5
Radost i žalost iznenada
Majka ženi Jova nejakoga,
Sinoć ga je oženila majka,
A jutros mu sitna knjiga pala
Od onoga cara čestitoga,
Da je brže na carevu vojsku
Bez promjene devet godinica.
Kad je Jova knjiga dopanula,
Knjigu štije, grozne suze lije.
Pita majka svog Jovana sina:
„Okle knjiga, ognjem izgorjela!
I prije su knjige dolazile,
Al' ne bjehu tako žalostive.“
Progovara nejaki Jovane:
„Ovo j' knjiga cara čestitoga,
U knjizi me lijepo pozdravlja,
Da sam brže na carevu vojsku
Bez promjene devet godin' dana.“
Onda majka sinu besjedila:
„O, Jovane, moj nejaki sine!
Kom' ostavljaš tvoju staru majku?
Kom' ostavljaš sestricu Jelicu?
Kom' ostavljaš vjernu ljubu tvoju?
Kom' ostavljaš bjele dvore tvoje?“
„Na poklon ti bjeli dvori moji,
Nek' te dvori sestrica Jelica;
A u dvore ljuba Anđelija
Nek' me čeka devet godinica:
A kad prođe devet godinica,
Nek s' udaje za koga joj drago
Ne u selo za komšiju moga,
Đe će majci uv'jek srce pucat'.“
Ode Jovo gorom i planinom.
.............................................
.............................................
Brzo prođe devet godinica,
I vjeri se ljuba Jovanova
Pod krijući Jovanove majke;
Da j' za koga ne bi' ni žalila,
Već u selu za komšiju svoga,
Đe će majci uv'jek srce pucat'.
Kad to čula Jovanova majka,
Uzela je divit i hartiju,
Pa je sitnu knjigu napisala,
Te je svome opremila sinu:
U knjizi mu 'vako govorila:
„O Jovane, moj jedini sine.
Da si brže pustom dvoru tvome,
Ja te kumim bogom od nevolje!
B'jeli su ti dvori popaljeni,
Mila seja konjma pregažena.
Vjernu ljubu zarobili Turci,
A ja kukam kao kukavica.”
Kad Jovana knjiga dopanula,
Knjigu štije, grozne suze lije.
Al' mu veli sam čestiti care:
„O, Jovane, moja vjerna sluro,
Oklen knjiga, ognjem izgorjela:
Kakvi li su u njoj crni glasi,
Te ti liješ suze niz obraze!"
Smjerno Jovan caru progovara:
„Ova knjiga od dvora mojega -
B'jeli su mi dvori popaljeni,
Mila seja konj'ma pregažena,
Vjernu ljubu zarobili Turci,
Stara majka cvili u nevolji."
Car Jovanu 'vako besjedio:
„O, Jovane, moja vjerna slugo!
Ti ne roni suze niz obraze; -
Ako su ti dvori izgorjeli,
Ljepše ću ti dvore sagraditi
Pored mojih, k'o i moji što su,
Što t' je seja konj'ma pregažena,
Moja seja i tvoja je seja,
Što li ti je ljuba zarobljena,
Boljom ću te ljubi oženiti
I da ću ti pola svoga blaga.“
Ali Jovan caru besjedio:
„Hvala tebi, care gospodine,
Na besjedi i na daru tvome, —
Al' ja moram svom pustome dvoru.“
Car mu daje tri tovara blaga
I daje mu do tri pratioca,
Da ga prate preko Novog' grada.
Kad je Jovan kući dolazio,
U dvor nađe žubor i veselje,
Staru majku pred bijele dvore,
Đe 'no kuka kao kukavica,
A previja kao lastavica,
Pa joj božju nomoć nazivao:
„Božja pomoć, Jovanova majko!
Starica mu bolje privatila:
Da si zdravo, neznana delijo!
Još govori Jovo momče mlado:
„A Boga ti Jovanova majko,
Koja ti je golema nevolja,
Pa ti kukaš i suze proljevaš?“
Starica mu kroz plač progovara:
„Kad me pitaš, pravo ću ti kazat':
Imala sam sina jedinoga,
K'o sinoć ga oženila majka,
A k'o jutros sitna knjiga dođe
Od onoga cara čestitoga,
Da je brže na carevu vojsku.
Bez promjene za devet godpna; —
Pa ga jošte crnoj majci nema!
Danas mu se ljubi preudaje —
Da j' za koga, ne bi ni žalila,
Već u selu za komšiju moga,
Đe će majci uv'jek srce pucat.“
Kad to čuo Jovo momče mlado,
Ovako je staroj besjedio:
„O, Boga ti, Jovanova majko,
Je li testir u dvor ulaziti?“
Starica mu smjerno odgovara:
„Testir ti je, neznana delijo,
Testir ti je, zašto ne bi bilo?“
Ode Jovo kuli na čardake.
Kad je doš'o kraj sofre svijetle,
Svi su mu se svati podignuli
I lijepo mjesto napravili —
L'jeno mjesto u čelo trpeze; —
Prva čaša vina dolazaše
Najprva mi Jova dopadaše.
Progovara Jovo momče mlado:
„O Boga vam kićeni svatovi,
Je li testir jednom zapjevati?“
„Testir ti je neznana delijo,
Testir ti je, zašto ne bi bilo?“
Tad zapjeva Jovo momče mlado -
Tankovito, ali glasovito: -
„Fala Bogu, fala velikome!
Gn'jezdo vila tica lastavica,
Vila ga je devet godinica;
Kad deveta na izmaku bila,
Onda lasta gn'jezdo razvalila.“
Al' se tome niko ne sjetiva,
Do jedina ljubi Jovanova,
Pa se moli dva ručna đevera:
„Puštite mi prebijele ruke,
Da ja odem sofri i trpezi,
Da ja častim prvu sreću — Jova“.
Dva đevera nebu pogledaše,
Pustiše joj prebijele ruke;
Ona ode sofri i trpezi,
Pa zapjeva tanko iza glasa:
Blago meni jutros i dov'jeka,
Evo meni prve sreće - Jova!“
I vije se Jovu oko vrata.
Kad viđoše kićeni svatovi,
Staše bježat' kuli niz tavane;
A Jovo im tiho besjedio:
„Ne bježite kićeni svatovi!
Pijte vino tri bijela dana,
Podaću vam sestricu Jelicu.“
Kad to čula Jovanova majka,
Sa sinom se slatko ižljubila,
I od velje nenadne radosti,
Mrtva pade na zemljicu crnu! -
Piše svati tri bijela dana,
Povedoše seju Jovanovu;
Jovo svoju zakopao majku,
Pa po dvoru pokupio blago
I bijele dvore zatvorio,
Pa otide caru čestitome
I odvede ljubu Anđeliju.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
