. Kamioni su bili puni ustaša. Ja sam bio još u krevetu i čim sam to vidio ustao sam se i pobjegao u vinograd, kao što sam to uvijek radio kad bih saznao da su došli ustaše. Oni su opkolili cijelo selo. Sve su zatvorili u jedno dvorište. Tu su izlučili Hrvate, Švabe i Mađare, posebno su ostavili Srbe. Između tih Srba ostavili su oko 25 do 30 osoba, što žena, djece i muškaraca i odveli ih u jednu sobu. Tu su ih dobro ispremlatili, a onda su između njih ostavili četvoricu, a ostale stavili u kamion. Ovu četvoricu su na zvjerski način mučili: istrgli im ruke i noge i iskopali oči. Ovako izmučene su pobili i zakopali u đubre. Ja sam međutim — to je bilo oko podne — izašao iz vinograda i došao na ulicu. Tada sam naišao na dvojicu ustaša. Jedan od njih bio je poznati krvnik, neki Polgar Josip. On me je uhapsio, prebacio mi pušku preko ramena i rekao da sam hrvatski izdajnik. Ja sam raskopčao košulju i rekao: neka puca, ubit će boljeg i poštenijeg čovjeka nego je on. Time sam ga razoružao i on je stavio pušku o rame i rekao da idem naprijed. Tjerao me je do te kuće odnosno do kamiona gdje su bili Srbi. Bacio me je u kamion pun krvi. Dalje nemam više ništa kazati o tome. Predsjednik: A što je onda bilo s tim kamionom? Svjedok: Odveli su ga u Viroviticu u logor.. .

Prekršteni, pohapšeni, mučeni i poslani u logor

OSTOJA SAMARDžIJA. Šumski manipulant iz Mlake, govori o pokrštavanju u svom selu:

Znam da je 1942. godine, oko 15. marta, došao jedan svećenik odaslan iz Zagreba da prekrsti cijelo selo Mlaku. Kad je on došao, pozvao je najprije muškarce, gotovo sve starije ljude. Taj je sastanak održan u Mlaki u jednoj gostioni. Ja sam došao na sastanak da čujem što hoće i što govori taj svećenik. Njegov je govor bio otprilike ovakav: »Ja sam poslan iz Zagreba iz biskupije, pošto sam ja interniran iz Istre — ima nas oko 400 svećenika takvih — pa nema sada mjesta i došao sam da vas pokrstim.« . Ljudi su odgovorili da je to nemoguće i da se ne mogu upustiti u tu stvar, jer nisu svi na okupu. »Mi sami, nas nekolicina, ne bismo mogli da se pokrstimo«, rekli su ljudi. On je na to počeo da viče, i kazao da su oni koji neće da se pokrste, neprijatelji »Nezavisne Države Hrvatske« i da će biti stavljeni izvan snage svih zakona. A oni koji su prekršteni, uživat će sva prava i bit će kao »čistokrvni Hrvati«. Međutim, taj je sastanak bio prekinut i drugog dana u 8 sati trideset ustaša koji su bili na stanici, pokupili su cijeli narod iz Mlake i satjerali ga u parohijalni dom u Mlaki. Tamo smo našli istoga svećenika i nekoliko ustaša, mislim nekih oficira. Kada smo se sakupili, on nam je održao govor u kojemu je rekao: »Ja sam poslan iz Zagreba, od zagrebačke biskupije, da vas pravoslavce pokrstim i prevedem na katoličku vjeru. Sada ću vam kazati način pokrštavanja. Ovdje ću ostati 8 dana. Podijelit ću vam neke knjižice — mislim katakizme — iz kojih ćete učiti osam dana da se za to pripremite. Svaki ima ponijeti 40 kuna — kao neku taksu — koju će uplatiti nama.« Tako je tih osam dana narod išao učiti vjeronauk. Svakog dana išli su ustaše po selu, sakupljali narod i tjerali ga u parohijalni dom. Osmi dan, kada je trebalo biti pokrštavanje, došli smo svi u veliku dvoranu parohijalnog doma koja je bila prepuna ljudi. Opet smo naišli na istog svećenika i nekoliko ustaških časnika. U svakom uglu dvorane bio je po jedan ustaša sa puškomitraljezom držeći ruku na opruzi. U sredini sela bio je svećenik za jednim stolom, a pored njega jedan ustaša, tzv. krizmani kum. Pored stola stajali su dvojica ustaša, svaki s jednim čirakom i jednom svijećom. Mi smo jedan po jedan prilazili stolu. Kad smo došli pred svećenika, morao je svaki dignuti tri prsta i ponoviti zakletvu: »Ja se zaklinjem bogom . . .«, ne znam ni sam šta je sve bilo. Uz to je svaki morao reći: »Ja nisam više Srbin, pravoslavac, nego čistokrvni Hrvat.«  Nakon toga svaki je prilazio drugom jednom mjestu gdje je platio 40 kuna u gotovom. Kada se sve to skupa završilo, onda je svećenik održao govor u kojem je rekao: »Vi koji ste se danas pokrstili, sada ste čistokrvni Hrvati. Imat ćete pravo da idete u vojsku, koji hoće i ustašku vojsku. Taj neka se javi u tabor i tamo će biti primljen kao takav«. Nakon toga rekao je nekoliko riječi taj naš ustaša — krizmani kum: »Ja sam ovdje komandant i vi me svi poznajete u Mlaki, a od danas sam vaš krizmani kum, i ima svaki da me zove »kumom«. To je bilo 13. IV a već 14. ujutro u 6 sati došao je zloglasni ustaša Vasilj Punić, a s njim i taj krizmani kum da pohapse čitavo selo. Svi su bili pohapšeni, mučeni i poslani u logor. Drugog dana poklali su 26 ljudi, a ostale zajedno sa ženama i djecom otpremili u logor Jasenovac. Od 1232 osobe, koliko su ih otjerali iz Mlake, vratilo se kući poslije rata svega 145 duša.

O pokrštavanju i teranju u logore

MATO CUTIC. Ratar iz Velike Barne, svjedoči o pokrštavanju i tjeranju u logore:

Kao domaćem Hrvatu i mještaninu sela Velike Barne poznato mi je da je u našoj crkvi sa propovijedaonice župnik župe Grubišno Polje Pero Cvijanović održao govor u kojemu je rekao da će svi stradati koji ne prijeđu na rimokatoličku vjeru. Nakon pokrštavanja da će moći ići u hrvatsko domobranstvo, gdje će biti osigurani od svake eventualne neugodnosti. Ja znam da je iz mog sela otjerano 70 porodica i dotjerano u Grubišno Polje u park. Među ovim porodicama bilo je i onih koje su se prekrstile. Neki od njih išli su moliti župnika da im on pomogne i da im kaže zašto su dotjerani kada su prešli na rimokatoličku vjeru. On im je odgovorio da im ne može ništa pomoći. Odatle su ti ljudi otjerani u logore u Sisak i Jasenovac, i nisu se vratili svojim kućama. Mi smo se tada, kao ljudi i kao Hrvati — jer nam je bilo teško što se to dogodilo s našom braćom Srbima, s kojima smo živjeli u dobrim odnosima — pokušali založiti da im pomognemo, ali nismo ništa mogli učiniti. Svake nedjelje ustaške vlasti su preko proglasa pozivale narod da prelazi na katoličku vjeru, ali poslije toga događalo se isto kao i s onima prije. Mi smo zastupali interese naše braće Srba, te smo i mi zato stradali. Mog brata ubili su ustaše, a mene su otjerali u logor. Sve što sam iznio, činjenice su koje odgovaraju istini. Ja ovdje želim potvrditi da mi Hrvati i Srbi imamo kao najviši ideal da živimo u bratskoj slozi, da zastupamo jedni druge i da budemo zajedno kao braća. Ja bih molio da oni koji su sagriješili i učinili spomenute greške — neka snašaju i posljedice.

O pokrštavanju i spaljivanju ljudi u crkvi

BRANKO STANKOVIĆ. Rođen u Sloboštini kraj Slavonske Požege, govori o pokrštavanju i spaljivanju ljudi u crkvi:

Predsjednik: Što znate o pokrštavanju Srba? Svjedok: Meni je poznato da se prekrštavanje Srba vršilo 1942. godine. Došao je u naše selo, u parohiju, tamo je nekada bila parohija — u Sloboštini, neki Božidar Šantić, misionar ili fratar iz Zagreba. Ja sam slučajno s njim razgovarao kod učitelja i pitao ga po kojem nalogu je došao. On mi je rekao — po nalogu nadbiskupskog stola iz Zagreba. Kroz to vrijeme vršio je i prekrštavanje. Kod samog prekrštavanja prisiljavao je ljude da se pokrste. Na tom svojem zadnjem obredu kod samoga prekrštavanja i prisiljavanja da ljudi prijeđu na rimokatoličku vjeru, tražio je da mole nekakovu molitvu, ali ljudi nisu htjeli odmah moliti. Naime, on je počeo nešto govoriti i ljudi nisu htjeli to prihvatiti. Onda je počeo drugi put i opet se ljudi nisu odazvali da pristupe toj molitvi za njim. Treći put je opet počeo i onda je rekao — ako neće govoriti, da će ih predati na ustaški stan. Tako su morali da govore tu molitvu za njim, i s tim su i prešli na rimokatoličku vjeru, jer ih je toga puta prisilio. I vršio je i dalje prekrštavanje po ostalim selima i natjeravao ljude da se pokrste, a ukoliko se ne bi neki htjeli prekrstiti, onda je govorio da će ustaše doći po njih i kazniti ih. Sada, dalje mi ništa nije poznato o tome kako je bilo, nego jedino to, o tom nasilnom prekrštavanju. Kada se izvršilo prekrštavanje, ljeti 14. VIII 1942. godine, iz okolnih sela Deževaca, Zigrovaca, Skendrovaca, a pokupili su i neke iz Bosne, sa Kozare, i to su sve stjerali u crkvu, mislim oko 20—30 članova njihovih, i onda su crkvu zaključali i zapalili je, a ostalih 5—8 stotina bacili su u bunare. Napunili su s njima 4 puna bunara, i mislim da se tu još taj narod nalazi. Međutim, kod samoga prekrštavanja su rekli da ukoliko se ljudi prekrste, da će biti zaštićeni i da ih se neće proganjati. Ali to nije vrijedilo, jer su svejedno ljude dalje proganjali i činili takova zla djela.

Pribirovci: pokupili 840 ljudi, žena i djece i otjerali ih u jamu

JOZO JELCIĆ. Krojač iz Čapljine. — Don Ilija Tomasić garantu je zaštitu onima koji pređu na katoličku vjeru:

U godini 1941. u selu Pribirovcima i okolici, svećenik don Ilija Tomasić izdade proglas i zagarantira Srbima, kad su ustaše počeli s klanjem, da se njima neće ništa dogoditi ako prijeđu na katoličku vjeru. On je počeo poučavati ljude što treba da znaju za prve dane. počeo s molitvama i izdata je neka mala knjiga u vidu brošure, s time da je svaka kuća trebalo da ima po jednu. Dva do tri dana kasnije, selo — koje je čisto srpsko, ima oko 1300 stanovnika — opkoljavaju ustaše. Iako je on tu bio, iako je garantirao da se neće dogoditi ništa, kad su ustaše došli, oni su pokupili 840 ljudi, žena i djece i otjerali ih u jamu Ušurman. Neki su bježali, ali su žene i djeca ostali i ustaše su ih bacili u jamu. Neki su se od užasa sami bacali u jamu. U Čapljini je fra Tugomir Soldo imao »društvo sv. Antuna« kojim je on rukovodio 1940. i 1941. godine. I u godini. 1941 svi oni mladići koje je on odgajao u tome društvu, pokazali su da su 90 odsto bili koljači. Javni tužilac: Da li je i fra Soldo bio ustaša? Svjedok: On je govorio da je bio ustaša od 1934. godine. Javni tužilac: Tko je onda bio poglavar? Svjedok: Načelnik je bio Rebac, ali on je načelniku Repcu rekao da on preuzima svu vlast i počeo je otpuštati ljude koji su bili iz HSS i iz drugih stranaka. Javni tužilac: Znači, on je bio civilna vlast i duhovna vlast. Vi ste kazali da ste čuli da su bivši članovi »društva sv. Antuna« bili 90 odsto koljači? Svjedok: Jest, bili su svi ustaše i koljači. Oni su se prilikom kapitulacije jugoslavenske vojske odmah obukli u divlje ustaše. Javni tužilac: Da li je bilo pitomih ustaša? Gdje je sada taj fra Soldo? Svjedok: Mislim da je u Našicama. Javni tužilac: (okreće se optuženom Kreši Klementu). Klement, onda je Soldo bio kod Vas po oslobođenju. Optuženi Martinčić: (Ustaje i izjavljuje) — Ja sam ga namjestio. Ja nisam znao tko je on. Ja sam vidio da se on povlači s vojskom i ja sam ga od toga odvratio. On se pravio nevin i ja sam se raspitivao kod ljudi da li tko zna o njemu? Javni tužilac: A znali ste da bježi iz Hercegovine i da bježi u Sloveniju? Optuženi Martinčić: On je bio u vojsci dušobrižnik i prolazio je s vojskom kroz selo Sv. Ivan Zelina, i ja sam ga zadržao. Sudac dr Cerineo: Jesu li se oni družili s Cankijem? Svjedok: Svakog dana su bili kod Cankija. . .

Trgovac iz Konjica svjedoči o progonima i pokrštavanju u svom kraju

SIMO MANIGODIĆ. Trgovac iz Konjica svjedoči o progonima i pokrštavanju u svom kraju: — Odmah poslije uspostave takozvane, zloglasne, Nezavisne Države Hrvatske, došli su u naš kraj, u Hercegovinu, mačekovci i ustaše. Jedan njihov transport dočekao je naš župnik u Jablanici, fra Nikola Ivanković, i održao otprilike ovaj govor: »Udrite i koljite sve što je srpsko pa i dijete na majčinim grudima«. Poslije toga nastao je progon Srba u čitavoj Hrvatskoj. Bacali su Srbe žive, polumrtve i mrtve u razne jame. Otpočela su strašna mučenja Srba u čitavoj Hercegovini. Zatim su opet davane neke tiskanice, gotove, i traženo je da se potpišu da bi se dobio prijelaz u katoličku vjeru. Imalo je mnogo i moje rodbine, koja je, da bi sačuvala život, to potpisala. Oni koji su potpisali, puštani su kući, a ostali su ubijeni po zatvorima. Kasnije su opet kupili Srbe u Ljubinju, Mostaru, Ljubuškom, Trebinju, Konjicu, Čapljini i drugim mjestima. Sakupili su ih oko 500 i doveli u logor u Jablanici, gdje su ih držali nekoliko dana. Za to vrijeme tih pet stotina ljudi, žena i djece, iskopali su jednu veliku jamu, a kasnije je bilo naređeno da se provede kroz tu jamu električna struja. To su, međutim, otkrili neki pošteni Hrvati i Muslimani iz Jablanice. Čim su oni to primjetili, a u želji da spasu taj svijet, te Srbe mučenike, izvijestili su Nijemce u Sarajevu i tada je došlo nekoliko njemačkih oficira koji su taj slučaj snimili i zatim naredili da ove ljude odvedu iz toga logora. Svi su poslije toga dovedeni u Gospić i tamo svi pobijeni. Nitko se do sada nije vratio kući i mislim: da se neće vratiti. Poslije toga, javno se kod nas govorilo da Srbi treba da idu pod nož, ili da se sele, ili da se prekrste. Seliti se nisu mogli, a tko je htio da spašava glavu, morao je da prelazi u katoličku vjeru. Jednom mom rođaku rekao je župnik fra Nikola Ivanković, inače ustaški tabornik: »Zašto se igraš sa svojom glavom, zašto ne prelaziš na katoličku vjeru?«  Ipak, i pored prijelaza na katoličku vjeru, bilo je svakodnevnog ubijanja ljudi i bacanja u jamu; po 20—30 ljudi ubijano je dnevno. Nekoliko njih preživjelo je to mučenje i oni će najbolje moći ispričati zla koja su učinjena u našim krajevima. Da bi se ipak nekako mogli zaštititi, mi smo poslije toga poslali Glavašu, u tadašnje ministarstvo za bogoštovlje i nastavu, molbe i on nam je ponovo izdao nova odobrenja za prijelaz na katoličku vjeru, na kojima je pisalo da se imamo smatrati ravnopravnim građanima. To nije bilo tako, jer od svega nas trojica smo ostali u životu. (…) Javni tužilac: Kakvi su to mačekovci došli s ustašama? Svjedok: To su bili iz neke zaštite, koji su kasnije prelazili u ustaše. Javni tužilac: Zaštita? Svjedok: Neka zaštita, koja je kasnije prelazila u ustaše. Prvo su bili mačekovci.

O pokrštavanju i zločinima u Brčkom

MIĆO IGNjATOVIĆ. Lončar iz Brčkog, optužuje Stepinca i Iliju Violanija zbog pokrštavanja i progona Srba:

Godine 1941. u Brčkom počelo je polako prisiljavanje da se prijeđe na katoličku vjeru, da nam se onda neće ništa dogoditi. Izvjesni ljudi, penzioneri, državni službenici i još neki stvarno su prešli, ali ostali koji su bili zatvoreni, među kojima i ja, mi smo ostali uporni. Kad smo iz zatvora oslobođeni, zatvorili su nas ponovo, ali opet se nitko nije prekrstio. Biskup dr Ilija Violani, ratni zločinac, koji je prvih dana poslije oslobođenja osuđen od narodnih vlasti i strijeljan, nekoliko puta se dogovarao s današnjim optuženim dr Alojzijem Stepincem, nadbiskupom, ali rezultat je ostao isti. Kad je u novembru mjesecu poslao dr Alojzije Stepinac dr Iliju Violanija, on je doveo dvije satnije, 18. ustašku i 5. ustašku satniju, sastavljene od ustaških emigranata. Komandant 18. satnije bio je satnik Barjak, a 5. satnije Franjo Kaštel. Došli su 29. novembra u Brčko. Pohapsili su te iste večeri nekoliko gostioničara i napomenuli da oni budu misionari naši i sutra kad su ih pustili, kazali su da do 1. XIII do podne treba podnijeti molbe za prekrštenje. Rekli su da ćemo izgubiti glave ako se ne prekrstimo. Od podne, od 2 sata do 4, sakupili su nas, preko 150 srpskih domaćina i sinova. Kako su nas dognale ustaške patrole, tako su nas bacili u gimnaziju kao u kavez. Tu su nas tukli svim što su imali pri rukama, kundacima, žilama, svukli s nas džempere, iako je bila zima — 15 ispod nule — cipele, poskidali zimske kapute od 4 do 12 sati, tj. 7 sati neprestano nas tukli. Gole i bose protjerivali nas u Gunju, 4 kilometra uz prugu, zatvorili 60 Srba koji nisu mogli ići i 7 Jevreja. Tu smo bili 24 sata. Uvečer je došao zloglasni kotarski predstojnik Montani s ustašama i kazao: »Nismo znali da ste predali molbe«. I mi nismo znali! »Hajde, vi ste slobodni, i sutra na prekrštenje.«  Drugog decembra smo se prijavili u župni ured. Dali su nam tamo gotove formulare, koji su doneseni iz Zagreba. Mi smo samo ispunili naša imena. Drugoga prosinca uvečer još su opljačkali pravoslavnu crkvu, koja je bila najveća i najbogatija u Bosni i Hercegovini, svu zlatninu pokupili, knjige od vrijednosti, a onda je zapalili i do temelja srušili; na tom mjestu su pravili zabave i slično. Poslije toga su otišli na groblje i sve srpske-pravoslavne grobove i sve spomenike dinamitom i čekićem razrovali i razbili. Nas su pokrstili, ali nam to nije pomoglo, jer se poslije toga nastavio progon, pa smo i kao katolici trpjeli i stradavali.

Ratar iz Sremskih Laza, o zločinima ustaša i sveštenika

BOZO LAZIĆ. Ratar iz Sremskih Laza, o zločinima ustaša i sveštenika:

Po osnutku »NDH«, kako u preostalim selima, tako i u mom selu otpočele su zločinačke akcije nad našim narodom. Do prve i glavne terorističke akcije došlo je već 1. maja 1941. Toga je dana naše selo bilo opkoljeno sa svih strana ustašama, i ustaše su počeli da kroz dvorište ulaze u kuće, kundacima tjerajući ljude napolje. Ustaše su počeli da ljude premlaćuju još u sobama, tako da su mnogi ostali ležati u kući, i mi jači, koji smo izdržali, izašli smo na ulicu. Najprije su nam naredili da se izujemo i poslagali nas jednog do drugoga, te su nas udarali po tabanima. Mnogi nisu znali za sebe i onesvijestili su se. Tada su najsnažnije, koji su izdržali, natjerali da se dignu, metnuli u kamion i otjerali nekuda, odakle se ovi više nisu nikada vratili. Do danas se ništa ne zna gdje su i najvjerojatnije da su ih ustaše na zvjerski način pobili. Od toga dana, od 1. maja 1941, uslijedile su svakodnevno terorističke akcije po našem selu, premlaćivanja, mučenja itd. Godine 1942, početkom četvrtog mjeseca, dolazi naredba od sreskog poglavarstva Vinkovci na naše općinsko poglavarstvo, a općinsko poglavarstvo daje da se probubnja kroz selo da imaju svi Srbi da počnu podnositi molbe za prekrštavanje. Razumije se, narod, iako je to čuo, nije uzeo za ozbiljno. Nije htio da na to pristane, jer je teško bilo prijeći iz svoje vjere u drugu. Međutim, drugoga dana dolazi u naše selo svećenik Baličević Marko iz Starih Jankovaca i počinje da priča, među narodom, o Hrvatskoj i o tome kako je katolička vjera najbolja i najveća na svijetu, kako je to jedna vjera u koju treba da svi prijeđemo, jer kad prijeđemo u tu vjeru, da ćemo biti pravi Hrvati, da smo mi u stvari i bili nekada Hrvati, pa da ćemo sada svojim prijelazom u katoličku vjeru opet to biti, da ćemo biti mirni i ravnopravni kao i drugi Hrvati, ništa nam se zlo neće dešavati, a ovo što je bilo do sada, da će prestati, da ćemo biti potpuno slobodni građani. Iako je to govorio, mi nismo popustili. Zatim dolazi do druge akcije. Ovaj puta se uzeo oštri kriterij i postavilo se tako da se mora prijeći. Opet je dolazio u selo svećenik Baličević i počeo govoriti o tome da ćemo morati prijeći na katoličku vjeru, jer da ćemo inače svi biti odvučeni u logore, pa da je prema tome bolje za nas da prijeđemo. Mi smo opet ostali kod svojega i nismo htjeli prijeći. Tada dolazi zloglasni ustaški krvolok Tolj, za predstojnike kotarskog poglavarstva Vinkovci. On dolazi i u naše selo. Naređuje da se pozatvaraju svi dućani i javne ustanove i na taj način spriječio je da bilo tko od nas nabavi i obavi ono što mu je potrebno. Dozvolio je da se može ići kupiti stvari u drugo mjesto, ali onaj tko hoće dobiti dozvolu, mora imati potvrdu da je podnio molbu za prekrštenje. Ljudi su tada, jer su trebali stvari, počeli da podnose te molbe. Jedne nedjelje, ili u subotu navečer, probubnjano je po selu da se u nedjelju imamo sakupiti svi u našoj crkvi gdje će se vršiti prekrštavanja. A ko neće, da će biti otjeran u logor. Došli smo u crkvu. Tu je već bio svećenik Baličević i on je opet počeo da priča što i ranije — da ćemo biti slobodni, kako smo sada Hrvati i slično. Na to je jedna žena počela naglas da plače, a za kratko je vrijeme nastao u crkvi opći plač; jedni su plakali, drugi su zapomagali i ništa se više nije razumjelo što je govorio svećenik Baličević. Mi smo se tada počeli razilaziti bez pokrštavanja. Međutim je svećenik Baličević, kad je opazio da se razilazimo, počeo da viče kako ćemo svi biti kažnjeni, iako smo došli u crkvu da se prekrstimo. On je rekao da će sve popisati. Mi snio ostali u crkvi i onda je on opet počeo govoriti da ćemo postati slobodni i ravnopravni građani, da se više nitko ne treba ničega bojati, jer da smo sada slobodni građani »Nezavisne Države Hrvatske«. -Mi smo mislili da je tako. Ali što se dešava? Čim nas je on prekrstio i mi došli svojim kućama, došli su ustaše i poprijeko nas gledali. Za kojih 3—4 dana dovezao se u automobilu zloglasni krvnik Tolj, zajedno sa svećenikom Baličevicem: Dali su naredbu da svi treba da se sakupimo pred općinom, a tko neće doći, da će biti na licu mjesta strijeljan. Zloglasni Tolj počeo je da nas ismijava i kad bi govorio o nama kao Hrvatima, vidjelo se da nas poprijeko gleda, da nas ismijava i da nam se izruguje što smo prešli s naše vjere na katoličku. I svećenik Baličević također se ironično smješkao kad je govorio o tome. Prije odlaska, Baličević i Tolj su rekli da se ustaše više neće u našem selu pojaviti. Mi smo mislili da je tako i bili smo donekle čak i veseli. Međutim, čim je njihov auto otišao, došli su ustaše, otjerali sve s ulica i čak naredili da se ne smije paliti u kućama svjetlo u noći. Vidjeli smo da smo prevareni, ali smo mislili da je to bez odobrenja Tolja i svećenika Baličevića, da oni možda zato ni ne znaju. Međutim, nastavilo se sa svim onim što su ustaše radili i prije. Ustaše su počeli da nas ispremlaćuju, a neke su otjerali u logore. Sve je to tako išlo kao i prije, do 14. oktobra 1944. kada su ustaše ponovo opkolili naše mjesto, upali u selo i premlatili gdje su god koga našli. Sve su istjerali iz kuće, opljačkali su nas i počeli da ubijaju, strijeljaju i na drugi način muče narod. Tom prilikom strijeljano je u našem selu 54 osobe, od toga najviše staraca i djece. (…)

Službenik iz Gospića, o masovnim pokoljima i držanju sveštenika Frkovića i Jola Bujanovića

ANTE ZUPČIĆ. Službenik iz Gospića, o masovnim pokoljima i držanju sveštenika Frkovića i Jola Bujanovića:

Predsjednik: Sto znate kazati o prekrštavanju Srba. Svjedok: Poznato mi je da je u svibnju otpočelo prekrštavanje Srba. Međutim, Srbi su hapšeni i dovođeni u zatvor u Gospić već i prije. Iz Gospića su slani u Jadovno. Kada su počeli masovni pokolji u kolovozu, oni koji nisu pobjegli, ubijeni su. Neki seljaci su pobjegli u šumu, a neki građani plaćali su Talijanima, koji su ih s kamionima prebacivali. One koje su uhvatili, ubijali su bez obzira da li su pokršteni ili ne. Predsjednik: Da li se sjećate kojeg svećenika koji se istakao u tom prekrštavanju? Svjedok: U tom prekrštavanju sudjelovao je svećenik iz Gospića. Međutim, 1944. godine kada je poginuo veliki župan Frković, zamijenio ga je svećenik Jole Bujanović. Kada je ovaj došao, mislilo se da će biti nešto bolje. Međutim, uskoro se počelo šaputati da će i ostali Srbi biti poklani i pobijeni. Krajem rujna počelo je s hapšenjem muškaraca i mlađih žena, a ujedno je uhapšeno mnogo Hrvata i iz domobranstva. Stavljeni su u zatvor, a onda je nastavljeno s hapšenjem preostalih. To su uglavnom bile starije žene i djeca. Ovdje u zatvoru su gladovali. Ja sam ih s prozora zgrade u kojoj sam radio, gledao kako dobijaju malo krumpira na dan i gladuju. Mnoge su već u zatvoru ubijali. U mjesecu veljači počeli su ubijati Srbe i u okolici. Izašli su proglasi da je tu i tu obješeno 20 Srba, zatim u drugom jednom selu opet nekoliko desetaka itd. U Gospiću, u mojoj ulici, bilo je obješeno 20 Srba. U selu Oštra, na cesti iz Gospića za Karlobag, povješano je također 20 Srba. Te obješene su morali drugi dan skidati i pokapati oni isti koji su kasnije tj. u ožujku bili također povješani. To je sve učinio svećenik Jole Bujanović. Javni tužilac: Tko je imao svu vlast u rukama svršetkom 1944. i u 1945. do oslobođenja? Svjedok: Imao je uglavnom svećenik Jole Bujanović, jer su njemu dolazili ustaški funkcioneri na savjetovanje i konferencije. Javni tužilac: Kako to da je on imao svu vlast? Svjedok: On je bio prvo dušobrižnik kod ustaša, a kasnije je postao velikim županom.

Adam Dragaš iz sela Vinde kod Petrinje, govori o držanju sveštenika u Čuntiću

ADAM DRAGAŠ. Poljoprivrednik iz sela Vinde kod Petrinje, govori o držanju sveštenika u Čuntiću:

Predsjednik: Molim Vas, Vi ste ponuđeni za svjedoka protiv Lisak Eriha. Što Vi znate konkretno o Erihu Lisaku ? Svjedok: Ja ću govoriti o Čuntiću. Godine 1941., u svibnju i lipnju mjesecu, opazio sam da su se u selu Čuntiću, u samostanu sv. Antuna, ustaške organizacije, koje su bile dotle zvane zaštita, počele oblačiti u ustaške uniforme. S njihove strane je na nas uslijedio pritisak da cijeli srpski narod ove općine mora ili kopati i kositi za te fratre, pošto je gvardijan bio predsjednik općine Jaškovec. Išao sam mu kositi, a poslije je trebalo i kopati. Poslije sam opazio da nas sile da prijeđemo s naše vjere. Jednoga dana bio sam prisiljen da idem u trgovinu Jurice Mihelića pod Čuntićem. Tu me je uhapsio tabornik iz sela Čuntića i uveo u dvorište tog Mihelića. U tom dvorištu bilo je oko 28—30 ljudi i u jednom kutu našao sam nekoliko poznatih iz sela Bačuge. Tamo su bili ustaše iz Čuntića: Mato Mrmić i Pero Begić. Oko 9 sati ujutro došao je auto i stao kod dućana. Na to govori taj Mato Mrmić, veli: »Evo Kvaternika!«  I taj momenat otvaraju se vrata na dvorištu i uđu dvojica u ustaškoj uniformi. Skidoše puške i za glavu uhvatiše puške i sve ljude tuku s kunakom. Došli su i do grupe gdje sam ja bio. Kako su kola bila unutra, a rudo od kola ispred nas, jedan od njih zgrabio za rudo da ga ukloni, ali nije mogao, jer je zapelo nešto u suši. Onda oni otvore paljbu, s eksplozivnim mecima, na nas. Čim je počela paljba, jednom se od glave odbili dijelovi, pa je nakon eksplozije preko mene pao, na zemlju, a ja nisam više ništa opazio od šuma u glavi, i ležao sam tako dugo dok nisu počeli skidati mrtve i skupljati ih, i onda je mene neko digao. Vidim, došla su ciganska kola u dvorište. Bacaju mrtve u kola, a meni kantu vode dadu da brišem krv sa stijene i dali mi još sijena da kupim krv po cementu i da to sve imamo oprati. I tako su Cigani odvezli te mrtve ljude, a mi smo tu bili do pet sati navečer. Poslije su nas krenuli za Banski Grabovac. Na polovici sela Bačuga zaustavili su nas i pazili. Onda je stigao na motociklu ustaški starješina, zaustavlja se i oni njega pozdravljaju i predstavljaju mu da imadu jednog pravog komunistu u ovome stroju. Ovaj skoči i pita gdje je taj. Oni izvuku jednog druga na stranu, a ustaški starješina zgrabi ga i sruši na zemlju te okrene po njemu tući, pa i o stijenu udarati. Zatim s njim u stroj; krenu nas u Grabovac. Nakon jednog kilometra izvedu toga što su ga tukli, iza živice i ubiju ga. Na stanici u Grabovcu preko 300 ljudi naguranih u jedno dvorište, da nisu nas mogli tamo strpati. Opet nas na cestu i dadu nam čučanje. Poslije su dolazili sve po dvojica ustaša i odvodili po dva do tri čovjeka. Odvedu ih nekuda; nedaleko od stanice stalno se čuju pucnji iz pištolja. Tako sam i ja došao na red. Dođu trojica i vode nas na jednu livadicu, na kojoj imade dosta leševa. Dovedu nas gdje je započeta da se kopa jama od pola metra, i dadu nam jednu lopaticu. Jedan od nas s lopaticom, a dvojica s rukama iskopali smo jamu dva metra široku, dva metra dugu i možda jedan i pol metar duboku. Onda su nas potjerali da leševe vučemo u tu grabu. Mi položili četiri po redu dolje. Onda kažu: Vuci opet. Dovučemo opet dvojicu i položimo poprijeko u križ. Kažu: Tu zemlju opet bacajte van. Izbacimo zemlju, a oni će nam: Tu sada pravite sebi mjesto! Kada smo tako malo postojali, stanu nas tući kundacima, a tu najednom jedan ustaša otuda iza nekih vrba viče: Daj ovamo tu trojicu. Ovaj kaže: Ovi ne idu van. Onaj kaže: Daj ih ovamo, naredila je komisija da idu na komisiju; ali onaj odgovara: Ne idu van. I onda se ustaše približe grabi i kažu: Naredio je župan da odmah ta trojica dođu. Tako je nas pustio iz grabe van i došli smo pred stanicu gdje je bila komisija i tu su nas postavili i ništa nas komisija nije pitala, samo jedan ustaša iz sela Metušića, kotar Petrinja, došao je k meni i ovim mojima koji smo kopali grabu, i odveo nas u dvorište. Našao je još jednoga i nas četvoricu iz općine Jabukovac, kotor Petrinja, izlučili su na stranu, i kažu nam: Pušteni ste kući. I tako smo s tim ustašom došli do stanice Kraljevčani. Onda nam kažu: Odlazite kući sutradan. Ja sam odmah kazao ljudima kako je i da se trebaju čuvati, i tako smo se i razbježavali poslije. Ali odmah gvardijan iz Čuntića počeo da saziva narod na pokrštenje. Seljane Klinca sazvao je i odveo u Čuntić. Malo je koji čovjek taj dan ostao kod kuće, sve su odveli i nema ih nazad. Selo Telić, zvano više Dragutinac — odatle su odvedeni isto tako na pokrst, ali se nisu vratili. Došli su i u Mlinoga Doljnje da sazovu narod, ali narod se branio, jer se boji ustaša. Ali oni kažu — nisu to ustaše, i nije bilo ustaša, ali opet narod nije smio ići. Nagovorili su samo nekoliko staraca i starijih žena i oni krenu i tako su došli u školu. Tamo je gvardijan bio sam i pitao zašto nema više naroda. Boje se ići, boje se ustaša, odgovaraju mu. I onda su se i ti razišli. Poslije su primijetili da su ustaše bili na školskom tavanu. Jednoga dana dođe opet k meni početkom 1942. s 4 kola i 10 ustaša, i uđe u dvorište. Čuo je naime da imam sijena i pitao me da li ga hoću prodati. Kazao sam mu da trebam za sebe i da ne mogu prodati. On mi je na to rekao: »Dobit ćeš jednu pokrsnicu, kao uvjerenje, potvrdu, da ti se ništa ne smije desiti, da će biti mirno tvoje društvo, imat ćeš slobodu kretanja, bit ćeš preveden u rimokatoličku vjeru.«  Popustio sam. Oni su strpali sve sijeno sa štale i jedna kola slame, pronašli su sijalicu s kojom šijem kukuruz, i to sve su odvezli. On mi je ostavio pismeno po imenu moga društva, gdje je pisalo: »Primljeni ste u krilo svete rimokatoličke crkve.« To sam pročitao. Poslije sam pobjegao od kuće i više od toga vremena ne znam ništa.

Profesor iz Zagreba, o držanju župnika Grečla

MIRJANA ŠIMANSKI. Profesor iz Zagreba, o držanju župnika Grečla:

Kad se 9, 10. i 11. aprila 1941. godine jugoslavenska vojska povlačila, prelazili su most u Kostajnici, a na hrvatskoj strani nalazi se pravoslavna i katolička crkva. Župnik katoličke crkve bio je Grečl. On je otvorio domaćim ustašama toranj crkve i oni su odatle pucali iz mitraljeza po jugoslavenskoj vojsci koja se povlačila. Oni su gađali po Bosanskoj Kostajnici i tom prilikom je dosta stradalo građanstvo. U tom tornju bio je sakriven i pamuk nekog trgovca. Jedna baterija iz Bosanske Kostajnice pucala je u toranj da ušuti mitraljeze i okrnjila ga. To je bio povod za ustaše da kolju Srbe i onda je Grečl počeo propovijedati da će se, možda, spasiti oni koji se pokrste. Nekoliko Srba, a među njima i Stari profesor Matijašević sa svojom porodicom, pokrstili su se. Kad su došli ustaše, počeli su kupiti čitav narod i ova porodica Matijašević potrčala je Grečlu da im da potvrdu da su se pokrstili. On je odbio da dade potvrdu, jer kaže da su Srbi krivi za toranj. U Bajića—jamama sve su Srbe pobili i počelo je harangiranje protiv Srba. To je isto važilo i za katolkinje koje su se udale za Srbe. Moja sestra bila je udata za Srbina, ali je ona ostala katolkinja, a ona je otišla sa šestoro djece i tražila je jedno uvjerenje od župnika da je katolkinja, i da, iako je udata za Srbina, nije prelazila na pravoslavlje. Grečl je rekao da su svi jednaki i oni koji se druže sa Srbima i žene koje su udate za Srbe, da su svi oni otpadnici od katoličke crkve i ne mogu dobiti zaštitu. Ja sam se poslužila jednim trikom i kazala sam da sam došla od Šarića iz Sarajeva i da me je on uputio da mi se izda uvjerenje. Na to je rekao da on dobro zna kakva je naredba i da mu ne solim pamet. Onda sam vidjela da se zaista nikakva pomoć ne može dobiti od tih svećenika. U to sam se uvjerila i u Banjoj Luci, gdje je bio neki stožernik Gutić u čijoj se pratnji uvijek nalazilo nekoliko svećenika kad god je držao govore. Ja sam iz tog vremena sačuvala jedne novine od 30. svibnja 1941. godine. Mnogi su kao i ja vjerovali da će dobiti pomoć od svećenika, ali su se prevarili, jer su je vrlo rijetki dobijali. Većinom je to bilo samo obećanje da se ljudi na taj način namame da ostanu doma, a poslije su ih ustaše hvatali i klali. To je bio samo jedan trik od strane ustaša pomoću svećenika, koji su na tako nešto pristali, da bi na taj način Srbe sigurno dotukli. Iz novina koje sam sačuvala vidi se da su na ovome zboru na kojem je govorio Gutić, bili prisutni i svećenici. Između ostalog, Gutić je tada rekao: »Nema više srpske vojske! Nema više Srbije! Nema gedža naših krvopija, nestalo je ciganske dinastije Karađorđevića, a i kod nas — uskoro — drumovi će poželjet Srbalja, al' Srbalja više biti neće. Izdao sam drastične naredbe za njihovo potpuno ekonomsko uništenje, a slijede nove za potpuno istrebljivanje. Ne budite slabi ni spram jednoga. Držite uvijek na umu da su to bili naši grobari i uništavajte ih gdje stignete, a blagoslov našeg poglavnika i moj neće vam uzmanjkati. Svaki koji se za njih bude zalagao, postaje samim tim neprijateljem hrvatske slobode. Srbi neka se ne nadaju ničemu, i za njih je najbolje neka se isele, neka ih nestane iz naših krajeva, iz naše domovine.«  Zatim stožernik Gutić, na hrvatskom i onda na talijanskom jeziku, zahvaljuje na iskrenim željama talijanskom komandantu. »Razgovor između njih prekida se povremenim pjevanjem ustaških pjesama u "kojima se odlikuju mlade ustaše iz pratnje, mlado svećenstvo, koje je u svoju sredinu formalno zarobilo simpatičnog i šaljivog mladog vojnog kapelana da biranom latinščinom osvježe svoje uspomene iz bogoslovije i stek nu u očima talijanskog časništva svako poštovanje kao narodni borci i ujedno ljudi erudicije.«  »U zgradi kotarskog predstojništva stožernik Gutić prima predstavnike iz starog Majdana, Kamengrada, Čaplja i Kijeva, sela u kojima su nedavno usijane glave izazvale pokolj i uništenje vlastitog sela, od kojeg je svega preostalo 27 stabala, urešenih nakon zahvata hrabre njemačke vojske s 27 lešina da budu memento ostalima, da su vremena srpskih hajduka davno prestala. ..«  Jasno je da je sve ovo narod pročitao u novinama i tako znao čemu se sve ima nadati. Kasnije je ustaški stožer povlačio ove novine natrag i davao po 100 dinara za svaki komad koji se vrati, jer je vidio da su suviše daleko otišli i pokazali svoje prave namjere, štampajući sve to u novinama. Za pokolje u Kostajnici mnogo je kriv Grečl, koji je uvijek harangirao protiv Srba.

Stolar iz Zagreba, žrtva ustaškog terora

PETAR GLAVAŠ. Stolar iz Zagreba, žrtva ustaškog terora:

Svjedok: O ustaškim zločinima znam toga puno. Ali ne znam što bi bilo najpotrebnije, odnosno najkraće da kažem. Predsjednik: Recite ono što je bilo najstrašnije. Svjedok: Onda ću govoriti o onome što sam sam doživio. Uhapsili su me 24. veljače 1944. i odveli u Zvonimirovu ulicu. Tamo je bilo ono zloglasno ustaško redarstvo. Uhapsili su me agenti zloglasnog Draženovića, a on sam me je saslušao i mučio. Tukli su me po rukama, nogama i po glavi, a upotrebljavali su za ovo batinjanje i ovu žicu isprepletanu čeličnim dijelićima. Isprebijali su me i nakon toga mi svezali ruke. Sav sam već bio crn i okrvavljen. Ja sam im rekao: »Zar se tako radi od hrvatskog naroda?!« Na rukama su imali nešto tvrdoga, tako da su mi izbili zube, nosim još i danas umjetne. Udarali su me ustaškom čizmom i prebili kost na koljenu, i još danas patim od toga na nozi. Iza toga svezali su mi ruke i tukli me željeznom štangom ispog koljena i objesili me na tu štangu između pisaćeg stola i stolca, tako da sam visio u zraku, a noge su mi bile okrenute u zrak. Tu su me tukli po nogama i bubrezima i kuda su dohvatili. Tu su me skinuli i pitali svašta o čemu nisam imao ni pojma i nisam im mogao reći. Odveli su me u neki mračni podrum i tamo me bacili među ostale i nisu me dalje pitali. Ujutro sam došao k sebi i vidio sam istom gdje sam. Bio sam sav crn, krvav i natečen. Jesti mi nisu dali nekoliko dana, premda mi je moja žena s djecom nosila jesti. Iza tog, par dana kasnije, prebacili su me u Novu Ves, a odatle u Đorđićevu ulicu. U Đorđićevoj ulici bilo je kraće mučenje, ali nije bilo tako strašno. Mislio sam kada sam došao u zatvor da nikog nisu mučili kao mene. Ali vidio sam da je bilo još daleko većih patnika, koji su bili, kada su skinuli košulju, sasvim crni od batina, da nije bilo mjesta, koje bi s prstom taknuo, a koje ne bi bilo crno. Iza toga sam kraće vrijeme bio na Savskoj cesti, a odatle su me premjestili u logor Gradišku, gdje sam bio na teškom radu, na istovaru. Hrana je bila slaba i počele su nam oticati ruke i noge. Kuhali su nam »puru«, kako smo mi zatočenici to zvali, tj. pljesnivo brašno na vodi bez masti i bez soli. Tjerali su nas na sve teže radove. Poslije toga su nas prebacili u jednu manju grupu u Jablanac, koji je bio kao neka ekonomija. Tu su nas ustaše mučili kako su htjeli. Najstrašnije je bilo u nedjelju. Tada su ustaše otišli u Orahovicu, tamo se napili, a kada su se povratili onda su zvali jednog po jednog u bunker i pitali: »Gdje je Tito?«  Iza toga su svakom pojedincu naložili da legne i gazili su po nama i na sve mile načine nas tukli. Neke su dotukli, a zatim ih odnijeli do žice, a onda drugi dan sakupili sve zatvorenike i rekli: »Evo, ovi su htjeli pobjeći«, pa zatim izveli još 5—6 ljudi i postrijeljali ih pokraj onoga koji je tamo ležao, a kojeg su izbacili iz bunkera sveg ispremlaćenog. Nakon nekog vremena što sam proboravio u Jablanici, nekako pod ranu jesen, bio sam prebačen u Jasenovac. Tu je bio isto tako strašan pakao. Prvih dana nije nas bilo toliko mnogo. Ali u novembru 1944. godine i u decembru te godine, nije to više bio Jasenovac nego mravinjak. Ljudi su se skupljali sa svih strana, dolazile su žene, djeca, majke s djecom na rukama . . . Čekale su po cijele dane među barakama, a navečer nisu još uvijek bile smještene pod krov. Drugog dana, nakon što su otpremljene, nisu stigle niti u muški, a niti u ženski logor. Nestalo ih je. Bio sam poznat s jednim drugom, Ivanom Komadinom, koji je u logoru vršio i službu pisara. Ja sam ga jednog dana upitao koliko nas zapravo ima, ali se ne sjećam da li mi je odgovorio 9 ili 14 hiljada. Iza toga, nakon par dana otpočela je likvidacija. Po noći su ih odvodili i ubijali su ih. Ja sam u to vrijeme radio u stolariji i dnevno su dolazili ustaše k nama da im brusimo noževe i bodeže. U jednom slučaju ja sam sam brusio pet komada bodeža. Jedan mi je ustaša rekao: »Ako mi ne nabrusiš nož da brije, ja ću ti prvome prereza ti vrat«. Odvodili su ih iza te stolarije, iza lančare i tamo ih ubijali. Tu su se skupljali navečer, ja ih nisam vidio, ali znam po tome što sam čuo udarce i povike, da su ih klali. Nekoliko puta sam čuo kako je majka povikala: »Pustite mi dijete«, i nestala je. Muškarci su malo kada vikali. Čuo se koji puta povik »jao«, ali oni nisu kričali kao ženske. Bio je jedan slučaj kada su sa samog tavana gdje smo mi spavali nad stolarijom i gdje smo mogli čuti šta se događa pod udarcima i krikovima, odveli jednog dječaka. Bio je kod nas neki dječak, koji je radio kao šegrt, ali nije mogao biti šegrt, jer je imao svega 9—10 godina. Jedne noći ušli su u našu prostoriju i izveli tog dječaka. On je vikao i molio: »Nemojte me gospon, ja sam dobar, ništa nisam kriv«. Nije mu ništa pomoglo, odveli su ga. Isto tako jedan mali dječak, koji je bio zatvoren zajedno sa svojim ocem, bio je pozvan od ustaša i oni su ga odveli. Mali je počeo vikati: »Tata, nemoj me pustiti . , .«  Otac je uzeo dijete i odnio ga, a zatim se vratio sam. Druge večeri otišao je i on. To je bilo veliko klanje i nas je ostalo svega četiri hiljade. Pred sam Božić 1944. godine bio sam prebačen sa još 64 ljudi u Lepoglavu. Putovali smo osam dana iz Jasenovca u Lepoglavu, gdje nas je od 64 stiglo svega 60. Na sam Božić tj. između 25. i 26. XII došli smo u Lepoglavu. Govorili smo međusobno mi zatočenici da će valjda tamo biti bolje. Ali bilo je još strašnije. Dobili smo prekuhanu repu dvaput na dan, i to po četiri deci, većinom sama voda niti slana niti masna. Kruh nismo uopće vidjeli. Bila je većina zatočenika iz okolice, Hrvata, Zagoraca, iz Varaždina. To mnogi ljudi nisu mogli podnijeti, te su poumirali od gladi. Umiralo ih je 15—25 na dan. Jedne noći sam ih i ja išao pokapati, jer su ustaše došli u ćeliju i digli nas — hajde. Te večeri, nas osmorica morali smo pokopati 24 čovjeka. Kola su s lešinama zapala u blato i nisu mogla dalje. Tukli su nas, ali nismo mogli kola izvući. Morali smo lešine nositi na leđima i to jednu po jednu, metali smo ih u jamu, a zatim zagrnuli zemljom i vratili se natrag kolima. Nas su opet ustaše tukli, jer smo kola teško izvukli iz blata. Kad smo se vratili, postrojili su nas i tjerali: »lezi — diži se«. I tek su nas pustili u času kad smo išli spavati. Samice su bile građene za jednog čovjeka i mogle su biti 150 na 130 centimetara. U tim samicama spavalo nas je 6—8. Međutim naš broj naglo je opadao i onda je bilo mjesta, pa i u samicama. I tako je bilo sve do završetka, dok se nije približavala Narodnooslobodilačka vojska Zagrebu. Tada je nastalo pravo mučenje. Svake noći udarci batine. Mučili su ljude na sve načine. Oko osam sati jedne večeri kad sam slučajno prolazio hodnikom, vidio sam kako jednoga tuku željeznim štapom, dok nije pao na zemlju. Ne znam jesu li ga dotukli. Ne mogu se sada svega toga sjetiti što je bilo i što sam sve proživio, ali mogu kazati da je to svega jedan stoti dio onoga što sam vidio i doživio.

literatura: Alojzije Stepinac: svetac ili zločinac ?, Branimir Stanojević