Rastavlja nas sudbina
| Rastavlja nas sudbina (1894) Pisac: Savo St. Račeta |
Zar baš tako?
Pa neka bude neka... kad već drugače nije,
Prestajem da se nadam, nit’ srce će da bije
Sa vjerom u ljepši čas...
I dalje neće ono
Pratiti svoju srč... te ljubavi kristalnom suzom
Prolazeć’ i noć i dan,
U družbi sa svojom muzom
Preklinjat azuran svod: da se ostvari san
Kucnja mu najslađeg.
Al’ opet ne!
Trpjeti će ono još, srč svoju pratiti — hoj!...
Bez vjere i bez nada ščekati posljednji boj —
Odsudan ščekati tren!
I tek će ono da mre...
Strošeno ljubavlju tom... bez srči, stvorna života jest,
Kô stanac dolomljen kam
Il’ dosušen u gori brijest...
Silom poslednje iskre — liznuv’ ljubavan plan...
Kucnja mu poslednjeg! —
Izvor
uredi1894. Bosanska vila. Godina deveta, broj 19, str. 202.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Savo St. Račeta, umro 1933, pre 91 godina.
|