Raspopu Mirašu Dedeiću
| Raspopu Mirašu Dedeiću Pisac: Slavko Perošević |
RASPOPU MIRAŠU DEDEIĆU
Evo jutros od nevolje
Uzeh pero i mastilo,
Da ti kažem riječ-dvije
Dedeiću Mihailo!
Natjera me sila neka,
Pa se latih oštra pera,
Jer epska me dužnost zove,
Đe se brani srpska vjera.
Vidim da si angažovo’
Pristalica svojih šaku,
I da hoćeš srpske crkve,
Da otimaš po Drobnjaku.
Ali prije no ti ime
Stavih na tas epskog suda,
Podugo sam razmišljao,
Da l’ vrijediš moga truda.
Da li epsko pero koje
Služi za čast i za diku,
Smijem prljat’ pišuć’ pismo,
Jednom srpskom izdajniku.
Od kad suze i krv srpska
Tope ovu časnu grudu,
Ja mnim nije Dumitorka
Još rađala takvog Judu.
Da je đedo stari mogo
Zlu ovome da se sjeti,
Svojom bi te snažnom rukom
Udavio u koćeti.
Ili bi te štapom stuk’o,
Ko čobanin šarku zmiju,
Da ne brukaš i sramotiš
Svoju časnu familiju.
Tvoje srce pokvareno
Mržnjom, vražje sile hrane,
Ti si sluga provjereni
Lucifera i Satane!
Kano gavran oko sebe
Skupio si čavki jato.
Srce ti se slakomilo
Na bogatstvo i na zlato.
Ti od ljudi stida nemaš,
A od Boga nemaš straha.
Na tebi je anatema,
Carigradskog Patrijarha.
U Rimu si bio ženjen,
Razveo se radi bluda,
Vršio si pronevjere,
I svakakva druga čuda.
Vrline su tvoje r’jetke,
A stotinu imaš mana,
U tebi su skutonošu,
Našli đavo i Satana.
Misliš da ćeš jednog dana,
Sjest’ na presto slavnog Rada?
A ne vidiš da si pastir,
Što svojega nema stada.
Skupio si šaku jada,
Sa konopca i sa koca,
I toj grupi „EVIVAŠA“
Duhovnoga glumiš oca.
I kroz Drobnjak počele su
Vršljat’ tvoje pristalice,
Misle da je proš’o zeman
Mirka, Šuja i Novice?!
Možda danas i nijesmo,
Što su naši stari bili,
Al’ vazda smo spremni na put
Nečastivoj stati sili.
Zato slušaj prokletniče
Šta ti zbori pjesma ova:
Dalje ruke od Drobnjaka!
Ne prelazi pro’ Krnova!
Ođe straha niko nema,
Od tvoijeh „Evivaša“.
Mi smo radi srpske vjere,
Pogubili devet paša.
Devet paša carevine,
I desetog Smail-agu.
Jer nijesmo htjeli dušu
Da prodamo crnom vragu.
Silni Sultan, na Drobnjak je
Slao vojsku i vezire.
Mi ginuli čuvajući
Stare srpske manastire.
Gorjelo je PODMALINSKO,
Gorjela je i BIJELA,
Ali smo ih podizali,
Iz gareži i pepela.
Preko leđa proturili,
Svaku silu i armadu.
Silnog paša Miljevinu,
Smail-agu i Pijadu.
Izdržali turski zulum,
I torturu komunista,
Al i pored svijeh muka,
Ostali smo djeca Hrista.
Pa ti vako poručujem,
Slugo vraga i šejtana,
Nije Drobnjak šaka zobi,
Da ga svaka kljuca vrana.
Još u njemu ima dosta,
Časnih ljudi i gorštaka,
Pa zbog toga ruke svoje,
Drži dalje od Drobnjaka.
Ne treba nam sekta tvoja,
Slugo kletog Lucifera,
Jer Drobnjak je kroz vjekove,
Održala SRPSKA VJERA.
Od Kosovskog svetog boja,
Neko s perom, neko s mačem,
Krvave smo bitke bili
Sa mnogijem osvajačem.
Al srpska je vjera vazda
Bila dio našeg bića,
Mi smo vojska pravoslavna,
SVETOG SAVE NEMANjIĆA.
(mart 2019.)