Pjesme iz jeseni
1.
List opada ... Tužno cvili
I jauče vjetar hladni,
Kao srce bez ljubavi,
Il’ bez sreće život jadni.
Nebo stere mračnu rizu
Kô očajnik puno jada,
A pro vlažnih polja tavnih
U jecaju kiša pada.
Sve je pusto ... Bez života
Zamračena zemlja sniva,
A kandilo ugašeno, –
Sjajno sunce, zrake skriva.
Ja usamljen. Ne! Sa tugom,
S njom u nijemom zagrljaju,
Gledam, kako samrt pada
I pustoši po beskraju.
Sve umire puno bola,
Kao džini magle plove;
Gle – i moje srce plače –
U grob hladni smrt ga zove.
2.
Ja se varam, ja se varam,
Da ću nekad srećan biti!
Moje srce, bijedno srce,
Do groba će suze liti.
U obmanu duh je pao –
On o slatkoj sreći sniva,
Al' od njega ona bježi
I poglede svoje skriva.
Tako isto mornar jadni
Spas na burnoj noći čeka,
Dok kroz crni prostor samo
Grmi, tutnji smrti jeka ...
3.
Kako si blijeda, kô uvela ruža!
Ljepota bola boluje u tebi! –
Ni anđeo ti ravan bio ne bi –
Tako si blijeda, kô uvela ruža! ...
I dokle jesen pati oko mene,
Moja se duša vjenčava sa tvojom,
I sretnja biva, kad bol nađe tuđi
I prelije ga tajno suzom kojom ...
Ah, ti si blijeda kô uvela ruža!
Ljepota bola boluje u tebi,
Ni anđeo ti ravan bio ne bi, –
Ah, ti si blijeda kô uvela ruža ...
4.
Što jauče vjetar tako
Kroza puste gole grane?
Jurne kao bijes lako
I s tutnjavom negdje pane.
Da l' i njega tuga goni
Kao moju dušu jadnu,
Pa sa hukom bolno zvoni
I rasipa maglu hladnu?
Nije mračni vjetar ono!
To duhovi kroz noć viju,
I na moje srce bono
Sve kap po kap smrti liju ...
5.
Da sam nešto tvoja harfa
Što je često grliš lako,
Pod dodirom prsta tvojih
Ja bih, draga, dugo plakô.
Jecali bi glasi boni,
Drhtala bi žica mila,
I sve jade srca moga
Tu bi duša tajno slila.
Ja znam, mila: ti bi tada
U kajanje silno pala,
I na dodir žica tankih
Ruka bi ti zadrhtala.
O, tada bi razumjela
Tužni smisô riječi moji',
I tu tugu i jad mračni,
Što u mome srcu stoji ...
Ali, jao, ja sam, evo,
Ruševina pusta, gola! ...
Prepukle su žice moje,
Ništa nemam do li bola ...
6.
Pobjegla je duša moja,
Odletjela s vihorima,
S njom i pjesme – suze moje
U naručja dadoh njima.
I zato je nebo moje
Tako uvijek tužno, bolno,
Zato zvijezde tako dršću
I jecaju neutolno ...
7.
Ah, oči tvoje velike i tavne
I tužne, kô veče studene jeseni,
Bez strasti tužne, boluju u meni
U elegiji mladosti kukavne.
O, uspomene ljubavi, himere,
Hajd' ispijajte me svojim otrovima!
Ah, u vama mnogo, mnogo slasti ima
Vi utjecišta moja i nevjere! ...
Da, ja vas tražim, kô u Okeanu
Bisernu školjku, u noći i danu,
I ronim u mrak bola duše mlade;
I tu vas nađem kô mrtve anđele,
Po tijelu vam ružice uvele
Mirišu tužno dahom mrtve nade.
8.
O, Spasitelju! Ti preda mnom stâše,
Na ikoni ti lice božanstveno
U osmijesima blagim tajanstveno
Kô svjetlost jutra krotkošću sijaše.
Ja glasno zborih svoje očenaše
No tvoje lice isto uvijek bješe,
Da l' mi nebesa riječi razumješe,
U pustom hramu što s odjekom paše?
Ne, nisu, nisu! Ti si hladan bio
I spreman svemu dati blagoslova,
Ti ne ču vapaj mojijeh bolova ...
U mahnitosti jurnuh na te živo
I tvoje lice krvnički sam bijo,
A ti si samo ćuteć' blagosivô ...
9.
Ostav’te me miru mome
I ne rec’te, da su snovi
Moga srca puste varke
I magleni pramenovi!
Jer u javi dokle tražih
Sjajni oltar snova svoji',
Vidjeh groblje razasuto
Gdje na tavnoj dolji stoji.
I usamljen s novim bolom
Pitao sam razum hladni:
Je l' ti svijet „cvjetna dolja”,
Je li to taj život jadni? ...
Ostav’te me! ... Smijehom slatkim
Pokažite što ste znali,
Smijite se bijednoj ludi, –
Gle, a on vas tako žali ...
