Samovolja Rade
Poslušaj me, mio pobratime,
Da ti kažem pjesmu o junaštvu.
Sa granice kraja kordunskoga,
Baš iz sela Korenskoga Luga
Skupila se četa partizana 5
Pod komandom Devića Milana.
Bijaše ih trideset na broju,
Svi su vični megdanu i boju.
Jedno jutro kad osvanu danak,
Zove Mile četu na sastanak 10
Da učini s njima dogovora,
Jer za borbu spremiti se mora.
Kad komandir četu postrojio,
Sve junake na broj nabrojio,
Samo nema najboljeg junaka,
Po imenu Bosnić Radovana.
Tad govori čete komandire,
R’ječ mu vruća k’o lava izvire:
„Po tri puta u neđelji dana
S vama nema Bosnić Radovana.
Kad komesar svoju školu sprema,
Često Rade na zboru mu nema,
Pa mi i on često prigovara
Da je Rade samovolja stara.
Samovolja ta mi mira ne da,
Zato moram napraviti reda.
Iz čete ću njega otjerati
Il’ komandir čete neću biti.“
Kad komandir dovršio zbore,
Borci ćute, ništa ne govore.
Tada zbori komesaru mladi:
„Sad ste čuli o čemu se radi.
Mlad je junak, oko ga ne vara,
U boju mu teško naći para,
Al’ se ovo ne može trpiti,
Samovolja mora se kazniti.
Niko ne zna kud se Rade skita,
Ide nekud, nikoga ne pita.
Mi nijesmo družina hajduka,
Samovoljnih drumskih razbojnika,
Već smo borci što Partija vodi,
Zatočnici pravdi i slobodi.
Mi trebamo pravu disciplinu
Za slobodu i za domovinu."
I komesar kad završi zbore,
Borci ćute, ništa ne govore.
Malo vrijeme dugo ne potraja,
Nasta žagor, pa nastade graja.
Iz luga se junak pomolio,
Ni stražar ga nije opazio.
Prema četi on korača smjelo,
Na njemu je čudno odijelo:
Neki ćurak na se ogrnuo,
A na glavu fes je naturio,
Bećarski ga drži iznad veđa,
Dvije puške nosi preko leđa,
Treću pušku nosi u rukama
K’o na juriš da se negdje sprema.
Ali borce nije prevario,
Poznali ga čim se pomolio.
U susret mu mnogi poletiše,
Od radosti Radu zagrliše,
Karabine s njega poskidaše,
K’o djecu ih toplo zagrliše.
Al’ da vidiš Mile komandira.
Ni ruke mu pružiti ne htjede,
Koliko se bio naljutio,
Još ga bijes nije napuštio.
Kori Radu i ne bira riječi,
Od glasa mu sva poljana ječi,
Oganj sijeva pa ipak zastane.
Tad govori Bosnić Radovane:
„Šta ti bješe, druže komandire?
Zar se tako zbori s drugovima?
Zašto si se tako naljutio,
Pa me tako k’o balavca grdiš
I obraz mi kod drugova crniš?
Skupa smo se ovdje ispilili
I djetinjstvo skupa provodili,
Zajedno smo četu sastavljali,
Skupa pošli u boj na dušmane,
Izabrali tebe starješinom.
Ja ti obraz nijesam ocrnio,
Nit’ Partiji sramotu nanio.
U te nijesam vjeru izgubio.
Šta je ovo sad bi htio znati?"
Komandir mu sada progovara:
„Slušaj sada, samovoljo stara!
Ja ne slušam više tvoga zbora,
Niti s tobom želim razgovora.
Ti se skitaš, nikoga ne pitaš,
Kud naumiš tuda i odlaziš.
Ovo nije družina hajduka,
Niti grupa drumskih razbojnika,
Već je ovo četa partizana
Što za borbu uvijek ima plana,
A ti ideš kuda ti je volja.
Ne treba nam taka samovolja.
Zato odmah iz čete odlazi
Pa družinu po volji si traži.“
Tako reče starješina čete,
A oči mu po borcima lete.
Al’ junaci oči oborili
I pod vjeđe pogled zaklonili,
U zemljicu gledaju preda se,
A iz usta ne puštaju glase.
U svakoga čelo namršteno,
U tešku je brigu utonulo.
Pa pogleda Bosnić Radovana,
Hrabra druga, njemu dobro znana.
I on gleda u zemljicu crnu,
Nit’ romori, nit’ štogod govori.
Sad komandir, vesela mu majka,
Vidje sam je pred četom junaka,
Vidje junak da je preletio,
Pa je četi vako govorio:
„Što ćutite, što ne govorite?
Na vama je da to prosudite,
Govorite, nikog ne štedite,
Ako treba i meni sudite.“
Kad su borci riječi razumjeli,
Svi pomalo glave podignuli.
Mučna šutnja u duši i četi,
Nije lako eglen započeti.
Dva drugara, oba svima mili,
Sada su se ljuto zavadili.
Vrijeme teče, a tajac u četi,
Niko ne zna otkud započeti.
Svako želi plamen ugasiti,
Ali ne zna kako pogoditi.
Tad ustade Jezdić Radojica
Pa ovako stade govoriti:
„Evo mene, druže komandire,
Ja ću zborit’ kada niko neće.
Sad istinu tebi moram reći,
Al’ oprosti na grkoj riječi.
Ti si, brate, loše započeo,
Al’ si nešto bolje završio.
U tebe smo uvijek vjerovali,
Znamo da se nijesmo prevarili,
Al’ si, brate, ti zaboravio
Da ti nijesi što si prije bio,
Jer si sada ti komandir čete,
Tvoje riječi na daleko lete:
Il’ po glavi mal>em udaraju,
Il’ na ranu melem privijaju.
Da ih mjeriš sada moraš znati
I bjes srca moraš obuzdati.
Mi smo skupa četu sastavili,
Jedan drugom bratski pomagali,
Jedan drugom pute ispravljali,
Al’ na obraz nijesmo udarali.
Radovan je junak od megdana
Kakvih malo ima partizana,
Istina je, malo samovolja,
Al’ gvozdena u njemu je volja,
Ne krsti se na svakoj ćupriji
Nit’ se šuši sa puta uklanja.
Kad smo ovu četu sastavili,
Karabina malo smo imali.
Kako j’ bilo to svi dobro znamo,
Sad na broju trideset imamo.
Sam je Rade osam pribavio,
Neke vučki a neke hajdučki.
Obraza nam nije ocrnio,
Nit’ Partiji sramotu nanio.
Ako j’ noćas nesagnat ostao,
On je dvije puške uhvatio.
Nije pijan, nije lumpovao
Nit’ po krčmi kurve nagonio.
Pa nas čudi, i sam si vidio,
Kako si se tako naljutio.
Treb’o si ga, brate, saslušati,
Ne poprijeko po ćefu suditi.
A što kažeš od našijeh muka
Da nijesmo družina hajduka,
Niti grupa drumskih razbojnika,
Tu si, brate, nešto zamrsio
I po malo sve nas uvrijedio.
Razbojstvo nam o vratu ne vješaj,
A hajduke sa njima ne mješaj.
Te ti riječi idu stramputicom,
Nazvaće te ljudi neznalicom.
Zar ti ne znaš, jadi te ne znali,
Ovo nije mirna Paurija,
Već je ovo krvava Krajina.
Ravno ljeta četiri stotine
Ovdje zulum nije prestajao.
Gazili nas age i begovi,
Gazili nas švapski generali,
Sa životom našim trgovali,
Na mnoge nas muke udarali,
Jednu raju na drugu gonili.
Sa nama su carstva oevajali,
A bogatstvo sebi uzimali.
Kad je raji muka dodijala
Na Krajini švapskoj ili turskoj,
Što j’ imalo srca i pameti,
U goru se tada odmetnulo
Kao ovo što danas činimo
Kad je Hitler zemlju pregazio,
Po zulumu Turke nadmašio.
Vezir goni po gori hajduke,
Kad uhvati na kolac nabija,
Uzima im djecu iz kolijevke,
Po Aziji sa njima trguje,
A hajduke, hrabre odmetnike,
On za drumske drži razbojnike.
Švabo goni po gori hajduke,
Kad uhvati, na vješala sudi.
Odmetnike i njine jatake
Sve u drumske piše razbojnike.
Svi smo čuli što pričaju stari
Još i danas živi graničari
O hajduku Mudriću Nikoli,
Sinovcu mu mladom JBubomiru,
O sokolu Dejanović Lazi
I trideset njihovih drugova.
Od zuluma gori pobjegoše,
Istom ovom gorom četovaše,
Ubijaše age i begove,
Ubijaše švapske šerežane,
Pa i sami pogubiše glave
Da nam spomen junački ostave.
Sada naše partizanske čete
Gaze iste planine proklete.
Nekad Turci a sad Hitlerovci
Na čovjeka jednako su lovci.
Od države mi smo odmetnici
Kao nekad u gori hajduci.
Ovi naši klanci jadikovci
Slobode su uvijek zatočnici.
Mi volimo partizansko ime,
Svaki borac ponosi se njime.
Al’ oružje koje treba nama
Sada dušman drži u rukama.
Svijet gazi fašistička kučka,
Al’ se ne da busija hajdučka.
A zasjeda, tu da smo načisto,
I busija jedno su te isto.
Kada raja od silnika strada,
Sve jednako nekad ili sada,
Kad je dušman istrijebiti prijeti,
Sa busijom mora se početi.
Razum, brate, svakome nam zbori:
S pet pušaka fronta se ne stvori.
Za to znadeš, što vjerujem i ja,
Cijela zemlja postaće busija.
Nije čudo što se dušman ljuti
Kada su mu prekinuti puti
Po Kordunu, Baniji i Lici,
Pa nas zovu drumski razbojnici.
I stari su naši davno znali:
Teško onom koga dušman hvali.
Vjekovi su odnosili vrijeme,
Na leđima mijenjalo se breme.
Sve jednako nekad ili sada
Sloboda je uvijek samo nada.
Stari su nam graničari bili,
Vlasteli se ljuto zamjerili
Zato što su slobodari bili,
Kmetske lance nijesu prihvatili.
Za tirane to su bile brige,
O tome nam ostaviše knjige,
A te knjige sad ustaše štiju
Pa riješiše da nas sve pobiju.
Al’ Partija, vesela joj nana,
Ona stvara vojsku partizana,
Cijelu zemlju jednom cilju vodi
Po istini, pravdi i slobodi.
Al’ tirani evo bez razlike
U drumske nas pišu razbojnike.
Komandiru, sve ti ovo znadeš,
Našu sliku pred sobom imadeš.
Rade puške otima i krade
Jer od drugih on to bolje znade.
Još smo slabi, ne može se kriti,
I drukčije sad ne može biti.
Borimo se kako umijemo,
Kompartiju majku poštujemo,
Pa ti, brate, kad držiš prodike,
Uzidaj ih u ove prilike.
Ostav’ riječi što nam obraz prže,
Riječi što su od snage nam brže.
Ne ponavljaj ono što je tuđe
Da nam razdor u četu ne uđe.
Pa sad evo neka zbori Rade
Đe je bio, neka četa znade.
Je li vuče ili lisac mudri,
Pa po pravdi neka četa sudi.“
Tad govori Bosnić Radovane,
Gleda oštro k’o soko sa grane:
„Istina je, nikog nijesam pita’,
Al’ bez cilja ja se nijesam skita'.
U Šturliću imam dobrog druga,
Muslimana, starog prijatelja.
On je uvijek sa mnom u dosluhu,
A ustaše mrzi kao kugu.
On mi javlja, prevariti neće,
Kud se ološ sa puškama kreće.
A vi znate za ustašku pravu,
Zato šutim i čuvam mu glavu.
Juče aber donese mi ptica
Da će jutros Avdo i Mujica
U livade kada zora sine,
Oba sobom nose karabine.
Iz čete sam noćas otišao
I Koranu vodu preplivao,
Sakrio se tamo u vrbaku,
Pa očima pratim dušu svaku.
Taman zora kad je zabjelila,
Dva se ljudska stvora pomolila.
O ramenu nose kose britke,
A na drugom puške karabinke.:
Kraj vrbaka mimo me prođoše,
Kod drugog se dalje ustaviše,
Posjedaše, duvan zapališe.
Kraj vrbaka puške pometnuše
Onda svoje kose nabrusiše
I livadu kositi počeše.
Kad se malo dalje odmakoše,
Kroz vrbak se ja primače bliže.
Ovaj ćurak kraj vrbaka nađe
I fes ovaj na glavu natuče,
Uzeh puške, uzeh municiju
Pa se, braćo, pretvori u zmiju
I kroz vrbak gmižem na obalu,
Jer to mjesto ne bješe za šalu,
Malo dalje druge kosce vidim.
Ispravim se i polako hodim,
Al’ se oni čudu ne nadaju,
Fes gledaju, ništa ne sumnjaju.
Kad preplivah na drugu obalu,
Zaklonih se u neku uvalu,
Onda zovem Muju i Avdiju
Neka priđu radi ljudskog zbora,
Riječ im dajem da nema zazora.
Komšije smo i glas mi poznaše,
Na obalu obadva dođoše,
Al’ kad puške kod mene vidješe,
Obadva se, braćo, skameniše.
Riječ im dajem, jer su htjeli znati,
Da li želim kavgu zametati.
Ja im kažem: u nas nema želje
Zametati kavgu bez nevolje.
Na riječ mi oba vjerovaše
I na travu oba posjedaše,
Pa razgovor prvi započeše:
„Čuješ, Rade, daj nam puške vrati
Jer što će nam tabornik kazati.
Još nam može glave doći haka
Kada čuje da nema pušaka.“
Kada ovo oni prozboriše,
U duši mi ranu otvoriše.
Smija’ bi se i suze bi’ lio
Jer za smijeh ovo zeman nije.
Ja im zborim neka sami sude
Ko je ovđe jeo gljive lude.
Zašto puške nose u livade
Kad im niko ne zadaje jade?
Komšije smo i svi bjesmo raja,
Sada tuđin zemlju nam osvaja
I nož krvav sad među nas meće
Da s’ koljemo rad’ njegove sreće.
Tad Avdija vako progovori,
Čini mi se da iz duše zbori:
„Čuješ, Rade, i ti možeš znati,
Što si Srbin, alal ću ti dati.
Mi smo davno batalili kavgu,
Zajedno se borili za pravdu,
Zajedno smo jade jadovali
I zajedno svadbe svadbovali,
Zbor zborili, skupa trgovali,
Jedan drugom vjeru poštovali.
Tvoj je oljtar a moje minare,
Ne dirasmo običaje stare.
Ali, brate, vi ste pokvarili,
Sa Rusijom savez uglavili,
Vašu vojeku komunisti vode,
Mi nećemo takove slobode.
Ne priznaju Hrista ni Proroka,
Ni korana niti jevanđelja.
Kolektiv su nekav izmislili
U koji su narod utjerali.
Mojom njivom da gazduju golje,
Žene naše da postanu drolje.
Takvo nose komunisti pravo,
A ti s njima ideš, luda glavo.
Da si Srbin k’o što sam te znao,
Sutra bi’ te u goste pozvao.
K’o i jučer bio bi mi mio,
Za tebe bi’ život položio.
Ali kad si sa Staljinom stao,
Din dušmanin meni si postao.“
Kad sam, braćo, ove riječi čuo,
Čudu sam se i sam začudio.
Pola sata zborio sam njima
Svu istinu o komunistima.
Fašističke laži razbijao,
Na naše se jade pozivao,
Al’ od svega malo vajde bješe,
Fašisti ih s laži otrovaše.
Još nam, braćo, Avdo prigovara
Što ubismo Musu Bajdarova.
A sam znade, ubili ga jadi,
Šta nam Musa od sela uradi,
Musa nam je kuće popalio,
Žene, djecu pod nož udarao.
Sto života da j’ Musa imao,
Svog zločina ne bi okajao.
Al’ Avdija na to odgovara
Da je taka sad nastala prava.
Musa j’ junak borio se pravo,
Din dušmane komuniste klao.
Pa sad, braćo, prosudite sami
U kakvoj se to nalazi tami,
U tu tamu, ko to može znati,
Kad će zračak svjetla prodrijeti.
Zašutasmo jer riječ nam presahnu
I krenusmo svak na svoju stranu.
Kako j’ njima to ne možem znati,
Za se znadem da mi duša pati.
Žurio sam do našeg logora
Rad’ utjehe, ljudskog razgovora.
Ne vjerovah, to vam kažem svima,
Da sljepoće među nama ima,
Da u vlasti neki đavo klija
I postane glava fišeklija.
Sad ste čuli što sam im’o reći,
Nema toga ko može poreći.
Samo čujte što ću vam kazati:
Ja vam ovdje ne mogu ostati.
Kad drug druga poprijeko gleda,
Tu je teško učiniti reda.
Kad drug drugu više ne vjeruje,
To i četu može da otruje.
Polovinu uzeću pušaka
Kojeno sam četi pribavio,
A pola ću vama ostaviti
I svaku vam sreću zaželiti.
Otići ću u selo Ljeskovo
Jer je i to gnijezdo sokolovo,
Kod Vasilja Božić komandira
Koji ne da fašistima mira.
On ne pati mnogo od simvola,
Al’ s’ ne boji boga ni đavola.
Već vam sada mogu vjeru dati:
Vasilj će me u četu primiti.
I dok mi je glava na ramenu,
I fašista dok zemljom caruje,
Ja se boja ostaviti neću,
Nit ću vaše ime posramiti."
Kad je četa Radu saslušala,
U jedan glas složno povikala:
„Da nam živi Bosnić Radovane,
Naša dika i junak bez mane!
Ako Rade iz čete odlazi,
Pola čete sa njime polazi.
A sad čujte što morate znati:
Mi ne damo četu rasipati.
Obadva ste hrabri i razumni
Da slabosti ne bi pobjedili,
Jere junak koj’ razum ne sluša,
Obraz gubi i postaje šuša.“
Kad komandir riječi saslušao,
Sa Radom se bratski zagrlio,
Jedan drugom riječi oprostili,
Oprostili pa se pobratili,
U junački obraz poljubili.
Što je bilo nijesu pominjali,
Već zajedno borbu nastavili,
Dušmanima jade zadavali
I junaštvom četu proslavili.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
