Svatovsko groblje na Morinama (Zagorje)

Zaprosio beže Ljuboviću
Na Zagorju lijepu djevojku,
Umihanu Čengić alaj-bega;
Zaprosio, curu isprosio,
Na prstenu svadbu odgodio,
I ta svadba, do petnaest dana,
Dok se beže Nevesinju vrati
I pokupi kićene svatove.
Glas do glasa, haber do habera,
Haber dođe bijelu Mostaru;
To začuo Mostarlija Mujo,
Pa šarenu knjigu načinio
Na koljena begu Ljuboviću,
U knjizi mu ’vako besjedio:
„Čuješ mene, beže Ljuboviću:
Jesam čuo, jesam razumio,
Da si moju curu preprosio
Na Zagorju lijepu djevojku.
A ti znadeš, beže Ljuboviću,
Da je Uma moja zaručnica;
To s’ obraza i namusa tiče,
To ja beli preboljet’ ne mogu,
Neg’ te za to na mejdan pozivam:
Ko dobije na dugu mejdanu,
Neka ljubi l’jepu Umihanu.
I evo ti tri mejdana dajem:
Prvi mejdan poniže Mostara,
Baš u Bišću polju širokome,
Niže moje od kamena kule,
Oklen gleda moja stara majka;
Drugi mejdan niže tvoje kule
Na širokom polju Nevesinju.
Oklen gleda tvoja stara majka;
Treći mejdan na Zagorju ravnu,
Niže dvora Čengić alaj-bega,
Gdje no gleda Uma plemenita.
Ako l’ nećeš na mejdan izići,
Dođi meni do b’jela Mostara
I povedi pretila dorata,
Da sa svatim’ ideš na Zagorje,
Da dovedeš pod Umom dorina.
Od Zagorja do Mostara b’jela.”
A kad knjiga Ljuboviću dođe
I vidio, šta mu sitna piše,
U velike uđario misli.
Pa on staroj kazivao majci;
Stara njemu govorila majka:
„O moj sine, beže Ljuboviću,
Nemoj Muju na mejdan izići,
Nema majka neg’ tebe jednoga,
Moreš meni sine poginuti,
Ostat’ tvoja samohrana Majka;
Pusti curu Mostarliji Muju,
Boljom će te oženiti majka,
A imamo slugu Marijana,
Podaj njemu đuzel đejisiju
I podaj mu pretila dorina,
Nek’ ga vodi do Mostara b’jela,
Nek’ Marijan ide sa svatovim’,
Nek’ dorata vodi pod djevojkom.” —
Njojzi veli beže Ljuboviću:
„Volim svoju izgubiti glavu,
Nego slugu dati i dorina,
Na sramotu lijepu djevojku
Oh đidiji Mostarliji Muju.
Ja ću njemu na mejdan izići,
Pa što meni Bog i sreća dade!”
Kad to čula lijepa kaduna,
Mila majka bega Ljubovića,
Ona pisnu kao ljuta guja;
Iz njedara dojke izvadila,
A ovako sinu govorila :
„O moj sine, beže Ljuboviću,
Ako ne ćeš majku poslušati,
Dati slugu i dorata svoga,
Da prevedu lijepu djevojku
Od Zagorja do Mostara b’jela,
Haram tebi moja hrana bila,
Kojom te je majka odhranila.”
Poče kleti Mostarliju Muja:
„Oh neka te, Mostarlija Mujo,
Božija te sablja posijekla,
Naskoro ti majka zakukala,
Tebe žaleć’ na bijeloj kuli.”
Vidi begu jada iznenada:
Muka spremit slugu i dorina,
A još viša ne poslušat majke.
Sve mislio na jednu smislio:
Bolje dati sluga i dorina,
Nego svoju ne poslušat majku,
Jer se bojat teška eksikluka.
Beg dovika slugu Marijana,
Pa mu đuzel đejisiju daje,
A ovako njemu progovara:
„Vjerna moja slugo, Marijane,
Dobro spremi pretila dorina,
Na se udri đuzel đejisiju,
Vodi dora do Mostara b’jela
A do kule Mostarlije Muja,
Hajd’ sa svatim’ na Zagorje ravno,
Vodi dora pod djevojkom mladom,
Od Zagorja do Mostara b’jela.”
U mlađega pogovora nema,
On opremi sebe i dorina,
Dokle beže knjigu načinio
A na ruke Mostarliji Muju,
U knjizi mu ’vako besjedio:
„Čuješ mene, Mostarlija Mujo,
Sevep kletve stare moje majke,
Šaljem tebi slugu Marijana
I mojega pretila dorina,
Nek’ i oni idu sa svatima
Dovest’ tebi lijepu djevojku.”
Sluga jami knjigu šarovitu
I begova pretila dorina,
Kad on dođe do Mostara b’jela,
B’jeloj kuli od Mostara Muja,
Kad tuj Mujo skupio svatove.
Marijan mu knjigu pokučio;
A kad knjigu Mujo proučio,
Koliko se asi učinio,
Odmah drugu knjigu načinio,
Opremio begu Ljuboviću,
U knjizi mu ’vako besjedio:
„Čuješ mene, beže Ljuboviću,
Ja ću vodit’ kićene svatove,
Da dovedem Zagorku djevojku.
Kad se vratim sa Zagorja ravna,
Prvi konak hoću učiniti
U Ulogu kraj vode Neretve,
Otlen tebi saiju spremiti,
Ti se meni i svatovim’ nadaj.
Hoću tebi na konake doći
Kad budemo blizu tvoje kule,
Sreti naske poniže avlije,
Pod djevojkom prihvati dorina,
Uvedi ga u svoju avliju,
Neka siđe tvoja stara majka.
Sa dorata prihvati djevojku,
Izvede je na bijelu kulu.”
Otlen Mujo sa svatovim’ pođe,
S njome ide sluga Marijane,
Vodi dora bega Ljubovića.
Kud god išli, na Zagorje došli,
Do odžaka Čengić alaj bega.
Tu svatovi na konaku bili
I tri b’jela dana predanili;
Kad četvrto jutro osvanulo,
Udariše zile i borije,
Zalajaše jasni daulbazi,
A zavika čauš do čauša:
„Hazur ola, kićeni svatovi,
Hazur svati, hazur’te djevojku!”
I djevojku hazur učinili,
Na begova dora posadili.
Sluga vodi pod curom dorina,
A oko nje dva djevera mlada,
Dva bratića Mostarlije Muja;
Za njim idu jenđi-bule mlade,
Pred svatima Mostarlija Mujo.
Prvi konak jesu učinili
U Ulogu kraj vode Neretve;
Kad u jutru bijel dan svanuo,
Mujo spremi haber Ljuboviću,
Da se njemu i svatovim’ nada.
Kad otale svati polazili
I izišli u Morine ravne,
Tad namignu Crvanj na Morine,
A Morine na Beglin doline,
A Doline na Brda vučija;
Iz brda se magla pomolila,
A iz magle kiša, udarila,
Sve pokvasi kićene svatove.
Za tim sjever puhnu iznenada.
Na snijeg se kiša preokrenu,
A gusta se magla sastavila;
A nevješti mostarski svatovi
Pogubiše drume i prtine,
Smetoše se u kršne Morine.
Sve s’ na njima sledišo haljine,
A mećava neprestano puše,
Sve izmete kićene svatove,
I pred njima Mostarliju Muja;
Sama osta na konju djevojka
I pokraj nje sluga Marijane.
Al’ Marijan po Morinam’ znade,
Po Morinam staze i bogaze,
Pa okrenu pram selu Kolešku
I povede za dizgin dorina,
Al’ je veće noćca osvojila.
Kad su prvi p’jevci zapjevali,
Sluga dođe vodi Kolešnici,
Voda došla mutna na valove,
Mutna drvlje i kamenje valja;
Vidi sluga da brodit’ ne more,
Pa djevojci ’vako govorio:
„Umihano Čengić alaj-bega,
Ti se jami za grivu doratu,
Pa u vodu natjeraj dorina,
Dorat će ti vodu prebroditi.
Popusti mu bojali dizgine,
Sam će dorat Nevesinju sići
Do odžaka bega Ljubovića;
Kako dođe hoće zanjištati,
Beg će dora svoga opaziti,
Hoće izić’ primiti dorina,
A i tebe lijepu djevojku.
Ti ćeš begu pozdrav ponijeti,
Kad se svane i ograne sunce,
Neka vodi Kolešnici dođe,
Nek’ svog slugu Marijana nađe,
Nek’ me mrtva svojoj nosi kuli,
Nek’ me mojoj staroj dade majci,
Nek’ me spremi i sahrani majka.
Još ćeš begu pozdrav ponijeti,
Da ne žalim, što ću poginuti,
Kad smrt vidjeh Mostarlije Muja
I njegovih kićenih svatova,
U Morinam’ od mećave teške;
Kad ne dođe Nevesinju ravnu,
A na konak begu Ljuboviću,
Kad ti osta gospodaru mome.”
To djevojka slugu poslušala,
Uhvati se za grivu doratu.
U mutnu ga vodu natjerala
Dobar dorat vodu preplivao;
Kad na drugu stranu izlazio,
Cura pusti bojali dizgine,
Udri dorat putem čavlenikom.
Kad Kolešku selu dolazio,
Tadaj drugi pjevci zapjevali;
A kad treći pjevci zapjevali,
Doro dođe kuli Ljubovića;
Kako dođe, odmah glasom njisnu.
Začu njisku beže Ljuboviću,
Pozna svoga po avazu dora,
Pa poletje niz bijelu kulu.
Kad avlinska otvorio vrata,
Vidje svoga pred avlijom dora
I na njemu lijepu djevojku.
U avliju dovede dorina,
Šćaše skinut sa konja djevojku,
Njemu reče lijepa djevojka:
„Nemoj tako beže Ljuboviću,
Za sedlo se jesam primrznula,
Već prereži tanahne kolane,
Nosi mene u bijelu kulu.”
Beg povika sluge i seize,
A prereza tanahne kolane.
Sluge dora jesu prihvatile,
Beg odnese na kulu djevojku,
Pa on pita lijepe djevojke:
„Kamo tebi kićeni svatovi,
Gdje je osto sluga Marijane,
Oklen sama na doratu dođe?”
A veli mu lijepa djevojka:
„Stid je mene i gledati u te,
A kamo li s tobom besjediti,
Ali valja, druge ćare nema.
Sve mu kaže, što je i kako je,
Sto j’ od svata u Morinam’ bilo,
Gdje l’ je osto sluga Marijane,
Šta je begu poručio svome.
A kad začu beže Ljuboviću,
Gdje je osto sluga Marijane,
Na mlađe je zorbu učinio.
Spremiše mu pretila bjelana.
Bog se spremi na bijeloj kuli,
Jošter uze tri četiri sluge,
Nevesinjskim poljem udario,
Do sabaha Kolešnici dođe,
U životu slugu svoga nađe,
Donese ga tankoj svojoj kuli.
Marijan je bole prebolio,
Beg djevojku nićah učinio,
Uzeo je za vjerenu ljubu. —
Braćo moja to j’ istina bila,
I danaske to se greblje znade,
Gdje j’ ukopan Mostarlija Mujo
I njegovi kićeni svatovi.