Rodu
Kunem ti se, rode mili!
Da ću t' vazda vjeran biti,
I za te ću svakog časa
Kad ustreba krvcu liti.
Tvoje st'jenje, tvoja brda,
Za mene su alem kamen,
U kom niču od vjekova
Sokolovi sivi sami.
Tvoje mi je vedro nebo
Sa koga me sunce grije,
Po vedrini u slobodi
Tvoj se soko vazda vije.
Ne plašim se groma buka,
On prezire munje plamen, -
Kroz vjekove nepomičan
Ostao je na svoj kamen.
Rode mili, rode dragi,
Kako t' ne ću vjeran biti?
Kako ne ću radi tebe
Život dati, krvcu liti?
Rode mili, rode dragi!
Kako ne ću da te volim,
I za sreće veličinu
Da se blagom Bogu molim?
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Milo Jovović, umro 1916, pre 108 godina.
|
Bar (Crna Gora) 1899., Milo Jovović, „Golub“, broj 2., u Somboru, 20. januara 1900., str. 22.