Rođenje Dušanovo
San usnila gospoja kraljica,
Vjerna ljuba dečanskog Stefana,
Đe joj niče pozlaćena grana,
Pozlaćena grana od jablana,
Iz njedarca, od živoga srca, 5
Pak odraste nebu do oblaka,
Po svoj Bosni razavila grane,
Razavila grane izabrane,
Po svoj Bosni i Hercegovini,
A oko nje ostalo cvijeće, 10
Svaki cvijet poklanja se redom,
Na visini velikom cvijetu,
Koji gleda po široku svjetu,
Miris daje svakome cvijetu.
Kad kraljica tak'i san usnila, 15
Oda sna se ljuto prep'anula,
Pak iza sna na noge skočila,
Kako skoči ko da se pomami,
Pak umiva svoje b'jelo lice,
Svoje b'jelo lice i grhoce, 20
Kad s' umila i Bogu molila,
Objema se rukam podnimila,
Podnimila, pa se zamislila,
Sve mislila, na jedno smislila,
Pak od zemlje na noge skočila, 25
Pravo ode gospodaru svome,
Gospodaru dečanskom Stefanu,
Ona njemu dobro jutro viče,
Gospodar joj prihvatio zdravlje,
Gospoja mu sjede uz koljeno, 30
Suze proli, a njemu govori:
»Zdravo bio, gospodare mio,
I u zdravlju rujno vince pio!«
A veli joj slavan kralj, Stefane:
»Ljubo moja, srpska gospojice 35
Što si jutros tako nevesela?
Što proljevaš suze niz obraze?«
A veli mu gospoja kraljica:
»Gospodare, slavan kralj Stefane,
Noćas sam ti čudan san usnila, 40
I u snu se ljuto prep'anula,
I ovo sam u sanku viđela,
Đe poniče pozlaćena grana,
Pozlaćena grana od jablana,
Iz njedarca, od mog srca živa, 45
Pak odraste nebu do oblaka,
Po svoj Bosni razavila grane,
Po svoj Bosni i Hercegovini,
A oko nje ostalo cvijeće,
Svaki cvijet poklanja se redom 50
Na visini velikom cvijetu,
Koji gleda po bijelu svjetu,
Miris daje svakome cvijetu.«
Kad to začu slavan kralj Stefane,
Ovako je gospi govorio: 55
»Ljubo moja, gospojo kraljice,
Dobar sanak, a u dobar danak,
Bog će dati, pa će dobro biti,
Od toga se nemoj prepadati,
Ja ću tebi sanak tolkovati: 60
Što si, gospo u sanku viđela,
Đe poniče pozlaćena grana,
Iz njedarca, od tvog srca živa
Pozlaćena grana od jablana,
To ćeš rodit' golema junaka 65
Što j' odrasla nebu do oblaka,
Pod krunom će junak carovati;
Što oko nje ostalo cvijeće
Poklanja se velikom cvijetu,
To će biti naša Srbadija, 70
Pak će njemu cjelivati ruku,
Cjelivati ruku i koljeno;
Što je zlatne rasturila grane,
Zlatne grane, na četiri strane,
Po svoj Bosni i Hercegovini, 75
Njegova će biti carevina,
I slavno će upravljati njome.«
Kad je gospi sanak tolkovao,
Gospoja mu poljubila ruku.
Malo zatim vreme prolazilo, 80
Gospoja se poroditi pođe,
I u nje se muško čedo nađe,
Kralj Stefanu kada haber dođe,
Od veselja šetati se pođe,
Sasta mu se u dvoru veselje, 85
Svoga sina šalje na krštenje,
Lijepo mu ime nađenuše,
Po imenu: Dušane Stevane,
Dođoše mu sva srpska gospoda,
Među njima dvanajest vojvoda, 90
Proslaviše čestito rođenje,
Malo vreme zadugo ne bilo,
Kad đetetu sedam godin'.bilo,
Dadoše ga da knjigu nauči,
Nabrzo je knjigu naučilo, 95
Poče ići babu u odaju,
Pak sve baba za gradove pita,
Koliko je u Bosni gradova,
U svoj Bosni i Hercegovini,
Kralj Stefanu to milo bijaše, 100
Ali n>emu vlasti ne davaše,
Već ovako njemu govoraše:
»Brzo hajde učitelju svome,
Doć' će vreme i junaštvu tvome,
Pak ćeš znati zemlje i gradove, 105
Od Dunava do sinjega mora,
Tvoje, sine, sve to biti mora,
Već neka te gospod blagoslovi,
Neka rastu srpski sokolovi,
Koji će nam raširiti carstvo 110
Povisiti Srbadiju slavnu.«
