Pjesma o zecu i trgovcu
Poslušaj me, mio pobratime,
Što me snađe jedne ljute zime.
Zima ljuta, snijeg do koljena,
Mraz udrio, inje procvjetalo;
Ne mož’ nikud pomoliti lica, 5
Za ruke se hvata ključanica.
Oko kuće imadoh voćara,
U tri sela ne bješe mu para;
Sto voćaka kao đevojčice,
Njegovah ih k’o đevojka lice; 10
Još godinu, neće duže biti,
Pa će mene plodom obdariti.
Al’ kad jedno jutro uranio,
Po voćaru malo pogledao,
Od jada sam suze prolijevao; 15
Zečevi su voćar pohodili,
Sa kalema koru ogulili;
Stoje jadne sada ogoljene
K’o robinje u turskom haremu;
Mene samo srce zaboljelo, 20
Od jada ih gledati ne možem,
Već se tužan vraćam u zapećak,
Pa razmišljam što ću i kako ću.
U zao čas ja se dosjetio
Kako j’ David tužio jazavca, 25
A i meni drugo ne ostaje,
Već kod suda pravdu potražiti.
Trgovac je lova zakupio,
Dušan Relja, sam ga bog ubio;
Zakonom je zeca zaštitio, 30
Ie smijem ga šljakom udariti,
A kamoli pušku opaliti.
Sve mislio, a jedno smislio,
U ruke sam šljaku dovatio,
A za ćemer turio kuburu, 35
Nek se nađe, u zlu ne trebalo.
Tako krenu’ dolje u Općinu
Do Lasinje grada bijeloga.
Kad otvore vrata od Općine,
Al’ tu sjedi stari bilježniče 40
I oko njeg troje pisarčadi
U gomili spisa svakojakih:
Molbe, žalbe raje sirotinje.
Bilježnik je cviker naturio,
Ozbiljno mu lice k’o sudije 45
Kada smrtne kazne propisuje.
Tu se i ja malo ukočio
I u glavi nešto zamislio:
Mili bože, što on sada radi,
Šta li radi i šta li premišlja? 50
Koliko će proći godinica
Dok se ovi spisi pročitaju?
Može l’ iz njih pravda proklijati,
Koga li će sunce ogrijati,;
Kom iz štale konje izagnati? 55
Ali sada druge ne bijaše,
Već se trgnem pa iz glasa vičem:
„Dobro jutro, slavni bilježniče!"
Al’ bilježnik ni habera nema,
Nešto piše i kao da drema. 60
A ja vičem k’o vilen iz glasa:
„Došao sam k tebi radi spasa.
Tužim zeca, gazdu i lugara,
Što mi grdna napraviše kvara."
Tek u neke cviker se podiže, 65
Odmjeri me očima pobliže,
Al’ kad čuo da ja gazdu tužim,
Tada poče da me grdno ruži.
Al’ Pruginić Radu znade svako,
Ovaj neće popustiti lako. 70
Ipak neku potvrdu mi sredi
I procjenu nekakvu odredi:
Neki Lazo u procjenu pođe
I svjedoke po zakonu nađe;
Po zakonu tako mora biti, 75
Sa zakonom nije se šaliti.
Ali čuj me, pobratime, sada:
Dušan Relja biješe prvi gazda,
A gazdama nikada ne godi
Sirotinja da ih na sud vodi, 80
Zato plati zorna advokata
Da ga brani k’o rođena brata.
Tako poslje, da vam kažem pravo,
U ruglo se zakon izvrgao.
Proces traje deset godin’ dana, 85
Sve u ime zakona i kralja;
Triput dobih i triput izgubi’,
Od muke mi utrnuše zubi.
Šta da pričam, pa to svako znade,
Kakvih čuda tu još ne bijade, 90
Kakva bruka tu ispade sade:
Od voćara vinograd postade.
Svi svjedoci kažu: nije tako,
Sudac kaže: tu dokaza nije,
I ponovo parnicu odbije, 95
Pa sa gazdom cijelu noćcu pije.
Ja sam voćke davno povadio,
Povadio, druge posadio,
Pa i ove rađati počeše,
A parnica uvijek se poteže. 100
Sada znadem što li mi se piše,
Pa ne moga’ izdržati više;
U glavu mi došle misli lude,
Sretnem gazdu đe kosovi sude,
Đe ne bješe oka ni svjedoka, 105
Đe ne strada niko od uroka:
Lijepa smo trgli razgovora,
Obojica bez ikakva zora;
Krvološtvo nije mi u krvi,
Ali ipak progovorih prvi: 110
„Ti si bogat i biće ti žao
Ostaviti što si napljačkao,
A ja ništa nemam izgubiti,
Pa će manje meni žao biti.
Pucaj prvi, ljudska krvopijo, 115
Sam izberi smrt ili robiju,
Ili riješi parnicu prokletu,
Nemoj pravdi kopati očiju.“
Sad da vidiš gazdu svemogućeg:
Zubim’ škrinu, kao pas zareža, 120
Jer odluka ne mož biti teža,
Znoj krvavi čelo mu orosi:
„Dobro, kaže, nek te đavo nosi.
To ću reći kad dođemo k sudu,
Svršićemo tu parnicu ludu.“ 125
I tako se, braćo, rastadosmo,
Svaki svojim putem okrenusmo.
Al’ kad poziv meni pandur dade,
Neki đavo šaptati mi stade
Advokatu da s’ narugam malo, 130
Za tog gada još mi bješe stalo;
On zamrsi tu parnicu ludu,
Jera gazda ne dolazi k sudu.
Uzeh gusle od djetinjstva drage,
Što mi uvijek ulijevahu snage, 135
K’o rođeno meni bijehu mile,
U tuzi su razgovor mi bile.
Parnica se kako treba riješi,
Ovog puta sudac ne pogriješi.
Tu se svijeta okupilo dosta, 140
Meni toplo oko srca posta;
Na klupu sam sjeo ispred suda,
Mene radost ponijela luda,
Pa zagudih što nijesam odavno
I pomenu’ srpsko ime slavno, 145
Kako Marko bez straha i kara
Doćerao cara do duvara;
Kako Marko uz Ramazan pije,
A sultan mu do koljena nije;
Sanja care topuz iza vrata, 150
Pa izvadi stotinu dukata,
Daje Marku da se kurtališe,
Ja završih, jer kuda ćeš više!
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
