Pjesma o Njegošu
| Pjesma o Njegošu Pisac: Slavko Perošević |
PJESMA O NjEGOŠU
Tamo neđe u visoke gore,
Đe još ljudi o junaštvu zbore,
U vrletne klance i ždrijela,
Ima jedna malena kapela.
Nad njom pušu orkani i bure,
Nad njom lete orlušine sure,
Gorske vile, sokolovi sivi,
I svak joj se s poštovanjem divi.
Kad su dani prohladni i burni,
Tu oblaci nadviju se tmurni,
A kroz grede i litice strme,
Munje biju, a gromovi grme.
A noć nad njom kad se spusti gluva,
I kad vjetar prestane da duva,
Hladna kiša tad pošne da sipa,
Vrhovima srpskoga Olimpa ...
Al’ to nije kiša nego suze,
Što ih grčke prolivaju muze.
I sa njima kvase iz nebesa,
Prah zemaljski pjesničkoga Zevsa.
Što je snagom svog uma i pera,
Zasjenio velikog Homera.
Tu na vrhu lovćenskoga visa,
Leži onaj što je „Luču” pisa’.
Leži mudrac što mu nema premca,
Slavni otac „Gorskoga vijenca”.
Svojoj duši iskajuć’ lijeka,
Pisao je „Noć skuplja vijeka”.
Vasioni tražio je smis’o,
Dok je „Srpsko ogledalo” pis’o.
U raju je zadivljiv’o pretke,
Mudracima stvar’o zagonetke.
Doticao zv’jezde i komete.
Slavni ga je veličao Gete.
Tu s visina srpskog Akropolja,
Puca pogled na šume i polja.
A duh slavnog Petrovića Rada,
Još s Lovćena srpskom Spartom vlada.
Njegove su neumrle sjene,
Rodu srpskom utkane u gene.
A Lovćen se sa njegovim grobom
Uzdigao nad samijem sobom.
Sve planine vječito da žale
Naspram njega što ostaše male.
O, veliki pjesniče i dive,
Ti i mrtav stojiš među žive.
Dva vijeka uz pjesmu i strune
Srpski narod u tebe se kune.
Svojim umom narodne si mase,
Opjanio, srpski gorostase.
Kad ko mudro zbori ili pjeva,
Svaka mu je, kažu, Njegoševa.
A za momka zgodnog kano slika,
Ljudi vele – isti je Vladika.
Boga mole sve Srpkinje mlade,
Sin da im je kano Tomov Rade.
O, najveći slovenski poeto,
Ime tvoje Srbinu je sveto.
Tvoje rime duboke i tečne,
Tragove su ostavile vječne.
Od rođenja pa do same smrti.
Vas naš život oko njih se vrti.
Kažu neđe davno da si reka’:
— Čast i bruka žive dovijeka.
Jedna tvoja zbori nam poema,
Da ljudskosti u čovjeku nema,
Kad mu zakon leži u topuzu,
Žena laže kroz plač i kroz suzu.
Kad god sebe ogrne grijehom,
Trgovac ti laže sa smijehom,
Ne vjeruj mu tada što ti kaže,
Niko krupno ko’ Turčin ne laže.
A pjesnička ponese te mašta,
Kada reče da se im’o rašta,
Rodit’ onaj koji vječno živi,
Te se tome svak i danas divi.
Orah zubu voćka da je tvrda,
I ko malo stoji na vrh brda,
Vidi ozgo i više i bolje,
Od onoga koji stoji dolje.
Ti si pis’o za svoga života,
Da vražijeg ne bojiš se kota,
Pa da ga je ko lista na gori,
Nego da te zlo domaće mori.
Još nas tvoja mudra pjesma uči,
Da med niko ne popi bez žuči.
Da kroz c’jelu istoriju našu,
Čaša meda ište žuči čašu.
Mnogo toga rek’o si da valja
Strah da često ljudski obraz kalja,
Tvoja sveta pisala je ruka,
Da u ruke Mandušića Vuka
Svaka puška ubojita biće.
Ti si zora koja srpstvu sviće.
Tvoje pjesme duboke i divne,
Rodu srpskom najljepše su himne.
S kojima je rane svoje vida,
Ti si naša ikona sa zida.
U nesreći i svakom žalu,
Što nas uči časti i moralu.
A pero je možda slabo moje,
Da o tebi piše i da poje.
I za tvoje da kazuje djelo,
Al’ me srpsko srce ponijelo,
Da napišem ipak riječ-dvije.
Ti si našeg naroda genije!
Ljudska dika i pjesnički kolos,
SRPSKOG RODA ZAKLETVA I PONOS!
Zbirka pjesama: „Epske pjesme — Tragom struna kroz oganj plotuna” 2017.