Radost plamljeća
Proleće je divno; ono iz sna prene
Ljubičicu plavu, mirisno cveće –
Zelenijem lišćem goru zaođene,
I u život bajni prirodu okreće.
Sa pjesmicom milom slavujeva glasa,
U tišini noćnoj razl'ježe se gora,
I čuje se šaput srebrni talasa
Što pjenuše rubom tihanoga mora.
Skakutaju janci, igra im je, mila –
Nestašni leptiri po cvetovi šeću,
Vrednu pčelu nose neumorna krila,
Da pokupi slasti po šarenom cvetu.
Sve pod nebom što je, u krilu prirode
Novi život prima – iz sanka se budi,
I tebe će jednom, mili srpski rode,
Pramaljetna zora sjajna da zarudi.
Pa i ti se raduj sjaju pramaljeća,
I kr'jepi se nadom na budućnost slavnu,
U kojoj se blista srbinova sreća,
U kojoj on gleda svoju slavu davnu.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Milo Jovović, umro 1916, pre 108 godina.
|
Bar, Milo Jovović, „Golub“, broj 7., u Somboru, 15. aprila 1910. str. 103.