Roblje
| Roblje (1870) Pisac: Ognjeslav Utješenović Ostrožinski |
| K divnoj slici Jaroslava Črmaka: „Roblje, Hercegovina 1863” — u kralj. muzeju u Brukseli[1] |
Jeste l’ voljni gledat’ naše jade,
Velje jade na prostoru malom:
Pristupite ovoj slici divnoj.
Suzam je ona naslikana,
Suzama ću vam je tumačiti
I ona će sama besjediti
O golemu roda moga jadu,
I vama je ronit’ suze gorke;
Nikada vam s uma saći neće.
Šta to vide mutne oči moje? —
Gle, na gori pustoj, kamenitoj,
Na sve strane razvaline same,
A po njima procvjetalo cvjeće.
Ta kako bi po kamenju rastlo? —
Nije ondje procvjetalo cvjeće,
Već je kita na razvale pala.
Kita cvjeća nedavno ubrana,
Dragomiljem nekom namjenjena.
Tek ubrana, veće izgubljena,
I skoro je njojzi uvenuti.
Čije cvjeće, čije dragomilje?
Po čijim li rudinama rastlo?
Čije li ga odgojile ruke,
U mirisnu divnu kitu vile?
Komu li ga od milošte dale?
S čih njedara opanulo ondje?
Oči moje da l’ me ne varate?
Čini mi se naše gore lišće!
Naše cvjeće, naše dragomilje!
Po srbkijem rudinama rastlo!
I srbske ga odgojile ruke!
Al’ mi nešto jadno srce sluti:
N’jesu l’ tuđe ubrale ga ruke,
U mirisnu divnu kitu vile
Na razboju, za rose krvave?
S’ mog li roda srca opanulo?
Oči moje, jasno pogledajte!
Šta se vije oko kite cvjeća?
Gle, zmija se oko njeg’ savila!
Mrki vucu vrebaju sa strane!
Šta će vuci s divnom kitom cvjeća?
Oči moje, jasno pogledajte!
Oči moje, suze prol’jevajte!
To je naša grdna rana stara!
Nije ono jedna kita cvjeća,
Niti zmija oko nje savita,
Već konopci oko kite divne,
Kite divne srbskih djevojaka;
Zla kob robstva njih mi ukobila.
To mog roda cvjeće odabrano
Iz majčina krila potrgano,
Konopcima kruto povezano.
To su Turci, a ne mrki vuci!
Mili Bože, kamo tvoje strjele!?
Roblje moje, grdna rano moja!
Roblje moje, šta si Bogu krivo? —
„Ja sam krivo Bogu, da sam živo.”
Roblje moje, šta je tebi žao? —
„Žao mi je živu u grob poći.”
Roblje moje, koga ćeš da ljubiš? —
„Britku sablju želim da poljubim.”
Aman Turci, ako Boga znate!
Tužnom roblju razdrješite ruke,
Ne mučite djevojačkog tjela,
E na muke ne rodi ga majka.
Eno krvca konop obalila,
Za konopce n’jesu one ruke.
Pustite nam roblje dragocjeno,
Mi ćemo ga izmjeniti zlatom. —
„Vala, more, roblja vam ne damo,
Dok je naše na ramenu glave.
Ova roba za turske pazare,
E nam valja da nam Turke rađa.”
Aman turci, ako Boga znate!
Međ vukove ne gonite janjce.
Pustite nam roblje dragocjeno,
Na pazare gon’te našu stoku;
Traž’te, age, što je vama drago. —
„Cuki, bolan, tu nije pazara! —
Azurala, kićene djevojke!
Daleko je do Jedrene grada.
Čekaju nas mnoge mušterije
Da kupuju robe dragokupe.
Azurala, kićene djevojke!”
Roblje krasno, davor rano moja!
Krasota je sva krivica tvoja —
Darak neba i paklena žrtva! —
S krasote je tebi poginuti.
Ti odlaziš, osveta ostaje,
Sustignut’ će zlobne otmičare,
Ako Bog da i sreća junačka.
Odagnaše roblje u sužanjstvo
Ka bijele na mesnicu ovce.
Čujte, čujte gdje nariče tužno:
„Oj davori, tužna srećo naša!
Mili Bože, goleme nevolje,
Mili Bože, goleme sramote,
Pod nasilje biti turskom ljubom,
Robinjicom u zemlji neznanoj,
Pokraj mnoge braće svoje žive.”
Čuj, pomagaj! Eno odvedoše
Divno roblje u zemlju neznanu!
Šta stojite, braćo moja draga,
Šta stojite, a ne otimate
Čiste žrtve iz nečiste ruke?
U potjeru zlobnim otmičarom!
Krv nek lije, kom’ do Boga nije! —
Stan’te Turci! Tako l’ se pazari
Krvlju našom, krstu na sramotu?
Na razboju evo vam pazara!
Čik na mejdan! Tako l’ se pazari?
Čik na mejdan, ženski otmičari!
Da sabljama zemlju dijelimo
I po zemlji gizdave djevojke;
Pa šta Bog da i sreća junačka!
Tko je vitez, tko li dobar junak,
Neka paše britku sablju svoju.
Nasta ora, valja vojevati
Za krst častni, i slobodu zlatnu.
Napomene
uredi- ↑ Šest djevojaka srbskijeh povezanijeh konopcima, zarobljene po Bašibozucima, koji ih vode u Odrin (Jedrenu) na pazar za turske hareme.
Izvor
uredi1870. Matica, list za književnost i zabavu. Godina 5: str 49-51.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Ognjeslav Utješenović Ostrožinski, umro 1890, pre 134 godine.
|