Ratovanje cara Konstancija u današnjoj Bačkoj (drugi deo)

Ratovanje cara Konstancija u današnjoj Bačkoj

U prvom broju ovog časopisa mi smo doneli prevod nekoliko glava iz Amijana Marcelina u kojima se priča o ratovanju cara Konstancija sa Sarmatima godine 358 i 359 po Hr. Obećali smo da ćemo se na tu stvar drugom prilikom vratitii da ćemo izveštaj Amijana Marcelina proučiti kritički. Mislimo da će najbolje biti ako to učinimo u istom časopisu. Ovih nekoliko stranica posvećeno je toj raspravi. U nekoliko krupnih poteza Amijanova priča glasi ovako: Na glas da Sarmati i Kvadi pljačkaju u obe Panonije i u Gornjoj Meziji, Konstancije pohita iz Sirmijuma rano u proleće 358 god. na Dunav. On načini most preko reke i upadne u onaj deo Sarmatije koji leži prema Panoniji Drugoj, dakle u današnju Bačku. Neprijatelj tu bude savladan. Zatim se ratuje u severnom delu Sarmatije, koji se nalazi prema Valeriji, oblasti na desnoj obali Dunava, otprilike od Drave do Pešte.[1]

U tom dođu Sarmatima u pomoć Kvadi, koji su živeli severno od Sarmatije. Pošto i oni budu potučeni, Rimljani pođu ka kvadskoj zemlji. Onda Kvadi dođu caru da ga mole za milost. Tu su i razna sarmatska plemena.

Sad car obrati pažnju na Slobodne Sarmate, koje su nekada njihovi robovi, Limiganti, bili prognali iz njihove zemlje pa sami njom zagospodarili. Car ih uzme pod svoje okrilje i postavi im za kralja nekog Zizaisa. Zatim on odvede svoju vojsku u Brigecijo.[2] Posle toga car okrene oružje na Limigante. Oni su učestvovali zajedno sa Slobodnim Sarmatima u pljačkanju rimskih oblasti koje je nateralo Konstancija da preduzme ovaj sarmatski rat.

Limiganti žive između Dunava i Tise. Na poziv carev oni pređu na desnu obalu Dunava da čuju njegove naredbe. Ali tu mučki napadnu Rimljane. Rimljani ih brzo savladaju pa pređu reku i popale njihove kolibe.

Pošto Amicenzi budu uništeni, Rimljani napadnu Pikenze. U toj borbi Rimljane pomažu još Tajfali i Slobodni Sarmati. Rimljani ratuju u oblastima koje su na granici Gornje Mezije a Slobodni Sarmati zauzmu zemlje „koje su bile prema njima“.

Limiganti se dugo kolebaju da li da se odupru ili da se pokore pa se najzad reše za ovo poslednje. Oni dobiju iova sedišta, daleko od oblasti u kojoj su dosad živeli, a u ove oblasti car vrati Slobodne Sarmate, koje su Limiganti ranije odatle prognali. Iduće godine Limiganti dođu na Dunav. Car pohita u Valeriju. Limiganti ga napadnu, ali budu uništeni.[3]

Tako u glavnim crtama glasi Amijanova priča. Ako se ona vrlo pažljivo pročita, videće se da ona nije uvek jasna. U ovom članku mi hoćemo daobratimo pažnju na ta nejasna mesta i da pokušamo da ih, koliko je moguće, osvetlimo.

Glavno je pitanje o kom ćemo govoriti ovde: gde je, u kojoj oblasti car Konstancije ratovao 358 i 359 godine. Istina, naslov našeg članka, kao u ostalom i našeg prevoda iz Amijana Marcelina, koji je objavljen u prošlom broju ovog časopisa, glasi „Ratovanje cara Konstancija u današnjoj Bačkoj“, iz čega bi se moglo zaključiti da je Konstancije ratovao sa Sarmatima samo u južnom delu oblasti izmeću Dunava i Tise, dakle u današnjoj Bačkoj. Ali takav naslov dali smo mi našem prevodu i našem članku jedno radi kratkoće a drugo što se nas u prvom redu tiče ratovanje Konstancijevo u našoj zemlji. U malom predgovoru koji smo napisali za naš prevod[4] kaže se tačnije: „u oblasti izmeću Dunava i desne obale Tise“.

Ali s time nije rečeno sve o pitanju gde je Konstancije ratovao ovih godina. Potrebno je prići bliže stvari. Amijan govori o dva sarmatska plemena: o Slobodnim Sarmatima i o Limigantima. On kaže da su Slobodni Sarmati nekad bili gospodari Limiganata a ovi njihovi robovi, pa da su robovi načinili zaveru protiv gospodara, pobunili se protivu njih s oružjem u ruci te su Slobodni Sarmati pobegli k Viktovalima (negde u današnju severnu Mađarsku).[5]

Ovu pobunu i ove Limigante pominju i Eusebije-Jeronim i Excerpta Valesiana. Euseb.-Hieron. u Hronici kaže: Sarmatae Limigantes dominos suos, qui nunc Argaragantes (ili Agaragantes, Ardaragantes, Arcaragantes) vocantur, facta manu in Romanum solum expulerunt, a u Excerpta Valesiana 6, 32 čitamo: sed servi Sarmatarum adversum omnes dominos rebelarunt, quos pulsos Constantinus libenter accepit et amplius trecenta milia hominum mixtae aetatis et sexus per Thraciam Scythiam Macedoniam Italiamque divisit. Kao što se vidi, oba ova izvora ne znaju da su Slobodni Sarmati pobegli ispred svojih dotadašnjih robova Viktovalima, kako kaže Amijan, nego su po njima oni prešli na rimsko zemljište. Pošto Konstancije njih nalazi pri svom pohodu godine 358 u Sarmatiji i odatle ih vraća u raniju otadžbinu, treba, po svoj prilici, uzeti da su neki od Slobodnih Sarmata otišli Viktovalima a drugi da su se predali Konstantinu, koji ih je naselio po raznim krajevima rimskog carstva.

Iz toga što je po Excerpta Valesiana broj Slobodnih Sarmata koje je primio car Konstantin iznosio 300.000 duša i iz toga što Amijan[6] kaže da su Limiganti pri pobuni bili mnogobrojniji nego njihovi gospodari, hoće se da izvede jedan važan zaključak o prostiranju sarmatskog plemena. Naime, kaže se da u oblasti između Dunava i desne obale Tise nije moglo biti mesta za toliko naroda (preko 600.000 ljudi). Kaže se da tom broju treba dodati još i Slobodne Sarmate koji su pobegli Viktovalima i kojih nije bilo malo, jer, kaže se, posle ovi Sarmati pružaju znatnu pomoć caru Konstanciju kad on zarati na Limigante.[7] Međutim, broj koji nalazimo u Excerpta Valesiana, i po priznanju tih pisaca, veoma je problematičan, a Amijan nije takav pisac da moramo svaku njegovu reč da primimo kao tačnu. Da li je Sarmata bilo i istočno od Tise, to mi na osnovu ovih izvora ne možemo kazati, kao što to ne možemo izvesti ni iz toga što je zemljište na obe obale Tise jednako i što Tisa ne predstavlja nikakvu nepremostivu pregradu.[8]

Da li Amijan zna za još neke Sarmate osim za Slobodne i za Limigante? Reč „slobodni“ pominje on tek na str. 27 našeg prevoda. Dotle uvek govori samo „Sarmati“. Ali već na str. 26 on misli sigurno na Slobodne Sarmate, i ako ih naziva prosto Sarmati. Ko su ti Sarmati o kojima je reč ranije? U početku prevoda,[9] gde se kaže da su Sarmati upali u rimsko carstvo, misli se sigurno i na Slobodne Sarmate i na Limigante, jer se posle kaže da su Limiganti upali u rimske oblasti zajedno sa svojim nekadašnjim gospodarima.[10] Ali kad car pređe s vojskom u Sarmatiju, da li on nailazi na ova oba plemena? Nemamo nikakvog razloga da to mislimo da se on ovde sukobljava s Limigantima.

Možemo li, međutim, tvrditi da su između Dunava i Tise bili bar Slobodni Sarmati? Mi mislimo da možemo. Govoreći o Konstancijevom ratovanju u toj oblasti, Amijan kaže da je car postavio Slobodnim Sarmatima za kralja Zizajisa.[11] Kao što se i docnije vidi, Zizajisa je on dao za kralja Slobodnim Sarmatima.[12] Ne stoji ništa na putu da se pomisli i da su neki od tih Slobodnih Sarmata živeli u južnom delu te oblasti, dakle u današnjoj Bačkoj.

Ali iz toga ne bi još izlazilo da su svi Sarmati koji se pominju u prevodu na str. 24 — 26 Slobodni Sarmati. Tu se kaže da su Sarmati pretrpeli jedan strašan poraz.[13] Njima dolaze u pomoć Kvadi.[14] Zizajis predvodi neke Sarmate koji hoće da se predadu Rimljanima.[15] S „ostalim“ Sarmatima dolaze knezovi Rumon, Zinafer i Fragiled.[16] Opet neke Sarmate predvodi Uzafer.[17] Ovi poslednji mogli bi možda pripadati Slobodnim Sarmatima, jer su oni „tesno vezani kaosusedi“ s Transjugitanima i Kvadima, dakle žive daleko na severu. Ali o svima drugima se to ne može reći. Neki bi mogli biti različni od Limiganata i Slobodnih Sarmata. Njih bismo mogli smatrati, barem delom, za Jazige o kojima naši izvori kažu da su stanovali između Dunava i desne obale Tise.[18] Za Slobodne Sarmate videli smo malo čas da ih Amijan spominje svakako već na str. 25. Zato čudno izgleda kad on posle na str. 26 ovako govori: „Kad je to sve dovedeno u red, obraćena je pažnja na Sarmate... Ovi Sarmati bili su nekad moćni i ugledni..., ali jedna tajna zavera naoruža njihove robove... Njihovi gospodari izgubiše glavu od straha i pobegoše Viktohalima...“ To su nesumnjivo Slobodni Sarmati. Pa zar ne izgleda da se o njima sad prvi put govori kod Amijana? Međutim, ovome je može biti uzrok samo neveština piščeva da rasporedi materijal.

Pominjući prvi put ime Limiganti, Amijan govori ovako:[19]„Dobro države tražilo je da se oružje brzo okrene na Limigante, robove Sarmate, jer je bila sramota i greh što su učinili nekažnjeno toliko zla“. Iz onoga što sleduje treba zaključiti da oni nisu kažnjeni zbog svojih upada u rimsku zemlju.[20] Ali da li to znači da oni dosad nisu bili nikako došli u dodir s Konstancijevom vojskom? Ako bi te reči trebalo tako objasniti, onda bi se za Limigante moglo uzeti da oni nisu živeli u današnjoj Bačkoj niti uopšte na desnoj obali Tise nego izvan te oblasti.

Pač tako i misli. On se prvo poziva na Amijana kod. koga o sedištu Limiganata čitamo: „Oni (Limiganti) su se uzdali da će ih moći zaštititi priroda zemlje u kojoj su se nastanili kad su prognali gospodare. Jer kroz ovu oblast krivuda reka Partisko (Tisa) pa se uleva u Histar (Dunav). Dok on (Partisko) teče slobodno preko duge i široke oblasti (ovde je tekst iskvaren) i prema ušću se ona (oblast) sužava, stanovnike brani od rimskog upada dunavsko korito, a od varvarskih upada Partisko sam sobom kao neka prepona, jer je veći deo zemlje usled močarne prirode i usled poplave barovit i pun vrba pa zbog toga i neprohodan, osim za one koji poznaju te krajeve“.[21] Po Paču ovaj hidrografski opis ivice limigantske oblasti ne dopušta nikakvu sumnju da je ovde govor ne o Bačkoj nego o Banatu, o zemlji između Dunava i leve, ne desne obale Tise.[22]

Nama se čini da je obrnuto tačno. Zemlja izmeću Dunava i leve obale Tise ne sužava se pri ušću Tise a sužava se izmeću Dunava i desne obale Tise. Za to mišljenje izgleda, govore i reči Amijanove koje zatim dolaze, a koje je Pač izostavio: „Osim toga, veća reka (Dunav) pravi onde gde se Partisko uleva kao neko ostrvo i odvaja ga od zemlje“.[23] Po našem nahođenju, pod tim ostrvom Amijan je mogao razumeti jugoistočni ugao Bačke, gde se Dunav i Tisa najviše približuju jedno drugome, a ne zemlju između leve obale Tise i Dunava, koji se od svoje pritoke tu sve više udaljava.

Ako bi naše gumačenje bilo pravilno, onda bi morali uzeti da su prvobitno Slobodni Sarmati zajedno s Limigantima a posle sami Limiganti živeli barem i u današnjoj Bačkoj. Kažemo „barem“, jer Konstancije godine 359 ratuje i u Banatu, kao što smo napred rekli. Pošto je on te godine vodio rat s Limigantima, možda on u Banatu također snjima ratuje.

To pitanje zaslužuje također da ga brižljivo proučimo.

Pošto je car svršio prvi svoj pohod na sarmatsku zemlju godine 358, on pođe opet iste godine na Limigante.[24] Čim varvari opaze njegovu vojsku, oni ga stanu preklinjati za milost. Konstancije je rešen da ih udali iz svog susedstva i da ih premesti u neku udaljeniju oblast. Onda Limiganti izvrše na njega jedan mučki napad. Rimljani ih u krvavoj borbi strašno potuku. Posle toga car pređe na drugu obalu Dunava i potraži ih na njihovim ognjištima. I tu, u močvarima, varvari strašno stradaju. Sad Amijan nastavlja: „Pošto budu gotovo sasvim pobijeni i rastureni Amicenzi, naši potraže bez oklevanja Pikenze, koji su se tako zvali prema susednim oblastima“.[25] Protiv ovih Pikenza Rimljani pozovu u pomoć Slobodne Sarmate pa rimska vojska upadne u krajeve na granici Gornje Mezije a Slobodni Sarmati napadnu neprijatelja u oblasti koja je bila prema njima[26]. „Limiganti ... uplašeni primerima pokorenih i savladanih“ reše se onda na predaju. Rimljani ih nateraju da se isele iz dosadašnje otadžbine.

Ovaj Amijanov izveštaj nije nimalo jasan. Amijan je jedan nehatan pisac. Ovde nam nije rekao ni to odakle je Konstancije pošao na Limigante. Posle pobede nad Sarmatima i nad Kvadima u prvom pohodu car je bio otišao u Brigecijo (na Dunavu, zapadno od Pešte). Je li on odatle došao na Limigante preko Valerije i Panonije Druge ili kroz Sarmatiju? Amijan o tom ništa ne govori. To za nas, uostalom, u ovoj raspravi nije od važnosti. Ali ima drugih pitanja koja pred nas iskrsavaju.

Car je pošao na Limigante. Njih on potuče na desnoj obali Dunava. Posle toga on pređe na drugu obalu da ih potraži u njihovoj zemlji. Tu on najpre potuče Amicenze a posle pođe na Pikenze. Jesu li ovi Amicenzi i Pikenzi Limiganti? To Amijan ne kaže. Prema onome što on posle kaže o Limigantima moglo bi se pomisliti da ta dva plemena ne pripadaju Limigantima. Jer ako su i oni Limiganti, ili, bolje, ako su oni sami Limiganti (nema drugih Limiganata), onda kako se može reći: „Limiganti ... uplašeni primerima pokorenih“, kad bi to značilo: „Limiganti... uplašeni primerima Amicenza i Pikenza koji su Limiganti“ ili još bolje: „Limiganti ... uplašeni primerima pokorenih — Limiganata"?

Međutim, po svoj prilici pod Amicenzima treba razumeti jedno pleme kod Acumincum-a (danas Slankamen) a pod Pikenzima njihove istočne susede do recimo grada Pincum (danas Veliko Gradište) i reke Ršsiz (Pek).[27] Bar u ovo poslednje ne treba sumnjati, i ako je čudno da se jedno pleme može nazivati po jednom susedu, kako kaže Amijan[28]: „naši potraže bez oklevanja Pikenze, koji su se tako zvali prema susednim oblastima“. Da li zato ti Pikenzi nisu samo deo Pikenza, jednog plemena koje bi živelo na obe obale Dunaka, jedan deo u Banatu, a drugi na reci Peku, gde ih sigurno lokalizuje grčki geograf Ptolemej? Ali onda oni ne bi bili sarmatskog porekla pa prema tome ni Limiganti.[29]

Ali baš i da pretpostavimo da su Amicenzi limigantsko pleme, mi iz toga ne možemo zaključiti da su Limiganti živeli isključivo u današnjem Banatu i da ih u Bačkoj nije bilo. „Amicenzi“ značilo bi susedi Akuminkuma, stanovnici oblasti blizu Akuminkuma (Slankamen). A tako se mogu zvati stanovnici jednog dela Bačke s istim pravom kao i stanovnici jednog dela Banata. Kao razlog da Limiganata nije bilo u Bačkoj ne treba navoditi to što car ostavlja obračun s njima po povratku iz Brigecija. Možda je on već u prvom pohodu dodirnuo i njihovu zemlju, ali ovlaš, pošto se žurio da projuri celu Sarmatiju, Limiganti su bili možda dublje u zemlji, a možda se u ovo doba voda tako bila razlila da im je teško bilo prići.[30]

U vezi s ovim lokalizovanjem Amicenza i Pikenza treba dodirnuti pitanje o mestu gde su stanovali Slobodni Sarmati kad su ih prognali Limiganti i dok se nisu vratili u pradedovske zemlje. Amijan kaže da su se oni sklonili kod Viktovala. Ali time za nas nije ništa rečeno, jer nam je nepoznato gde je ovo pleme stanovalo. Da su Viktovali živeli negde u severnoj Mađarskoj, to se zaključuje iz istog Amijana, koji priča da je car Konstancije „obratio pažnju“ na Slobodne Sarmate tek pošto je projurio kroz celu Sarmatiju i došao do kvadske zemlje. I da je to tako, zaključak bi bio osnovan. Ali mi smo napred rekli da je Konstancije možda imao dodira sa Slobodnim Sarmatima već ranije, recimo još u južnoj polovini oblasti koja se prostire između Dunava i desne obale Tise. Na to da su Slobodni Sarmati živeli i u ovim krajevima mi pomišljamo još iz jednog razloga. Kad Konstancije navali na Amicenze i Pikenze, kaže se da je on udario na oblasti koje leže na granici Gornje Mezije, a Slobodni Sarmati da su zauzeli zemlje „koje su bile prema njima“. To se, naravno, ne bi moglo reći da su Slobodni Sarmati u to vreme živeli negde daleko na severu. Nemamo prava pomisliti da su Slobodni Sarmati posle prvog Konstancijevog pohoda na Sarmatiju promenili sedište pa iz susedstva Viktovala došli u Bačku. Jer Amijan kaže[31] da je car naredio plemenima koja je pri tom pohodu pokorio „da se vrate na svoje zemlje bez straha“.

Ako bi rezimirali sve što smo dosad rekli, imali bi da kažemo ovo. Pored Slobodnih Sarmata i Limiganata bilo je, izgleda, između desne obale Tise i Dunava i drugih Sarmata. Sarmati su stanovali možda i u jednom delu Banata a ne samo na desnoj obali Tise. Nije sigurno da su Amijanovi Pikenzi bili Sarmati nego su oni može biti poreklom isto što i Pikenzi na Peku. Slobodnih Sarmata, izgleda, bilo je ne samo na severu kod Viktovala nego i u Bačkoj. A Limiganti su verovatno bar jednim delom također stanovali u južnoj Bačkoj.

Ostaje nam još jedno pitanje. Kad su Limiganti savladani, kuda su premešteni? Pač misli da su oni otišli čak na izvorište Tise. To on izvodi iz toga što su iduće godine, 359, oni došli na Dunav negde kod Aquincum-a kod današnje Pešte. Ali Amijan ne kaže Aquincum nego Acimincum, to jest Acumincum (Slankamen). Pač misli da je ovde pobrkano Aquincum s Acumincum. Tako on misli zato što je Konstancije po Amijanu na glas o dolasku Limiganata na Dunav pošao u provinciju Valeriju, u kojoj je bio Aquincum, ali ne i Acumincum, koji se nalazio u Panoniji Drugoj. To je dabogme sve moguće. Samo treba imati na umu da je Amijan isto tako mogao pogrešiti kad je rekao da je car došao u Valeriju kao što je mogao kazati pogrešno Acimincum mesto Aquincum. Nije verovatno da je on tako slabo poznavao te krajeve da bi Aquincum pobrkao sa Acumincum. Ako je pak Konstancije potukao Limigante kod današnjeg Slankamena,[32] onda nije verovatno da su oni bili oterani tako daleko. Sami valjda nisu imali razloga da idu tako daleko; takve velike seobe skopčane su s ogromnim teškoćama. Konstancije ih nije mogao odagnati na izvorište Tise, jer on nije bio gospodar tih dalekih krajeva. Moglo bi se dakle pomisliti da su se Limiganti samo malo pomerili iz svoje zemlje i da su se naskoro opet vratili u nju, da tu konačno propadnu.

N. Vulić

Izvor uredi

  • Nikola Vulić, Ratovanje cara Konstancija u današnjoj Bačkoj, Glasnik Istoriskog društva u Novom Sadu II (1928), str. 16-23

Reference uredi

  1. Nesumnjivo car je prvo svršio s južnim delom oblasti između Dunava i Tise pa onda prešao na severni deo. Jer on je prešao Dunav samo na jednom mestu. Na glas da dolazi car pljačkaši su se odmah vratili kućama. Zato nije tačno ono što kaže H. Schiller, Geschichte der Kaiserzeit II 315: da je car imao prema desnom krilu Sarmate u Gornjoj Meziji i Panoniji a u centrumu u Valeriji Kvade.
  2. Dan. Komorn, zapadno od Pešte.
  3. Slučajna je omaška kad Gibbon, The history of decline and fall of the Roman empire II, 265 kaže da su se Slobodni Sarmati sad tek, 359, vratili u svoju nekadašnju zemlju i dobili za kralja Zizajisa.
  4. Glasnik Istoriskog Društva u Novom Sadu I, 1, 23.
  5. Ib., 26
  6. Ib.
  7. C. Patsch, Banater Sarmaten (Akademie der Wissenschaften in Wien. Sitzung der philosophisch-historischen Klasse 1925 vom 16. December. № XXVI, str. 182 i d.) O. Seck, Geschichte des Untergangs der antiken Welt Bd. IV 5.
  8. Ibid.
  9. Ib., 23.
  10. Glasnik I/1, 27.
  11. Ib., 27.
  12. Ib., 31.
  13. Ib., 24.
  14. Ib., 24.
  15. Ib., 25.
  16. Ib., 25.
  17. Ib., 25.
  18. Ptolem. III 7, 1.
  19. Glasnik I/1, 27.
  20. Nije reč samo o poslednjem upadu, jer Amijan kaže (str. 27): „Limiganti kao da su zaboravili šta su ranije učinili“.
  21. locorum confisi praesidio, ubi lares post exactos dominos fixere securi. Has enim terras Parthiscus inruens obliqatis meatibus Histro miscetur. sed dum solus licentius fluit. spatia longa et lata sensim praeterlabens et ea coartans prope exitum in angustias, accolas ab impetu Romanorum alveo Danubii defendit, a barbaricis vero excursibus suo tutos praestat obstaculo, ubi pleraque umidioris soli natura et incrementis fluminum reduntantia stagnosa sunt et referta salicibus ideoque invia nisi perquam gnaris.
  22. Ibid. 187.
  23. et super his insularem anfractum, aditu Parthisci paene contiguum, amnis potior ambiens, terrae consortio separavit. — Gibbon, The history of the decline and fall of the roman empire. II, 264–5 govori ovde o jednom ostrvcu s koga je došlo jedno od najratobornijih sarmatskih plemena da napadne cara.
  24. Glasnik I/1, 27.
  25. Ib., 30.
  26. Ib., 30.
  27. C. Patsch. ibid.
  28. Glasnik I/1, 30.
  29. Amijan zove Pikenze „saveznicima“ Amicenza (prevod str. 30).
  30. Prevod str. 24: Histar, koji je bio poplavio obale, zbog toga što su se bile otopile gomile snegova“. Pač navodi kao razlog da su Limiganti morali stanovati u Banatu, a ne u Bačkoj, to što iz Bačke sarmatski pljačkaši ne bi imali hrabrosti da prelaze u Gornju Meziju preko Panonije kad je Sirmijum, glavni stan carev, tako blizu. Ali Sirmijum nije tako blizu i razdaljina Sirmium-Acumincum nije manja od razdaljine Acumincum-Zemun. Drugo, pljačkaši pustoše Meziju po rđavom zimskom vremenu kad misle da car neće smeti ostaviti Sirmijum.
  31. Glasnik I/1, 25.
  32. H. Schiller, ibid., 315 misli tako, ali misli da su se te godine 359 Limiganti pobunili zajedno s Kvadima i da su Kvadi izvršili napad iz Brigecija. Jamačno je pisac Kvade ovde spomenuo zbog Aquincum-a, koji je on pobrkao s Acumincum, a po svoj prilici on ovde ustanak Kvada iz godine 358 pogrešno stavlja u 359.