Rkaćki patrijarh
Rkaćki patrijarh
U primorskom gradu Travnju, u subotu, 17 marta, godine 1854, stari travanjski trgovac Marko Plamuša - nadimkom patrijarh, u svom dućanu doznade da se Francuska i Ingleska pridružiše Turskoj protiv Rusije, i pade u nesvijest. Upravo, zadugo je bilo pitanje je li Patrijarh najprije doznao za taj događaj, la onda pao u nesvijest, ili je za događaj doznao pošto se osvijestio? Zadugo su o tome razbijali glavu žbiri i Latini (katolici) travanjski, ali starac ne htjede kazati istinu, dok je trajalo ono apsolutističko doba.
Onoga jutra, Patrijarh, pošto se, po svom običaju, dugo bogu molio i doručkovao u kući, stiže u dućan kad je njegov sinovac Triva već uveliko pazario, jer je subota pazarni dan u Travnju. Uđe u pun dućan pa poče kupce savjetovati u izboru, umjeravati cijene, itd. Stasiti starac, blaga lica, sijede brade, sa svilenom crnom kapom na glavi, u dugačku crnu kaputu, zadavaše svakom povjerenje i poštovanje. Seljaci pravoslavne vjere obožavahu ga, smatrahu ga kao živa sveca, a "Latini" ga i mržahu, ali i oni ga poštovahu. I toga jutra, uz pogađanje i cjenkanje, bilo je pomena o starim vremenima, i o ženidbi Trivinoj; te se, kao i uvijek, ponavljao uzvik: "Ta šta ga već. ne ženiš! Toliko blago, a vi inokosni!"...
Stara Paraskeva, Patrijarhova sestra i "domovoditeljka", ručala je uz obične razgovore o Rusiji. Skoro je godina dana (upravo od jula 1853 otkad Rusi upadoše u Vlašku) da se u njihovoj kući i ne govori o čem drugom. Stari je na svoj način objašnjavao novinarske vijesti, a svako njegovo tumačenje bješe duže od najdužeg novinarskog članka. Zaključak je bio uvjek jedan: "Rusi će pobijediti!" Jer ne samo što je uz njih bog, kao svagda, nego imaju silu i bogatstvo, koje se ne može iscrpsti! To zna on, Patrijarh, koji je svojim očima gledao rusku vojsku, rusko blago po crkvama i manastirima.
Paraskeva bješe bratov odjek među ženama, koje je pohađahu. Ona je njima objašnjavala malo drukčije, ženski. Govoraše:
- Rusi ratuju radi oslobođenja Hristova groba od nekrsta, a Rusima se protive ne samo Turci, neto i Latini i Lutori! Ali to je dobro. Zbog toga bezboštva, nestaće sa lica zemlje svake vjere, osim krsta od tri prsta, svijeh kraljevina i carevina, sjem jedinoga i prevelikoga carstva moskovskoga, pravoslavnoga...
Kad poslije ručka Triva otide u dućan, Patrijarh, kao svakoga dana, leže u istoj trpezariji na divan.
Istočni ugao, prema pročelju, prikazivaše pravi ikonostas, - tri niza ikona, srebrom i zlatom okovanih, pred kojima uvijek goraše kandilo. - Dokle Patrijarh spava, pod blagom zaštitom svetitelja, da vam ispričam šta je glavno iz njegove prošlosti.
Rodio se u zagrađu travanjskom, pošljednjih godina vladanja Mletačke Republike. - Otac mu, nadničar, dade ga u trgovinu kod njekog imućnog i samoranog Grka. (Onda je bilo još njekoliko grčkih. domova u Travnju.) Mladi Plamuša ugodi Grku, a kad stade na snagu, postade mu kao posinak. U to vrijeme Primorje pripade Austriji i ona postavi pravoslavnog crkvi prvoga vladiku. Ali taj vladika (cincarskog porijekla, iako se zvao Kraljević), poče najprije krišom, pa javno, raditi da se pravoslavni pounijate. Zato se protiv njega stvori zavjera i mjesto njega, po slučaju, plati glavom njeki njegov doglavnik, Poljak, kanonik. Vladika, pobježe; vlada zatvori oko petnaest zavjerenika, među kojima i mladog Plamušu. Srećom njegovom, dvije godine prije oslobođenja, gospodar, umirući, ostavi mu svoju kuću i dućan, a ako bi on umro u tamnici, onda da pripadne pravoslavnoj crkvenoj općini. Kad se Plamuša, nakon devet godina, oslobodi tamnice, prvi posao bi da otide u Rusiju. Tako je lutao pune dvije godine, obilazeći velike gradove i sveta mjesta. Vrativši se u zavičaj, preuze trgovinu, ne htje se ženiti, nego uze k sebi sestru Paraskevu, udovu bez djece. Docnije uze sinovca Trivu za pomoćnika u radnju... Imanje se množilo, a uz njega i njegov ugled u Travnju, osobito među pravoslavnijem, koji ga izabraše za prijesjednika "opštestva". Katolici iz poruge, prozvaše ga "Rkaćki patrijarh" - što, malo pomalo, uzeše i pravoslavni, izostavivši pogrdni pridjev.
Tako je, uglavnom, trajalo bez velikih promjena trideset godina, do dana kada ga ostavismo da se poslije ručka ispava pod zaštitom mnogobrojnijeh božijeh ugodnika...
Ustavši, Patrika se molio pred ikonama, manje nego izjutra, a završio je kao i izjutra, kao i svakog puta otkad zarati Rusija s Turskom:
- Gospode, molim ti se, molim se svjem nebeskim silama, svom dušom i svijem srcem skrušeno vam se molim, budite u pomoći blagočestivom caru Nikolaju, njegovoj hrabroj vojsci, - podajte im na vragi pobjedu i odoljenije, a zlotvore naše, Latine i Lutore, satori jakože Sodom i Gomor jesi!... Amin!
Pa otide u dućan.
Toga dana, poslije podne bješe pripeklo sunce kao što može gdje na sjeveru u sredini juna. Među visokim kućama, sa glatke kaldrme, otsijevahu vreli zraci, te čisto bođahu oči. Patrijarh kročiv na ulicu odmahnu glavom i započe sam sobom:
- O, brate, ovo baš prigrijalo. Pomozi, Prečista! Sačuvaj nas marčanog sunca!
Susjed mu, njeki Niko Frketa, krojač, zaneseni "Latinin", stajaše na vratima i po običaju pozdravi Patrijarha sa:
- Bona levada, šjor Marko! (zdravo ustao!) I dodade:
- Ke nova?
Patrijarh izvrati glavu i reče:
- Eto ke nova! Kiša će!
- A, biće još što nova, biće! - dodade pakosnik.
Patrijarh sleže ramenima i otide. Bješe mu već dodijalo prepiranje s Nikom, a bojao se da ne izusti štogod "zašto bi mogao dopasti još jednom kuće neobične", jer već razgovori i nagađanja o ratu počeše postajati zajedljiviji...
S uživanjem stade na prag svoga hladovitoga dućana, zadrža pogled na Trivi, koji premjeravaše trubu platna, pa ga, čisto sa miloštom, skrenu na široku stolicu, postavljenu kožom, koja je raširila svoja "objatija", kao da starcu kaže: "Hodi, Patriko, moj stari, da se odmaraš, da đetetu pričaš svjetske događaje."
Sa te istorijske stolice njekoliko travanjskih naraštaja sluša stradanja Patrijarhova i njegova putešestvija.
Triva uze od strica štap, primače običnu stolicu, na koju će starac pružiti noge, pripali mu čibuk, i dodade "Objavitelja dalmatinskog", koji je dolazio poslije podne...
Stari, pažljivo razgleda je li zavoj cio, pročita svoje naštampano ime, pa uze čitati ukaze na prvoj strani. A kad okrete list, trgnu sobom, poblijedi, glavu izvrati, ruke klonuše...
Triva, užasnut, poteče k njemu vičući, pa poteče k vratima, i opet natrag.
U tinji čas ispuni se dućan gomilom; njeki radnik otrča po ljekara.
Majstor Niko Frketa reče:
- Nema tu pomoći, moj Triva! Kaplja ga je udarila! Svršio je!
Ugledavši novine na podu, Frketa ih uze, kao da se ništa nije desilo, pročita glasno krupno štampan telegram: "Beč, Francuska i Ingleska, opozvali svoje poslanike iz Petrograda. Obje te države izjavile su se kao saveznice Turske i objavile rat Rusiji. Drži se kao pouzdano da će se k njima pridružiti i Sardinija"...
Krojač udari dlanom po novinama i viknu:
- Sad sve razumijem! Eto, šta donese smrt Plamuši! Bog da te prosti, stari fanatiko, ali bolje nijesi ni zaslužio!... A Rusija već ne pomože, ona je svršila!
- Lažeš! - viknu Patrijarh ispravljajući se, na što svi, sjem Trive, na stolici, poiskakaše iz dućana.
- Lažeš! - ponovi, sav crven u licu, a vratne mu žile nabrekle da prsnu...
- Striče, Pobogu! započe Triva, i obradovan i užasnut...
- Živ sam!... Rusija će... koliko vas god ima!... Daj vode!
Sjede i raskopča ogrlicu.
Ljekar dođe, vidje što je, preporuči mir i otide.
Kao munja proleti glas po Travnju da je Rkaćki patrijarh umro od kaplje. Pravoslavni trgovci i zanatlije dođoše, i kako se radosno iznenadiše zatekavši starca na običnom mjestu ( na stolici). On im reče:
- Ni brige vas, ni za mene, ni za Rusiju! Doduše, meni je već i vrijeme da putujem, ali se nadam da će me bog održati u životu još koji mjesec, da vidim pogibiju dušmana naše vjere! Jer, ne bojte se! I carstviju jego ne budet konca! S nami bog, razumjejte, jazici i pokorjajte sja, jako s nami bog!
Pa razveze nadugo, zaboravivši da je malo čas bio u nesvijesti. Tek u potonju sjeti se toga i reče sinovcu:
- Čuješ ti, ako bi te pitali Latini kad me snašla nemoć reci: "Prije nego što je pročitao novine!" - Razumiješ li? A vi, tako isto! Sad idite na večernju. Danas je subota! Ne idite u gomili, nego podvojeni!...
Glas o događaju doprije i u zagrađe. U to doba bjehu na domu samo starci, ženske i djeca, a ljudi mlađi bjehu na poljskom radu. Žene i starci pohitaše u grad, u glavnu ulicu, gdje ih, po starčevoj naredbi, presrete Triva i uputi u crkvu.
Poslije službe, naredi Patrijarh da svi idu u crkvenu kuću, u veliku dvoranu, gdje se držahu skupovi. Uđoše svi, i žene i djevojke, što je bila velika novina!
On im ispriča događaje, koji, iz tolike daljine, tako silno odjekivahu u tom zakutku, u tijem smjernim, vjernim srcima. Uglavnom, objasni im šta se sprema i na što se ide - sprema se napad na cara moskovskog, a to je kao da rečete na pravoslavnu vjeru i narod! Uz nekrsti turske udružila se latinska Francija i lutorska Inglitera, a, po svoj prilici, i drugi će.
Pošto sačeka da se slušaoci isplaču, stade ih tješiti i hrabriti, uvjeravajući ih da nikakva sila ljudska ne može nadjačati krst od tri prsta. Bog zato i dopusti tu napast da se na kraju vidi kako on miluje pravoslavije.
- Ja znam da bismo svi koliko nas je ovdje dali život svoj za Rusiju, ali to ne možemo. Znam da bismo svi žrtvovali svu svoju siromaštinu da im kako pomognemo, ali i to nije moguće. Zato, učinimo što možemo, i što će nam pred bogom valjati. Da već nije veliki post, ja bih vas savjetovao da postimo ovu nedjelju s namjerom za pobjedu Rusa. Ovako preporučujem onijem koji mogu izdržati da jednoniče svakog dana do druge nedjelje, da svakog večera drže molenja i velika klanjanja (metanije) za spas svete Rusije!
- Hoćemo! - povika skup oduševljeno. Patrijarh nastavi:
- Eto, kao što vam je poznato, ja sam nauman bio da ove jeseni oženim Trivu, a sad to odgađam dotle, dokle god ne razaberem za pogibiju naših dušmana. Kakvo bi mi veselje bilo, kakav bi mi blagoslov sa nevjestom u dom ušao, dokle moja vjera pliva u krvi!?
To istom potrese gomilu, diže se graja, čuše se uzvici: "Neće biti svadbe među nama, dok ne čujemo veseli glas!"...
Po duši, ne bih rekao da su se i djevojke tijem oduševljavale. Tu je bila i Cvijeta Rajkovićeva, za koju se znalo da je Patrijarh u srcu namijenio Trivi, ali mu djevojka prva priđe i poljubi ga u ruku...
Šta su sve rusofili pretrpjeli do 11 septembra 1855, dakle za dvije godine, to bi teško bilo ispričati! Dosta je samo da napomenem da su se kuće za sunca zatvarale, da su ljudi bili pod oružjem, na oprezu, kaogod u doba najezde, poslije pada republike.
Patrijarh, koji je svima preporučivao opreznost i strpljenje, izgubi i jedno i drugo onoga dana kad se u Travnju diže urnebes zbog pada Sevastopolja.
Toga zlokobnog dana, poslije podne, otide on pred veliku kavanu pod bedemom, gdje se toplijeh dana jedva mjesto može naći. Kad se Patrijarh pomoli, latinska gomila jednogrlice zaurlika:
- Dolje s Rusijom! Živjela Francija! Dolje s Rkaćima i s njihovijem Patrijarhom!
On pusti da izduši graja, pa diže visoko desnicu, pruži tri prsta kojima se krsti i viknu:
- Gledajte, Latini! Ovo je Rusija i pravoslavni zakon, a ovo ste vi!
I stisnu mali prst i domali desne ruke. Pa dodade:
- Ovo je sila, a ovo je ništa! Pa se prekrsti i vičući jače, izreče prvi put pred njima svoju omiljenu izreku:
- I carstviju jego ne budet konca! Latini, kao skamenjeni od čuda i od divljenja pred tolikom vjerom i hrabrošću, pustiše starca s mirom. A njeki reče:
- Ja ih mrzim, ali skidam kapu pred njima! Dokle su ovaki, ne može im se ništa!