Pisma od Stipana Nemanjića
Vidi čudo! i nagledaj se ga,
Gdi se klanja misecu danica,
Žarku suncu zvizda prihodnica,
U Tribinju gradu bielomu.
Nije ono misec, ni danica
Nit je sunce, nit je prihodnica:
Već je ono Slovinska kraljica,
Po imenu Jelina gospoja.
Lipa kćerca kralja Francuzskoga,
A ljubovca Nemanić Stipana.
Prid Stipana često dolazaše,
Tere njemu tiho govoraše:
Svitla kruno, Nemanjić Stipane!
Eto vidin da si ostario,
Izbroio danke i godine,
Kraljujući i bojak bijući.
Muder uzmi knjige, i
Moli Boga, plači tvoje grihe,
I okruni sina stariega,
Po imenu mlada Milutina.
Kad je Stipe riči razumio,
Jelinu je ljubu poslušao:
Pak dozivlje mlada Milutina,
Ter je njemu tiho besidio:
Milutine drago dite moje!
Evo sam ti sinko ostario,
Ne mogu ti više vojevati,
Ni Slovinskim kraljestvom vladati.
Kada dojde svetac Jurjev danak,
Sakupit' ću Slovinsku gospodu,
I zazvat ću moje svečenike,
Isusove virne naslidnike.
Za kralja ću tebe okruniti,
I na glavu krunu postaviti.
Brani sinko Slovinsko kraljestvo,
Svitlom ćordom, i desnicom rukom.
Malo vrime postojalo biše;
Ali idje momče od Moštara.
Suze roni, na zemljicu pada,
Ter govori Nemanjić Stipanu:
Rad bi tebi bolji glas doniti;
Al' ne mogu, već kako je pravo.
Eto na te jedna silna vojska,
Prid njome je dite Dragutine.
Bile će ti dvore upaliti,
A tebe će starče pogubiti,
I tvojega sinka Milutina,
Koga misliš berzo okruniti.
Kad je Stipe riči razumio,
Jelini je ljubi govorio:
Kamo tvoji posti i zaviti?
U za' čas ga sinka porodila!
Kamo li ti bili manastiri?
Koje no si trudno sagradila?
Kamo li ti tvoje zadužbine,
Koje no si po svitu činila?
Kamo li ti suze i molenja,
Koje' no si Bogu prikazala,
Da ti dade sinka Dragutina?
U za' čas ga babo odgojio!
Milutina sinka dozivaše,
Ter ovako njemu govoraše:
„Biži sinko u zemlju Mađarsku,
Bratac išče rasu glavu tvoju."
To izusti, dušicu izpusti,
Na kriocu svoje zaručnice,
Zaručnice Jeline kraljice.
Nemanjiću! pokojna ti duša.
